Dragan Čović – nastavak demokratije jednog lica

Preko 95 odsto od 486 prisutnih delegata Izbornog sabora HDZ-a BiH glasalo je za izbor Dragana Čovića za novog/starog presjednika stranke. Samo pet delegata odlučilo je poništiti svoje listiće. To je ilustracija demokratskog kapaciteta stranke koja se posljednjih godina promovira kao promicatelj europskih vrijednosti.

Demokratija jednog lica traje od 2005. godine kada je Dragan Čović prvi put izabran za predsjednika.

Ova slika primjerenija je totalitarističkim strankama protiv kojih se, pokazuje se deklarativno, HDZ od svog osnivanja bori. Čović nije imao protukandidata. Mogao je, ali bolje je da nije, fingirati demokratsko ozračje i nagovoriti nekog od suradnika da se kandidira za predsjedničku funkciju.

Čemu, kad je već svima jasno da se za poštivanje demokratskih načela bori samo ukoliko će, prema interpretacijama Čovićevih poštovatelja i suradnika, to dodatno učvrstiti njegovu lidersku nedodirljivost.

Politička zbivanja u BiH Čović je vješto iskoristio za stvaranje unisonog nacionalnog bloka pod njegovim vođstvom i koji nema nikakvu opoziciju. HDZ BiH kod Hrvata sistemski razvija osjećaj majoriziranog naroda i poziciju žrtve i vrlo uspješno to kapitalizira u nekoliko izbornih ciklusa. Obraćajući se sabornicima u Mostaru Čović je rekao da je pokušaj majorizacije postojao, postoji i uvijek je u mislima nekih, ali da takva nastojanja nemaju osnovu za bilo kakav uspjeh.

Čovićevi prijedlozi nisu podneseni da budu prihvaćeni

“Nepovjerenje među narodima još nije splasnulo, jer su nas neki željeli pobijediti, ali hrvatski narod je nepobjediv i ako bude potrebno i 100 posto Hrvata će glasovati za HNS”, rekao je Čović. Čović nije govorio o HDZ-ovom majoriziranju drugih tamo gdje Hrvati čine većinu.

Programska deklaracija koju je na Saboru usvojio HDZ BiH pokazuje da će na principima žrtve i ugroženosti Čović nastaviti graditi stranačku i ličnu političku imperiju. Nekada je neko rekao, a sjetio sam se te teze čitajući Programsku deklaraciju, da većina Čovićevih prijedloga u političkom životu BiH nisu podneseni da bi bili prihvaćeni, nego naprotiv.

Odbijanje SDA, kao ključnog partnera u vlasti proteklih godina, da prihvati HDZ-ove prijedloge izmjena Izbornog zakona, rtv kanala na hrvatskom jeziku u okviru Javnog rtv sistema i druge uvijek je nova podrška tezi da su Hrvati majorizirani, nejednakopravni i ugroženi. HDZ ih uvijek nudi u obliku za koji zna da neće biti prihvaćeni.

Evo nekoliko primjera iz Deklaracije.

HDZ pledira na usvajanje novog Ustava i uspostavljanje administrativno-teritorijalnog preustroja zemlje. Odrednice novog Ustava BiH i principi stvaranja novog entiteta ili administrativne jedinice s hrvatskom većinom nisu prihvatljivi ni za SDA, ali ni za SNSD. Izmjene Izbornog zakona koje je HDZ već nudio u parlamentarnoj proceduri nisu prihvatljive ni za SDA, ni za međunarodne posrednike, jer promoviraju isključivi etnički princip organiziranja izbornih jedinica.

Pritisak na pravosuđe da zanemari presude međunarodnih sudova o karakteru sukoba u Bosni i Hercegovini i relativiziranje odgovornosti nositelja najviših funkcija u paradržavi HR Herceg Bosni za ratne zločine nije prihvatljivo ni za SDA, ni za međunarodne garante mirovnog sporazuma, ni za nositelje pravosudnih funkcija. Pri tome, u posljednjem nedostaje osuda ratnih zločina počinjenih u ime hrvatskog naroda.

Demokratizacija kao remetilački faktor

U Deklaraciji postoji i nekoliko spornih stavova sa stanovišta činjenica. Navodi se da je Bosna i Hercegovina utemeljena i jedino moguća kao državna zajednica triju suverenih, konstitutivnih i jednakopravnih naroda u kojoj svaki građanin mora imati prava zajamčena međunarodnim aktima. Bosna i Hercegovina, prema tumačenju jedinog ovlaštenog tumača Općeg okvirnog sporazuma za mir- visokog predstavnika, nije državna zajednica, nego država čiji je teritorijalni integritet i ustrojstvo potvrđeno u Dejtonu.

HDZ BiH se u svojoj usvojenoj Deklaraciji poziva na Odluku Ustavnog suda o legitimnom predstavljanju i zastupanju konstitutivnih naroda na svim razinama gdje je to Ustavom predviđeno. Takva odluka Ustavnog suda BiH ne postoji. Ustavni sud je u obrazloženju odluke u predmetu Ljubić govorio o legitimnom predstavljanju, ali u dispozitivu odluke o tome nema govora, niti je institucijama BiH naloženo da u tom smislu promijene Izborni zakon.

Stav Suda iz obrazloženja ne proizvodi direktne pravne posljedice, može poslužiti kao osnov za prijedlog izmjene Zakona, ali o tome u Parlamentarnoj skupštini mora biti pokrenuta odgovarajuća procedura.

Na kraju, mada ne i posljednja nedosljednost, je opasna teza da Hrvati ne mogu slobodno odlučivati i raspolagati društvenim, kulturnim i prirodnim resursima na područjima na kojima žive stoljećima.

Postoji mnoštvo dokaza da upravo kadrovi HDZ-a BiH već godinama sudjeluju u odlučivanju o raspolaganju svim navedenim resursima, naprimjer u oblastima finansija, elektroenergetskog sektora, telekomima, šumama i drugima. I to ne samo na područjima na kojima žive stoljećima. Izuzev, ako se ne očekuje da odlučuju i raspolažu samo oni.

Visok nivo demokratizacije bošnjačkog političkog bića remetilački je faktor u projekcijama budućnosti Bosne i Hercegovine Milorada Dodika i Dragana Čovića. Dodik je razbio opoziciju, uklonio mnoštvo neistomišljenika, kupio nekoliko “papaka” što novcem, što ministarskim i drugim pozicijama. Čović je obezglavio sve političke subjekte u Hrvata koji su imali bilo kakav opozicioni kapacitet, pa se sve svelo na nekoliko pojedinaca iz HDZ-a 1990.

Tvrdoglava politika SDA

Zato se vrlo često u izjavama dvojice “ekskluzivnih predstavnika srpskog i hrvatskog naroda” može čuti da – Bošnjaci nešto hoće, trebaju ili neće, da političko Sarajevo pravi probleme, opstruira neke procese i želi uspostaviti unitarizaciju. Lidera SDA zato je trebalo nagovoriti, ako ne prijateljski, onda političkim potezima, da krene u formiranje bošnjačkog političkog bloka.

Izetbegović je taj proces započeo pod izgovorom patriotskog okupljanja, ali mu je za sada uspjeh polovičan. Stvaranjem tri isključivo nacionalna politička bloka, na duži rok bila bi onemogućena bilo kakva građanska ideja. Sva moć bila bi gotovo nepovratno skoncentrirana u ruke tri lidera i njihovih najbližih suradnika, a opozicija kao korektiv vlasti bi potpuno nestala.

Tvrdoglava politika SDA u privatiziranju prava na borbu za Bosnu i Hercegovinu nije rješenje za ovakvu Čovićevu politiku. Ne samo SDA, nego i sve stranke koje Čović i Dodik, ponekad i utemeljeno, trpaju u bošnjački politički okvir, moraju prihvatiti činjenicu da je strah Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH realan. On postoji i neće nestati verbalnim ubjeđivanjem kako je neosnovan.

Prihvatanje te činjenice otvorit će vrata iskrenom dijalogu. A to onda stvara osnov da nerealni zahtjevi Čovića i satelita budu odbijeni bez posljedica. Sva pitanja poštivanja elementarnih prava pojedinca prema međunarodnim, odnosno, kako Čović najviše voli, europskim standardima, moraju biti stavljena na sto i dogovorena.

I ustavna pozicija Hrvata u državi Bosni i Hercegovini, i pravo na izbor predstavnika u institucijama vlasti, i pravo na poštivanje obrazovne, kulturne, medijske autonomije.

Najvažnije u tom procesu je da svi akteri shvate da nikome ništa ne daju, nego da im to pravo pripada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera