Ima li Kina ‘Ahilovu petu’?

Piše: Joseph S. Nye

Cambridge – Izgleda da kineskom predsjedniku Xi Jinpingu dobro ide. Poslao je raketu na tamnu stranu Mjeseca, izgradio je umjetne otoke na spornim grebenima u Južnom kineskom moru, nedavno je potaknuo Italiju da raskine s evropskim partnerima i potpiše kinesku Inicijativu pojas i put. U međuvremenu, jednostrani pristup američkog predsjednika Donalda Trumpa reducirao je američku diplomatsku moć i utjecaj.

Kineski ekonomski performans u protekla četiri desetljeća bio je zaista impresivan. Kina je sada glavni trgovinski partner za više od 100 država, u poređenju s oko polovinom te cifre za SAD. Njen ekonomski rast je usporio, ali njena zvanična godišnja stopa od šest posto više je od dvaput veća od američke stope. Konvencionalna mudrost projicira da će kineska ekonomija nadmašiti američku po veličini u narednoj deceniji. Možda. Ali, također, moguće jr da Xi ima “Ahilovu petu”.

Niko ne zna kakva će biti budućnost Kine, a prisutna je duga historija feleričnih predviđanja sistemskog kolapsa ili stagnacije. Iako mislim da nijedno od ovo dvoje nije vjerovatno, konvencionalna mudrost pretjeruje po pitanju jakih strana Kine. Zapadnjaci vide podjele i polarizaciju u svojim demokratijama, ali uspješna nastojanja Kine da sakrije svoje probleme ne mogu učiniti da oni nestanu. Sinolozi, koji znaju mnogo više od mene, opisuju najmanje pet velikih dugoročnih problema s kojima se Kina suočava.

Obeshrabrenje za strane investicije

Prvo, tu je nepovoljan demografski profil ove države. Kineska radna snaga dostigla je vrhunac 2015. godine i prošla je tačku laganih dobitaka od urbanizacije. Kineska populacija stari i zemlje će se suočiti s porastom troškova zdravstvene njege, za koje nije spremna. Ovo će nametnuti značajan teret na ekonomiju i pogoršati rastuću nejednakost. Drugo, Kina treba promijeniti svoj ekonomski model. Deng Xiaoping je 1978. godine mudro prebacio Kinu sa maoističke autarkije na istočnoazijski model rasta vođen izvozom, koji su uspješno prvo uveli Japan i Tajvan. Danas je, međutim, Kina nadrasla taj model i toleranciju stranih vlada koje su ga omogućile.

Naprimjer, američki trgovinski predstavnik Robert Lighthizer se fokusira na manjak reciprociteta, subvencije preduzećima u vlasništvu države i prinudni transfer intelektualnog vlasništva, koji je omogućio Kini da okrene polje djelovanja u svoju korist. Evropljani se, također, žale na ove probleme. Štaviše, kineske politike o intelektualnom vlasništvu i manjkavosti u vladavini zakona obeshrabruju strane investicije i koštaju je međunarodne političke podrške kakvu takve investicije obično donose. A kineske visoke stope vladinih investicija i subvencija državnim preduzećima maskiraju neefikasnost u dodjeljivanju kapitala.

Treće, dok je Kina duže od tri desetljeća brala dostupno voće relativno lakih reformi, promjene koje su joj sada potrebne je dosta teže uvesti: nezavisno sudstvo, racionalizacija državnih preduzeća i liberalizacija ili eliminacija hukou sistema boravišne registracije, koja ograničava mobilnost i pojačava nejednakost. Štaviše, Dengove političke reforme da razdvoji stranku i državu obrnuo je Xi.

Protivljenje elite Komunističke partije

To nas dovodi do četvrtog problema. Ironično, Kina je postala žrtva vlastitog uspjeha. Lenjinistički model, koji je nametnuo Mao 1949. godine, dobro se uklopio s kineskom imperijalnom tradicijom, ali brzi ekonomski razvoj je promijenio Kinu i njene političke potrebe. Kina je postala urbano društvo srednje klase, ali njene vladajuće elite ostaju zarobljene u cirkularnom političkom rezonovanju. Oni vjeruju da samo Komunistička partija može spasiti Kinu i stoga da bilo kakve reforme moraju ojačati monopol ove stranke na vlast.

Ali, ovo je upravo ono što Kini ne treba. Dubokim strukturalnim reformama, koje mogu udaljiti Kinu od oslanjanja na visoke nivoe vladinih investicija i državnih preduzeća, protive se elite Komunističke partije, koje izvlače nevjerovatno bogatstvo iz postojećeg sistema. Xijeva antikorupcijska kampanja ne može prevazići ovaj otpor; umjesto toga, to je tek obeshrabrujuća inicijativa.

Kada sam nedavno posjetio Peking, kineski ekonomista mi je rekao da Xijeva kampanja košta Kinu jedan posto bruto domaćeg proizvoda godišnje. Kineski biznismen mi je kazao da je stvarni rast manji od polovine zvanične cifre. Možda se ovome može suprotstaviti dinamizam privatnog sektora, ali čak i tamo strah od gubitka kontrole povećava ulogu Komunističke partije.

Najzad, tu je deficit kineske diplomatije. Xi je proglasio “kineski san” o povratku na globalnu veličinu. Dok se ekomonski rast usporava, a društveni problemi se povećavaju, legitimitet Komunističke partije će sve više počivati na takvim nacionalističkim apelima. Tokom proteklog desetljeća Kina je potrošila milijarde dolara da poveća svoju atraktivnost u drugim državama, ali ankete međunarodnog javnog mnijenja pokazuju da Kina nije dobila dobar povrat ove investicije.

Amerika će zadržati komparativnu prednost

Ugnjetavanje problematičnih etničkih manjina, zatvaranje advokata za ljudska prava, kreiranje države nadziranja i otuđivanje kreativnih članova civilnog društva, kao što je renomirani umjetnik Ai Weiwei, potkopava privlačnost Kine u Evropi, Australiji i SAD-u.

Takve politike možda neće naštetiti reputaciji Kine u nekim autoritarnim državama, ali moderni autoritarizam nije ideološki zasnovan kao komunizam. Prije više desetljeća mladi revolucionari širom svijeta bili su inspirirani Maovim učenjima. Danas, iako je “Misao Xi Jinpinga o socijalizmu s kineskim karakteristikama” brižljivo čuvana u Ustavu Komunističke partije, malo je mladih u drugim državama koji nose taj natpis.

Kina je država s velikim jakim stranama, ali isto tako, i s važnim slabostima. Američka strategija bi, isto tako, trebala izbjegavati pretjerivanje. Kina će postati važnija i odnos između SAD-a i Kine će biti kooperativno rivalstvo. Ne smijemo zaboraviti nijedan dio tog opisa. Nijedna država, uključujući Kinu, vjerovatno neće nadmašiti SAD u ukupnoj moći u naredno desetljeće ili dva, ali SAD će morati naučiti dijeliti moć dok Kina i drugi jačaju. Održavanjem svojih međunarodnih saveza i domaćih institucija, Amerika će imati komparativnu prednost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate