Američki predsjednici se oduvijek miješaju u izraelske izbore

Početkom ove godine ogromni billboardi, na kojima se američki predsjednik Donald Trump rukuje s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, pojavili su se na izraelskim autoputevima. Tu fotografiju s natpisom “Netanyahu, u drugačijoj ligi” na dnu je potpisao Likud.
Petog februara američki predsjednik je podijelio fotografiju jednog od ovih billboarda na svom oficijelnom profilu na Instagramu. Američka ambasada u Jerusalemu je insistirala da Trumpova administracija ne favorizira Netanyahua na predstojećim izborima. Onda je 25. marta Trump pozvao Netanyahua da stoji pored njega dok je on potpisivao proklamaciju kojom se formalno priznaje izraelsko polaganje prava na spornu Golansku visoravan. Američki predsjednik je izjavio da je, nakon 52 godine, vrijeme da SAD u potpunosti prizna izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni”.
Prikladno pitanje ovdje je zašto, nakon svog ovog vremena, SAD nije mogao čekati još tri sedmice dok izraelski narod ne izabere svoju novu vladu? Šta je bilo tako hitno da je Trumpova administracija morala požuriti promjenu tradicionalne državne politike u vezi statusa arapskih teritorija koje je Izrael okupirao 1967. godine, samo nekoliko sedmica pred izraelske izbore?
‘Historijska diplomatska postignuća’
Morate biti ekstremno naivni da biste vjerovali kako ovaj potez nema nikakve veze s izraelskim i američkim domaćim politikama i silama koje ih povezuju (odnosno, jevrejskim i evangelističkim lobijima). Sva medijska pompa oko američkog priznanja izraelskog polaganja prava nad Golanskom visoravni, baš kao i vijesti o američkom priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela, idealan je poklon za izraelsku desnicu. Netanyahu prima zasluge jer je ubijedio najznačajniju supersilu na svijetu da promijeni svoju dugogodišnju bliskoistočnu politiku.
Nacionalni konsenzus u Izraelu u vezi pripajanja Golanske visoravni i Istočnog Jerusalema i politika o naseljima na ovim teritorijama prisilio je cionističke stranke iz cijelog političkog spektra da hvale Netanyahuova “historijska diplomatska postignuća”. Likudovi politički rivali su ostavljeni s apstraktnim upozorenjem da će dan nakon izbora Trumpova administracija predati svoj mirovni plan i zahtijevati da Netanyahu plati za sve ove “poklone” teritorijalnom valutom. Ostaje da se vidi da li će se ovo zaista desiti.
Do sada je, osim prazne priče o “konačnom sporazumu”, Trump ponudio Netanyahuu besplatne obroke, dok je stavio Palestince na strogu diplomatsku i ekonomsku dijetu. Po ovome se njegovo miješanje u izraelsku domaću politiku razlikuje od miješanja njegovih prethodnika, koji su se također miješali u izraelske izbore. Niz američkih predsjednika, od Jimmyja Cartera do Billa Clintona, intervenirao je u izraelske izbore u prošlosti, većinu vremena tražeći način da lobiraju za vladu koja je spremna prihvatiti američke prijedloge unutar mirovnog procesa.
Bilo je administracija koje su bile više uključene nego druge u mirovne pregovore. Također je bilo predsjednika koji su bili više uštimani od drugih na pritisak konzervativnih “prijatelja Izraela”. Međutim, Trump je jedini američki predsjednik do sada koji je spreman potkopati izglede za mir kako bi zadovoljio te “prijatelje”. Predsjednik Carter je proveo mnogo vremena pokušavajući osigurati mir između Izraela i Egipta i, kao rezultat, znatno je utjecao na rezultat izraelskih izbora 1981. godine. Stranka Likud je koristila historijski mirovni sporazum iz Camp Davida i trilateralno rukovanje Cartera, egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina u martu 1979. godine za prednost u svojoj predizbornoj kampanji, u konačnici pobijedivši na izborima i osiguravši još jedan mandat.
Kako je Bush opisao Shamira
Desetljeće kasnije, 1992. godine, predsjednik George H. W. Bush također je odigrao važnu ulogu na izraelskim izborima. On je bio jedini predsjednik u posljednja tri desetljeća koji je povezao mirovni proces s izraelskom politikom za naselja. On je uslovio odobrenje zajma od 10 milijardi dolara za Izrael potpunim moratorijem na izraelski projekat naselja. Vlada oformljena iz Likuda, na čijem je čelu bio Yitzhak Shamir i koju su podržali jevrejski lobi i Kongres, kojim je dominirala Demokratska stranka, žalila se da se Bush miješa u izraelski demokratski proces.
U članku za New York Times, pod naslovom “Zašto bi Shamir trebao imati i jare i pare?”, zastupao sam stav da bi bezuslovna pomoć, također, predstavljala miješanje u izraelsku domaću politiku. To bi pokazalo, zalagao sam se, da je desnica u pravu: Možete izgraditi naselja, remetiti mirovna nastojanja i dobiti garancije, primiti milion jevrejskih imigranata iz bivšeg Sovjetskog saveza i nastaviti uobičajeno poslovati sa SAD-om.
U svojoj knjizi The Missing Peace: The Inside Story of the Fight for Middle East Peace, bivši američki glavni pregovarač Dennis Ross napisao je da je Bushov državni sekretar James Baker eksplicitno tražio od arapskih lidera da održe postmadridski pregovarački proces na životu da bi podržali izraelski mirovni kamp na predstojećim izborima. U svojim memoarima The Politics of Diplomacy, Baker je napisao da je Bush s vremenom počeo zvati Shamira “to malo g….” iza zatvorenih vrata.
Na izborima 1996. godine, nakon ubistva Yitzhaka Rabina, predsjednik Clinton dao je sve od sebe da pomogne Shimonu Peresu da ostane na vlasti. On je organizirao samit sa 30 nacija u Sharm el-Sheikhu zbog nezaboravne prilike za fotografiranje s Peresom. Vratio ga je u Izrael predsjedničkim avionom Air Force One, da se zajedno obrate promirovnim okupljanjima i obećao je dodatnu američku pomoć.
Američko ‘jare i pare’
U intervjuu iz 2018. godine za izraelski Kanal 10, Clinton je priznao da je pokušao pomoći Peresu “na način koji se podudarao s onim što sam ja vjerovao da je u izraelskom interesu”. Nije rekao ništa o svom interesu da pomogne svojoj supruzi Hillary da dobije podršku njujorškog jevrejskog izbornog tijela na kongresnim izborima. Nakon kolapsa samita iz Camp Davida 2000. godine, Clinton je za sve okrivio palestinskog lidera Yassera Arafata, što je u konačnici pomoglo premijeru Ehudu Baraku da pobijedi u tijesnom natjecanju s Netanyahuom.
Od Clintonovog vremena nije se promijenila činjenica da će ishod bilo kojih pregovora između Izraela i Palestinaca u konačnici zahtijevati da Izrael napravi neke teritorijalne ustupke. Ovo se u krugovima jevrejske i kršćanske cionističke desnice doživjelo kao strateški rizik, ako ne i grijeh. Stoga američku prednost kako bi se slijedio mir te grupe smatraju nelegalnim miješanjem u izraelska domaća pitanja. Oni odgovaraju svakog političara republikanca od vršenja pritiska na Izrael da prevaziđe mrtvu tačku u diplomatskom procesu.
Nevoljkost Trumpove administracije da iskoristi svoju prednost da okonča okupaciju i njen doprinos ćorsokaku u mirovnim pregovorima služi strategiji “besplatnog” pripajanja izraelske desnice. Trump je prvi američki predsjednik koji je uvjerio izraelsku javnost da Netanyahu nije samo u stanju da ima i američko “jare i pare”, već da može i više od toga.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera