Igra li Turska na krivu kartu u Libiji?

U ranim danima vlasti Stranke za pravdu i razvoj (AKP), turska vanjska politika je imala ideju o „nula problema sa svim susjedima“. Razvijala je posebne politike prema zemljama Balkana, turkijskim državama u Srednjoj Aziji te prema širem Bliskom istoku. U samo nekoliko godina, tadašnji dvojac Recep Tayyip Erdogan i Ahmet Davutoglu došli su do svih problema sa svim susjedima. Grozničava potreba za dokazivanjem snage i važnosti turske države okupira um današnjeg turskog predsjednika i njegovih istomišljenika. Pobjeda političkih pokreta u nekim arapskim zemljama nakon tzv. Arapskog proljeća dala je priliku Erdoganu da ustanovi jaku tursku alternativu državama s dugom vojnom i diktatorskom vlašću. Silna potreba pobjede u Siriji prenosi se sada na druga područja. Jedno od njih je Mediteran.

Turska ima relativno velikih problema na Sredozemlju. Iako su vremena teritorijalnih sukoba s Grčkom u Egejskom moru više-manje prošla, veliki migracijski valovi izazivaju obje zemlje na razmišljanje o egejskim otocima. Ankara ima ozbiljnih poteškoća u održavanju komunikacije s Egiptom, nakon što je vojna vlast zatvorila prvake Muslimanskog bratstva, ideološkog istomišljenika AKP-a. U posljednje vrijeme se sve više licitira i morskim dobrom oko Cipra, gdje se razne strane natječu za eksploataciju fosilnog goriva kojega navodno ima u velikim količinama oko ovog podijeljenog levantskog otoka. A čini se da i najnovija turska vanjskopolitička pustolovina u Libiji ima korijene u prevlasti nad istočnim Sredozemljem.

Skupi presedan

Turski predsjednik je najavio da će, ako je potrebno, uputiti turske vojnike da pomognu Vladi nacionalnog jedinstva Libije. To bi bio sljedeći korak miješanja u sukob u koji su od samog početka sudjelovali brojni vanjski akteri. Sukob se teško može okončati vojno. Za to bi bili potrebni novi ozbiljni pregovori. Vanjski igrači morali bi vršiti utjecaj na svoje libijske partnere kako bi postigli održivo rješenje. No, s obzirom na njihove vlastite strateške interese, motivacije za to nedostaje. Turska motivacija je vidljiva u pomorskom memorandumu o razumijevanju između Erdogana i predsjednika Predsjedničkog vijeća Libije Fajeza Mustafe al-Saradža kojega je turski parlament ratificirao 5. prosinca. Memorandum govori o pomorskim granicama na Sredozemlju, ali detalji su još uvijek nepoznati. Istovremeno je Egipat proglasio ovaj dogovor ilegalnim, a Grci su objasnili da je zemljopisno apsurdan jer se ignorira postojanje velikog grčkog otoka Krete koji se nalazi između Turske i Libije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nastavno na taj sporazum dolazi i dogovor o vojnoj suradnji, gdje se Turska svrstala na stranu međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva koja zasjeda u Tripoliju ali kontrolira samo zapadni dio Libije. Oporba ovoj vladi dolazi od brojnih milicija, ali najveća snaga protiv koje se Tripoli bori jest Libijska nacionalna armija koju vodi general Halifa Haftar, a kojega podupiru Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska i Rusija. Prema dogovoru, suradnja uključuje borbu protiv terorizma, organiziranog kriminala i ilegalne migracije, a došlo bi i do razmjene obavještajnih podataka. Ovaj potez je navodno trebao donijeti ravnotežu u Libiji i njezinoj neposrednoj okolici, ali zapravo su se time povećale napetosti. Ukoliko turske trupe dođu u Libiju, biti će to zanimljiv presedan koji će Tursku koštati mnogo i politički i u međunarodnom prostoru, da se ne govori o financiranju takvog projekta. Stoga je upitna primjenjivost ovog ugovora, kako će regionalni i međunarodni igrači reagirati i koliko su obje strane kapacitirane u implementaciji ugovora. Ovim potezima, Turska sve više počinje ličiti na samotnjaka u međunarodnoj politici.

Dogovor podjednako ovisi o vojnoj i političkoj moći vlade u Tripoliju, njezinim odnosima s međunarodnim igračima i otpornosti njezinih političkih i vojnih saveza. Iako je Vlada nacionalnog jedinstva prepoznata od UN-a i međunarodne zajednice, ona nije baš u poziciji prednosti spram ostalih lokalnih aktera. Vlada u Tripoliju se sastoji od nekoherentnih i nehomogenih političkih snaga, koje podupiru međusobno zavađene militantne skupine. Suverenitet ove vlade ostvaren je fizičkim izbacivanjem snaga Misrate u savezu s naoružanim skupinama u Tripoliju i kao takav ne jamči budućnost ove vlade, gdje se sukobi događaju na dnevnoj bazi. Ulaskom u tu arenu, Turska može imati velikih poteškoća u određivanju saveznika. U Libiji se ravnoteža ostvaruje unutar složene mreže odnosa i sukoba koji se ne mogu jednostavno pojasniti binarnim neprijateljstvom. Istovremeno, Haftar je lociran u Bengaziju, ima relativno veću međunarodnu potporu i kontrolira najveći dio libijskog teritorija. Podržava ga Rusija, a prikriveno i Sjedinjene Države, a njegovi uspjesi protiv Daeša i al-Kaide nemaju samo uspješan imidž među Libijcima nego i u međunarodnoj sferi. Tripoli podupire sada realno samo Turska. Agenda u tom odnosu se vidljivo postavlja kao problem, jer suradnja s naoružanim milicijama koje podupiru vladu u Tripoliju ne odjekuje dobro u međunarodnoj zajednici.

Složena avantura

Stoga je politička i vojna kriza u Libiji postala složenom kao ona u Siriji, a posebice se to sada vidi u raznolikosti aktera na terenu, očekivanja međunarodnih igrača i njihovih uloga. Turska ima velika očekivanja u vidu svoje uloge u arapskim zemljama, ali lekcija iz Sirije očito nije dovoljno naučena. Velika turska pustolovina u Siriji je još uvijek na klimavim nogama, a sada se uključuje u logistički znatno složeniju avanturu u Libiji. Čak i ako nitko nije vjerovao u opravdanje turske intervencije u Siriji, potreba za osiguravanjem granica i Turske od terorističkih napada je dovoljno legitiman razlog za tursko učešće u sirijskom sukobu. Kako opravdati slanje turskih vojnika u Libiju, čak i ako se fiktivno stvori ideja o tursko-libijskoj pomorskoj granici, koja je ionako napravljen kako bi se stvorio dio mozaika u borbi protiv saveza Cipra, Grčke, Egipta i Izraela? I kako Ankara misli financirati takvu akciju u vrijeme kada se ruše cijeli sektori turskog gospodarstva?

Na mnogo načina, Erdogan nije imao previše izbora u pronalaženju libijskog saveznika. Na cijelom istočnom Sredozemlju jedino Saradž i Turska Republika Sjeverni Cipar se mogu u punom smislu nazvati turskim saveznicima. Turska ideja intervencionizma je usko vezana uz turski gospodarski interes, što je bilo vidljivo još u turkijskim odnosima u Srednjoj Aziji. Takva logika djeluje sve dok turska politika ostvaruje rezultate na terenu, a to se ne očituje samo u tvrdoj sili, već i u imidžu koji Turska šalje u svijet. Prije je za očekivati da će tursko-libijski sporazum pronaći svoje mjesto u dominantnom narativu unutar građanskog rata nego da će turski vojnici doći u velikom broju u Libiju. Najzad, Turska ima iskustvo i želju gospodarske suradnje s Tripolijem. Ankara se protivila rušenju Muamara Gadafija; intervencija je ugrozila ugovore vrijedne 15 milijardi dolara. Tada je Erdogan apelirao na Gadafija da se mirno povuče i dopusti mirnu tranziciju zemlje. Nije u tome uspio, a ovi potezi bi mogli biti igra na krivu kartu. Ne samo da bi vlada u Tripoliju mogla pasti pod naletom Haftarove vojske, nego bi se mogli zaoštriti tursko-ruski odnosi na podjednak način kako su bili napeti na početku sirijskog sukoba. Do koje mjere će ti odnosi biti održani mirnim ovisi o zajedničkim interesima s obje strane, posebno u vidu kupovine turskog oružja i dogovora oko budućnosti sirijske države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera