Je li Iran na ivici još jedne revolucije?

Broj ljudi koji željeli otići iz države dramatično se povećava (EPA)

Ove sedmice, usred posljedica teških američkih sankcija i rastuće političke nesigurnosti, mnogi Iranci obilježavaju desetu godišnjicu Zelenog pokreta. Prije deset godina, masovni protesti su izbili nakon što su se pojavile sumnje da su opći izbori namješteni u korist tadašnjeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada. Reformistički kandidati Mir Hossein Mousavi i Mahdi Karroubi odbacili su te rezultate i njihove pristalice su izašle na ulice da izraze svoj gnjev zbog onoga što su oni vidjeli kao gaženje demokratskih procedura u Iranu.

Danas, 10 godina kasnije, mnogi se pitaju da li je Iran na ivici novog Zelenog pokreta ili čak revolucije. Zaista, neki su stručnjaci istakli da postoje brojni socioekonomski i politički faktori koji bi mogli masovne nemire u kratkom roku učiniti vrlo vjerovatnim. Drugi, međutim, smatraju da Iran uopće nije na ivici fundamentalne promjene. Šta je, dakle, istina? Hoće li Iran vidjeti novi talas nemira i revolucije ili će status quo preovladati dok se Islamska Republika opire pritisku izvana.

U svojoj dugoj historiji, Iran je svjedočio mnogim revolucionarnim pokretima i ustancima, možda više nego mnogi od njenih susjeda na Bliskom istoku. Danas, četiri decenije nakon Iranske revolucije iz 1979, ova država zadržava svoj revolucionarni duh, koji održavaju vibrantno civilno društvo i snažana i buntovna inteligencija.

Iran također ima veoma mladu i obrazovanu populaciju; gotovo 10 miliona od 81 miliona stanovnika ima univerzitetske diplome a trenutno, nekih četiri miliona studiraju na institucijama višeg obrazovanja. Historijski gledano, iranski univerzitetski kampusi su oduvijek ispolitizirani, dok su studenti bili na čelu protesta, zajedno sa klericima, radnicima i trgovačkom klasom.

Tehnološki obrazovano društvo

Iransko društvo je također poprilično tehnološki obrazovano i dobro povezano sa vanjskim svijetom; nekih 64 posto Iranaca koristi internet, dok je mobilno probijanje dostiglo više od 110 posto (što će reći da neki Iranci imaju više od jednog telefona).

U isto vrijeme su veliki dijelovi populacije postali frustrirani s Islamskom Republikom i njenim neuspjehom da ispuni očekivanja na političkom, socijalnom i ekonomskom frontu. Mnogi su sasvim izgubili nadu da promjena može doći kroz reforme, posebno nakon što je predsjednik Hassan Rouhani, kojeg vide kao umjerenog, iznevjerio očekivanja svog biračkog tijela i nije uspio provesti političku i socijalnu liberalizaciju zajedno sa ekonomskim prosperitetom.

Ekonomski loši potezi režima i velika korupcija, kao i kontinuirano političko i socijalno gušenje ubijedili su mnoge Irance da nema izlaza osim kroz fundamentalnu socijalnu i političku promjenu – to jeste „promjenu režima“. Usred rastuće političke, socijalne i ekonomske krize, Islamska Republika se bori da održi svoj legitimitet.

U tom pogledu je situacija u Iranu zrela za novi talas nemira. Već prošle godine, protesti su izbili širom države i čak dostigli područja koja su do tada bila relativno mirna. Veoma je vjerovatno da će ova država svjedočiti velikom ustanku koji bi utjecao na različite slojeve iranskog društva, uključujući i urbanu i ruralnu populaciju.

Ali kao i sa predviđanjem zemljotresa, teško je reći kad kada će se ovo dogoditi i koliko će trajati. Jasno je, međutim, da je mala vjerovatnoća da narodna mobilizacija rezultira velikom promjenom ili zaista svrgavanjem trenutnog režima.

Kako je američki sociolog James DeFronzo teorizirao, pet je ključnih faktora koji garantuju uspjeh bilo kojeg revolucionarnog pokreta: javna frustracija, disidentske elite, ujedinjujuća motivacija, političke krize i receptivna međunarodna zajednica. Dok neki od ovih uslova postoje u Iranu danas, drugih nema.

Atomizacija iranskog društva

Iako zaista postoji veliko javno nezadovoljstvo sa statusom quo, ovaj sentiment teško da je „ujedinjen“. Islamska Republika je uspješno atomizirala iransko društvo i potisnula sve online i offline kanale ili mreže koji bi mogli dovesti do masovne mobilizacije. Opozicija, koja većinom živi u egzilu, podijeljena je ideološkim linijama i ne posjeduje socijalnu bazu u državi. Dok platforme društvenih mreža pomažu da se prekine monopol režima na informacije, one se također koriste da prošire pogrešne informacije i identifikuju i uguše aktiviste.

U isto vrijeme, dok su moguća neka neslaganja unutar režima, i reformisti i tvrdolinijaši su posvećeni dobrobiti Islamske Republike. Oni se također slažu u vezi potrebe da koriste represivni aparat da osiguraju opstanak režima. Zahvaljujući značajnoj investiciji u opremu i ljudski kapital, Islamska Republika je razvila višeslojne i ideološki posvećene sigurnosne snage, koje su obučene za i voljne da uguše svaki oblik građanskog neposluha.

U isto vrijeme, uprkos rastućem pritisku od američko-saudijsko-izraelske osovine, međunarodni kontekst nije nužno pogodan za uspješnu revoluciju u Iranu. U interesu je i Rusije i Kine da Islamska Republika preživi trenutnu krizu i oni ne bi oklijevali da je podrže, ako bi se suočila sa egzistencijalnim prijetnjama; isto je tačno za njene regionalne saveznike kao što je Hezbollah u Libanu, i druge šiitske milicije na Bliskom istoku.

Mnogi Iranci su svjesni ove situacije i žive u očaju, dok aktivno pokušavaju emigrirati. Broj ljudi koji željeli otići iz države dramatično se povećava. Čak i zvanične statistike odražavaju ovaj trend; prema nedavnoj studiji nekih 30 post Iranaca bi radije živjelo u bilo kojoj drugoj državi osim svoje.

Drugi su dostigli tačku gdje bi prihvatili bilo kakvu američku vojnu intervenciju i vide je kao jedini način da se riješe klerikalnog režima. Kada sam razgovarao sa Irancima često sam čuo ovaj sentiment; podsjeća me na 2003. kada su mnogi Iračani dočekali američku vojsku kao „oslobađajuću silu“.

Male šanse za invaziju na Iran

U nemogućnosti ili ne želeći da izračuna razorne posljedice vojnog sukoba, jedan od mojih sagovornika ponovio je poemu od iranskog pjesnika Mehdija Akhavana-Salesa napisanu nekoliko godina nakon što je državni udar iz 1953. koji je sponzorirala CIA pokrenuo talas represije od strane Pahlavijevog režima: „Nećemo pronaći Kaveha, Omide! Želio bih da pronađemo Aleksandra.“ Kaveh je mitski iranski junak koji oslobađa zemlju od stranog despota; Aleksandar je vladar Makedonije zbog kojeg je skončala perzijska Ahemenidska dinastija prije 2300 godina.

Muškarac koji je recitovao ovu poentu, kao i autor, podlegao je takvom očaju da nije vidio nadu da se Kaveh pojavi – za Irance da se oslobode; umjesto tog, poželio je da dođe strani vojskovođa Aleksandar i svrgne Islamsku Republiku.

Ali i ta nada je uzalud. Uprkos američkom stavu, mala je vjerovatnoća da će strana sila izvršiti invaziju na Iran. Dok bi ova država mogla svjedočiti još jednom talasu nemira, on neće olabaviti vlast režima. Zaista, Iran će nastaviti tonuti dublje u političku i ekonomsku krizu, dok se Islamska Republika bori za opstanak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera