Predsjednik iznad zakona?

Republikanska većina postoji u Senatu i neće ustanoviti da je Trump kriv. Bez obzira šta da on uradi. Bez obzira na dokaze. (Reuters)

Trump vjeruje kako je iznad zakona.

Da li je? Kako to može tvrditi? Da li će tako i biti?

Jedan od nepobitnih temelja američke demokratije, urezan u kamen iznad ulaza u zgradu Vrhovnog suda jer „Jednaka pravda po zakonu“. Jedan od nepobitnih temelja same ideje liberalne demokratije, upisan u UN-ovu Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava, je „Svi su jednaki pred zakonom“.

Trenutno, međutim, čini se kako je Trumpova tvrdnja zvanično i prevladavajuće pravno mišljenje u SAD-u. Mišljenje je Ministarstva pravde (DOJ) kako predsjednik ima imunitet od krivičnog gonjenja. To je mišljenje nagnalo Roberta Muellera u labirint mučenja razuma i njegov izvještaj u neusklađene čvorove. Ako se predsjednik ne može optužiti, onda mu se ne može suditi i – moguće – odbiti optužbe tako što bude proglašen nevinim, pa stoga ne bi bilo pošteno da je počinio zločine čak iako je – naročito ako je – počinio krivična djela.

Stav DOJ-a počiva na dva dokumenta, Mossovom memorandumu iz 2000. koji se zasniva na Dixonovom memorandumu iz 1973. godine. Ove godine, 46 godina kasnije, ispostavilo se kako Dixonov memorandum govori kako je aktuelni predsjednik nedodirljiv za tužbu jer je to stav tadašnjeg generalnog tužitelja Elliota Richardsona. On je želio goniti potpredsjednika Agnewa jer su dokazi protiv njega bili preteški i preružni za ignoriranje – on je uzimao novac od kompanija iz Marylanda dok je bio potpredsjednik – ali mu je trebao memorandum kojim se navodi kako predsjednik ima imunitet jer da ga nije imao onda bi to sve ugušio predsjednik Nixon. Zbog toga je Dixon ubacio taj dio iako mu to nije bio segment pitanja koje mu je bilo postavljeno.

Važni poslovi

Pravno uporište za predsjednikov imunitet od tužbe je to što po Ustavnim uvjetima za opoziv, opoziv mora prethoditi bilo kojoj krivičnoj proceduri. Ako opoziv propadne, krivični proces mora čekati dok predsjednik više nije na toj poziciji.

Praktično uporište govori kako predsjednik ima tako jedinstvene i važne poslove da se ne smije smetati kako bi mu se sudilo.

Pravo uporište, navedeno u Dixonovom memorandumu, navodi kako „spektakl optuženog predsjednika koji i dalje pokušava služiti kao šef države zamagljuje um i maštu“.

To je politički stav. Uz njega je vezan strah kako bi mnoštvo politički ambicioznih pripadnika opozicione stranke moglo pokrenuti bezbrojne napade, a istovremeno se pretpostavlja kako bi politički i društveni stavovi uvijek garantirali djelovanje predsjednika kao osobe od čestitosti.

Ova teorija i dalje stoji. Čak je i veća građevina napravljena na njenoj osnovi.

Sva tri argumenta su klimava. Štoviše, logika i osnova da se odbace su ugrađeni u njih.

Argument oko opoziva opovrgava trenutna stvarnost. Republikanska većina postoji u Senatu i neće ustanoviti da je Trump kriv. Bez obzira šta da on uradi. Bez obzira na dokaze. Pošto ne može biti uklonjen iz ureda – u stvarnosti – njegov imunitet postaje potpun.

Zamućenje uma

Da li bilo užasno prekinuti Velikog Vođu u njegovom poslu? Vrhovni sud je presudio kako Bill Clinton može biti dio građanske parnice. Parnice koja je dovela do opoziva. Clinton je nastavio vršiti svoje dužnosti da to može biti primjer. Republika je bujala. Razlika – kada o ovome govorimo – nije u vrsti već u stepenu. Kada je riječ o ovom predsjedniku, svi znamo kako on troši velike količine vremena na sređivanju kose i šminke, gledajući TV, pišući na Twitteru, galamu i kampanje. Koja bi to bila šteta u državi ako bi bio odvučen od tih stvari?

Konačno, Ustav ima odredbe šta treba raditi ako je predsjednik onesposobljen. One određuju metode i navode ko treba preuzeti vlast.

Što se tiče tvrdnji o „zamućenju uma“, zar sam spektakl predsjednika koji je počinio krivična djela ali i dalje radi kao šef države, i čak ne može biti optužen, ne zamućuje razum?

Šta će oboriti ove slabu, nelogičnu i razarajuću kulu od karata?

Ako išta, to će biti Trump, njegovi advokati i njegove pristalice. Tako što će forsirati svoju doktrinu do tačke apsurda pa i dalje.

Tužitelj okruga Manhattan Cyrus R Vance mlađi je pokrenuo istragu Trumpovog učešća u isplati Stormy Daniels i, kako se pretpostavlja, dosta dalje. On je izdao sudski nalog kako bi dobio zloglasne Trumpove povrate poreza koji nikada nisu objavljeni.

Trump ga je tužio kako bi ga zaustavio.

Pucnjava u Petoj Aveniji

Američki okružni sudija Victor Marrero piše: „Ogoljen do svoje srži, stav koji predsjednik zastupa… [je takav da] postoji ustavna odredba… po kojoj su, ne samo predsjednik, već posljedično članovi porodice i osobe i poslovna tijela koja su sa njim povezani u potencijalno nezakonitim privatnim djelovanjima, zapravo iznad zakona“. Također, predsjednik „uživa potpuni imunitet od krivičnog procesa bilo koje vrste… istraga, procesa visoke porote i sudskih poziva, optužbi, tužbi, hapšenja, suđenja, osuda i pritvora… za bilo koji čin, bilo kada, bilo gdje, bilo da je riječ o federalnom ili državnom forumu, sam ili uz druge pojedince“.

Ovo je primoralo sudiju na ozbiljniju istragu. „Pošto su argumenti o djelovanju predsjednika tako značajno utemeljeni na pretpostavljenoj ustavnoj doktrini koju predstavljaju stavovi DOJ-a, traži se detaljnija analiza navedenih“, Kada je to uradio, ustanovio je kako „zakon slučaja ne podržava stavove predsjednika i dokumenata… Ovaj zakon ne podržava tvrdnje o apsolutnom imunitetu“.

Trump se žalio.

To je gurnulo svađu u premisu „reducto ad absurdum“, sada već zloglasnu svađu sudije Dennyja China i Trumpovog advokata Williama S Consovoya. „Primjer Pete Avenije“ u dijalogu se odnosi na hipotetičko pucanje Trumpa na nekog na ulici iz ličnih razloga, gdje se on vidi kako to radi, a potom odlazi da puca na još nekoga.

Sudija Chin: Šta vi mislite o Primjeru Pete Avenije. Lokalne vlasti to ne mogu istražiti, ništa ne mogu uraditi tada?

Consovoy: Ne.

Sudija Chin: Ništa se ne može uraditi. To je Vaš stav?

Consovoy: Tako je.

Neustavna istraga

U međuvremenu su Trump i njegovi advokati čak i opoziv doveli u pitanje. Oni su odbili odgovoriti na sudske pozive, dati dokumente i naredili aktuelnom i bivšem osoblju da ne svjedoče. U pismu savjetnika Bijele kuće Pata Cipollonea predsjednici Pelosi se navodi: „Predsjednik Trump i njegova Administracija ne mogu biti dio vaše… neustavne istrage“ koja je „neustavni pokušaj ukidanja demokratskog procesa“. Pošto je opoziv dio Ustava i Kuća prati njegova pravila, ovo je jasna besmislica. To također potkopava sve druge argumente o predsjednikovom imunitetu pošto oni počivaju na provođenju samog opoziva.

Normalno bi bilo moguće zamisliti, pa i očekivati, da Vrhovni sud, sa Clarenceom Thomasom, Samuelom Alitom, Neilom Gorsuchom, Brettom „Volim Pivo“ Kavanaughom i Johnom Robertsom, bude za republikanca. No, Trumpovi argumenti su toliko apsurdni da će natjerati barem jednog od njih da tako kažu.

Demokrate su shvatile kako je Trumpov otpor napravljen kako bi se stvari razvlačile. Kako bi morale ići preko suda. Potom žalbe ili borba protiv žalbi. Kako bi se umorili. Kako bi se javnost iscrpila. Jednostavno su odlučili tretirati odbijanje kao znake krivnje.

Ministarstvo pravde pod Billom Barrom teško da će iznijeti optužbe protiv Trumpa, Barr je već naveden kao su-zavjerenik i trebao bi se povući. Ali neće.

Lokalni okružni tužitelji i državni tužitelji nose slučajeve na sud.

Dok se Trump i njegova ekipa bore protiv njih, kao i protiv opoziva, oni su oni koji će ukazati kako je nelogična i opasna ideja o predsjedničkom imunitetu. To nije kao sa Twitterom. To nije kao galama na novinare ispred predsjedničkog helikoptera. Ili galama u Kongresu. U sudu, sve što se kaže ide u zapisnik. Zapisnici, kao tijela na stolu za autopsiju, mirno stoje kako bi se secirala. Tamo će ispadi Trumpa primorati sudije da kažu kako predsjednički imunitet nije zasnovan na Ustavu, kako ga ne podržava zakon slučaja, to je samo politika državne agencije koja se zasniva na promašenim dopisima i memorandumima.

Ako nije tako, onda vladavina prava počinje umirati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera English