Zašto Ukrajinci žele izabrati komičara za predsjednika

Ukrajina je na ivici još jednog revolta. Ovog puta, međutim, Ukrajinci neće svoj bijes iznijeti na ulice u još jednoj revoluciji; prije izgleda da se spremaju da se tiho pobune protiv političke elite i njihove korupcije na glasanju, dok glasaju za narednog predsjednika 31. marta.

Glasački listić je velika stvar, sa imenima rekordnih 39 kandidata na njemu. Još bolje, vodeći u utrci je najnevjerovatniji kandidat od svih: Volodimir Zelenskij, komičar bez političkog iskustva ili ekspertize u vođenju.

Danima prije glasanja, Zelenskij vodi na anketama, između osam i 15 posto ispred drugoplasiranog, trenutnog predsjednika Petra Porošenka. Ova dvojica će se vjerovatno sresti u drugom krugu izbora, koji će se održati 21. aprila.

Najpoznatija uloga Zelenskija je u TV seriji zvanoj Sluga naroda. On glumi siromašnog, iskrenog nastavnika koji slučajno postaje predsjednik. Ovaj komičar voli reći da „dijeli vrijednosti“ svog lika.

I baš kao u svojoj TV seriji, Zelenskij je munjevito ušao u ukrajinsku politiku. Na sami vrh ga je postavio popularni TV kanal koji je u posjedu jednog od glavnih ukrajinskih oligarha Igora Kolomojskija, koji trenutno živi između Švicarske i Izraela.

Ovaj kanal daje mnogo vremena i Zelenskiju kandidatu i Zelenskiju glumcu. Ovaj glumac čak ima priliku zasjati u mnoštvu TV programa i dokumentaraca na noć izbora, kada su kampanje zakonom zabranjene.

I Kolomojski i Zelenskij poriču političku povezanost, uprkos činjenici da je advokat ovog oligarha dio tima za kampanju ovog komičara, i da ga njegov čuvar prati u kampanji.

Anketari kažu da je Zelenskijeva popularnost rezultat prepoznatljivosti njegovog imena i dubokog razočarenja Ukrajinaca u vladajuću elitu. Glasači su spremni za novo lice, čak i kad znaju da pripada čovjeku koji nema gotovo nikakvih kompetencija u politici.

Duboko razočarenje

Nedavna studija koju je proveo Gallup pokazala je da Ukrajina drži svjetski rekord u niskom povjerenju u vladu već drugu godinu zaredom: samo devet posto ljudi ima povjerenja u nju, dosta niže od regionalne sredine za bivše sovjetske države od 48 posto, i globalnog prosjeka od 56 posto.

Ovo je cijena koju politička elita plaća jer nije dorasla obećanjima ukrajinske revolucije dostojanstva za ekonomski rast, vladavinu zakona, transparentnost i više standarda života iz 2013. godine.

Više od pet godina kasnije, nezaposlenost i nemogućnost da se zaposle na svom nivou obrazovanja gurnuli su procjenjenih 3,2 miliona Ukrajinaca (oko jedan od 10 odraslih) da traže posao vani na trajnoj osnovi, dok mnogi drugi prihvataju privremene poslove izvan države svake godine. Stope siromaštva su visoke, a takva je i nejednakost.

Izvještaj Programa UN-a za razvoj (UNDP) otkrio je da nekih 60 posto Ukrajinaca živi ispod granice siromaštva 2016, a Ukrajina je i dalje jedna od najsiromašnijih nacija u Evropi. U međuvremenu, njeni oligarsi postaju sve bogatiji; 2018. lokalni mediji su izvijestili da je ukupno bogatstvo 100 najbogatijih ljudi skočilo za 43 posto na 37 milijardi za samo jednu godinu.

Konkurentni ukrajinski biznis je također primio udarac.

„U svojim najgorim noćnim morama nisam mogao zamisliti da ćemo ovdje biti sada“, Jevgenij Utkin, poduzetnik i pionir u informatičkoj industriji u Ukrajini, nedavno mi je rekao.

On nije uznemiren jer su u njegovoj IT kompaniji maskirani vladini agenti izvršili racije, tražeći dokaz finansijskih zločina (i poslije nisu podigli nikakve optužnice) – uobičajena praksa u današnjoj Ukrajini koja je postala poznata kao „maskirni šou“. Nije uznemiren ni zbog gubitka većine svojih ruskih sredstava nakon što je Moskva pripojila Krim i započela rat u istočnoj Ukrajini 2014.

Kao i mnogi drugi u biznis sektoru, Utkin je naprosto izgubio nadu vremenom.

Ispričao mi je o jednom incidentu koji ga je rano razočarao. U ljeto 2014, nedugo nakon što je Porošenko inauguriran, Utkin mu je prišao sa idejom za vrhunsko tehnološko rješenje za vojnu radio komunikaciju. Upućen je na višeg administrativnog zvaničnika i kolegu multimilionera, koji je bio više zainteresovan da pozove Utkina da mu se pridruži na jahti na Sardiniji. Utkin je izdahnuo i odbio.

Samo nekoliko sedmica kasnije, u avgustu, jedna od najžešćih bitaka u ratu odvila se u gradu Ilovaisku na istoku Ukrajine. Najmanje 366 ukrajinskih vojnika je poginulo, 429 je ranjeno i stotine su uhvaćene u zasjedi. Prisutni su bili brojni faktori koji su doveli do ove tragedije, uključujući značajno prisustvo ruskih četa, vlada je kasnije otkrila. Ali Utkina je pogodila velika uloga koju je loša komunikacija odigrala u ovoj tragediji, a bio je to upravo problem koji je on želio popraviti.

Prekršena obećanja

Porošenko je uplovio u predsjedništvo na talasu revolucije i rata i na obećanju promjene. Rekao je da je da će okončati rat u nekoliko dana, potjerati moćne oligarhe i „lično nadzirati“ borbu protiv korupcije.

Četiri godine kasnije, Porošenko se morao izviniti što je dao ishitrenu i arogantnu izjavu da će okončati rat.

Imao je mnogo više prednosti da ispuni druga svoja obećanja – o borbi protiv oligarhije i korupcije, ali nije se pokazao ni u jednom.

Oligarsi i dalje kontrolišu velike dijelove ekonomije: energiju, poljoprivredu, medije i pristup monopolima u vlasništvu države i prirodnim resursima. Njih je teško zauzdati jer je teško provoditi vladavinu zakona u Ukrajini.

Evropska poslovna asocijacija, koja provodi regularne ankete sa direktorima da mjeri ukrajinsku investicijsku klimu, otkrila je da je 78 posto ispitanika kritično nezadovoljno nivoom korupcije u državi, 74 posto nije imalo povjerenja u sudstvo, i 65 posto se žalilo na sivu ekonomiju.

Prije manje od mjesec dana, niz novinarskih istraga je otkrio da su Oleh Hladkovski, zamjenik u Vijeću za nacionalnu sigurnost i odbranu i Porošenkov prijatelj i bivši poslovni partner, i njegov sin, navodno umiješani u korupciju vezanu za nabavke u oblasti odbrane.

U periodu nakon ovog skandala, ukrajinski predsjednik je obećao da će natjerati korumpirane zvaničnike „da vrate svaku kopejku koju su ukrali“.

Za to su nevjerovatno male šanse imajući na umu da reforma ukrajinskog sudstva nije uspješna.

U nedavnom prikazu ovog spektakularnog neuspjeha, specijalna komisija zadužena za imenovanje sudaca na Visoki sud u Ukrajini dala je pozicije nizu sudaca sa upitnim biografijama, uključujući neke koji su pustili na slobodu desetke prestupnika koji su vozili u pijanom stanju, koji imaju dva pasoša (što je ilegalno u Ukrajini), i koji su pokrivali druge korumpirane suce – između ostalog. U isto vrijeme je ukrajinski sudac Pavlo Parkhomenko, koji je prikupio mnogo priznanja na domaćem i međunarodnom terenu zbog svog rada na polju ljudskih prava, bio jedini kandidat koji je odbijen.

Pritisak za promjenu izvana

Da budemo sasvim fer, bilo je nekih promjena u Ukrajini od 2013. Njen BDP je porastao za 3,3 posto prošle godine, što je najviši nivo od 2011. Ukrajinski bankarski sektor je uglavnom očišćen, više od 100 sumnjivih banaka je zatvoreno, a Nacionalna banka je u potpunosti reformisana.

Državna plinska kompanija Naftogaz prošla je kroz gotovo čudesnu transformaciju i od neto gubitka od 18 miliona grivnja (2,2 milijarde dolara u to vrijeme) u 2013. je došla do rekordnog profita od 39,4 milijardi grivnja (1,5 milijardi dolara) u 2017.

Nacionalni elektronski sistem za nabavku Prozorro pokrenut je kako bi se osiguralo da se sav javni novac troši efikasno i transparentno. Uštedio je, prema procjenama, 2,76 milijardi dolara za manje od pet godina i dobio desetke međunarodnih nagrada za inovaciju i izvrsnost.

Značajne reforme su započete u sektorima zdravstva i obrazovanja, također.

I najvažnije, za prosječnog Ukrajinca, ova država sada ima bezvizni režim sa svojim susjedima iz Evropske unije.

Ali većina ovih promjena je omogućena zbog pritiska ukrajinskog civilnog društva (koje je imalo veliku podršku Zapada) i međunarodnih donatora i partnera, kao što su SAD, Evropska unije, Kanada i drugi.

Svaka od ovih reformi također je imala lidera u stilu kamikaza, koji je tipično došao izvan postojećeg sistema, koji je privremeno došao iz poslovnog sektora ili drugih sfera života da vrši pritisak kroz specifično pitanje.

Nakon postizanja cilja, mnogi od njih su otišli ili su istjerani; drugi izdržavaju do izbora i ipak, drugi su sabotirani i njihove napore su često preokrenuli politički oštriji igrači koji popunjavaju više pozicije u vladi.

Tako je, tokom godina, ukrajinska politička elita dokazala na razne načine da je samostalno nesposobna da donese promjenu obima i dubine koju njeno izborno tijelo očekuje.

U jednoj epizodi Sluge naroda, lik Zelenskija govori Parlamentu da „se društvo promijenilo, i da više neće čekati i opraštati“. Potom automatskim oružjem puca na zastupnike u Parlamentu.

Ukrajinsko društvo se zaista promijenilo i jasno je da više ne želi čekati i opraštati. Tridesetprvog marta, vjerovatno će „srušiti“ svoju propalu političku elitu kroz glasačke listiće. Ipak, niko ne zna koji oblik ili formu će njegov rastući bijes poprimiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera