Haririjeva ostavka ne znači definitivan odlazak
Jedan od glavnih zahtjeva libanonskih prosvjednika bila je ostavka premijera Saada Haririja i njegove vlade. Nakon dvotjednih demonstracija Hariri je 29. listopada doista dao ostavku, nekoliko dana nakon što je pokušao primiriti libanonski narod promjenama u svojoj vladi, ali i nakon što se nasilje uselilo na ulice Bejruta između sigurnosnih snaga, prosvjednika te podupiratelja pokreta Amal i Hezbollaha. Sve to neugodno podsjeća na temeljne brazde podijeljenosti u toj levantskoj državi, a kako stvari ne bi izmakle kontroli, predsjednik Libanona Michel Aoun odmah je počeo pregovore s političkim blokovima prisutnima u parlamentu kako bi bio imenovan novi premijer. On će biti sunitski musliman, kako je to propisano konsocijacijskom demokracijom u Libanonu, no upravo se protiv takve podjele moći među međusobno umreženim interesnim skupinama Libanonci i bore.
U svom je govoru Hariri nastojao pokazati svoj rad s različitim političkim skupinama kako bi odgovorio na takav izazov libanonskih građana. U tome nije uspio. Još je 21. listopada nastojao unijeti niz hrabrih reformi, kao što su smanjivanje plaća ministrima, povećanje poreza na banke, uvođenje zakona kojim bi se vratio novac izgubljen u korupciji. To su sve, dakako, kozmetičke promjene koje ne mogu sakriti duboku korupcijsku kulturu etničko-vjerskih skupina koje djeluju negativno na zemlju i gospodarstvo samim svojim institucionalnim postojanjem. Tome pridonosi i sama vizualna slika libanonskih ulica gdje se može razaznati samo libanonski cedar, ali ne i barjaci drugih etničkih, vjerskih ili političkih opcija. Ljudi viču “Halas! Halas!” (“Dosta je!”), a sve to podsjeća na Cedarsku revoluciju 2005.
Tada su Libanonci izašli na ulice tražeći svoju realnu neovisnost nakon što je Saadov otac Rafik Hariri ubijen u napadu bombom. Nakon tri desetljeća Libanon su napustile sirijske vojne snage, a sud pod predsjedanjem UN-a zaključio je da iza Haririjevog atentata stoji militantno krilo Hezbollaha koje je ciljalo i na brojne druge političare i novinare s protusirijskim stavovima. Saad Hariri podjednako je zanimljiv kao što je bio i njegov otac. U njemu se i genetski osjeća panarapska misao jer je rođen 1970. u saudijskoj prijestolnici Rijadu, a njegova majka, Nidal Bustani, Iračanka je. Kao i mnogi drugi sinovi potkovanih sunitskih političara, Saad je studirao na poslovnoj školi na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, te je vodio obiteljski biznis u Rijadu sve dok mu otac nije poginuo. Iza njega je stao priličan saudijski novac, te je sve to bila priča o pretpostavljenom uspjehu. Za svaki slučaj, Saad Hariri, osim libanonskog, ima i saudijsko i francusko državljanstvo.
Nije mu prvi put da podnosi ostavku
U Libanonu zaziru od saudijskog utjecaja iako ne i od saudijskog novca, no on dolazi pod jasnim okolnostima i preduvjetima. Kad je Saad preuzeo Pokret budućnosti, sunitski politički pokret koji je vodio njegov otac, dobio je masovnu narodnu potporu i zapadnu pomoć, a što je najzad doseglo zenit u Cedarskoj revoluciji. Kao premijer je prvi put vodio Libanon od studenog 2009. do lipnja 2011., kada su se stvari izokrenule; došlo je do snažnog kršćansko-šijitskog saveza i pokušaja uhićenja Haririja, koji je pobjegao u Pariz, gdje je živio do ljeta 2014. Nakon dvije godine nastojanja biranja glavnih predstavnika vlasti Aoun je dao vjerodajnice Haririju da sastavi vladu i vodi ju drugi put od prosinca 2016. No, nije ovo prvi put da je Hariri dao ostavku. U bizarnom televizijskom prijenosu iz Saudijske Arabije Saad je 4. studenog 2017. podnio ostavku na svoju poziciju, tvrdeći da se boji utjecaja Irana i Hezbollaha na cijelom Bliskom istoku, a posebice se boji za svoj život. Čini se da je to napravio pod prisilom Saudijaca i njegovim de facto kućnim pritvorom u Rijadu, a poznajući razinu saudijske “gostoljubivosti”, takve tvrdnje ne bi bile nimalo nerealne. Ipak, Hariri se uspio vratiti u Libanon i povući ostavku.
S obzirom na takvu političku i osobnu povijest, trenutačna ostavka ne mora značiti da će Hariri nestati s političke scene. No, kakva god bila njegova politička budućnost, nije uspio naći rješenje za 1,2 milijuna siromašnih Libanonaca koji pate ne samo zbog gospodarske korupcije u zemlji nego i zbog velikog pritiska sirijskih i palestinskih izbjeglica, koje sada čine četvrtinu stanovništva zemlje. Globalna financijska kriza i odluka Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da ne dozvole svojim građanima putovanja u Libanon zbog snage Hezbollaha i uloge tog pokreta u podršci vladi u Damasku doprinijeli su urušavanju turističkog sektora i smanjivanju izravnih ulaganja u Libanon. Ovogodišnje ukidanje zabrane putovanja nije ništa proizvelo. U 2018. libanonsko je gospodarstvo raslo samo za 0,2 posto, a javni dug zemlje treći je najveći na svijetu. Nezaposlenost je dosegla 20 posto, među mladima i 30, a vlada nije u mogućnosti ostvariti svoje fiskalne ciljeve i reforme uslijed političkih borbi i društvenih napetosti. Sve glavne kreditne institucije na svijetu, koje potezom pera mogu poboljšati ili uništiti živote milijuna ljudi, prozvale su svaku investiciju u Libanon potezom luđaka. Zemlju je dodatno pogodila suša, dijelovi zemlje nemaju pitku vodu, a opskrba električnom energijom nestalna je.
Smanjena upotreba sile
Libanonski prosvjedi mogu se usporediti s onima u Egiptu, Sudanu, Alžiru, Iraku, ali primjetna je smanjena upotreba sile i “čvrste” ruke. Možda i sam Saad nije siguran može li mu se ponoviti obiteljska tragedija i da se netko zaleti bombom i u njega. No, ostatak političkog spektra nije zadovoljan ostavkom. Hassan Nasrallah, vođa Hezbollaha, kritizirao je ostavku premijera i kabineta, a isti stav ima i Nabih Berri, koji vodi pokret Amal, šijitsku političku stranku u savezničkim odnosima s Hezbollahom. Čini se da su šijiti skloniji iračkom receptu za suočavanje s prosvjednicima, no isto je tako očito da Hariri nije mogao naći dovoljnu potporu, a ni osobne volje da se prosvjedima suprotstavi silom. Ministrica unutarnjih poslova Raya al-Hassan, iz Haririjeve stranke, naglasila je da je ostavka bila potrebna kako ne bi došlo do građanskog rata u Libanonu.
Nakon ostavke najvažnija je stvar brzo dobiti novu vladu. Posljednji put kada se pokušala formirati to je trajalo devet mjeseci. U ovom je stanju teško očekivati brze i odlučne korake. Potrebna je vlada učinkovitih tehnokrata, koji će preći magične crte razdvajanja među libanonskim narodima i religijama i dovesti do reformi, jer je sve drugo recept za propast države. Čak je i guverner Središnje banke Riad Salameh rekao da je potrebno političko rješenje kroz nekoliko dana ako se želi izbjeći potpuni kolaps ekonomskog sustava. Stoga se u vidu budućnosti Haririjeva ostavka može sagledavati kao početak promjena i priznanje kako libanonski sustav jednostavno više ne funkcionira niti je ikad bio osmišljen da djeluje u vidu podjele vlasti unedogled. No, svaki će potez imati protupoteze onih koji žele status quo, a to su ponajprije kršćanske i šijitske političke formacije, koje se neće libiti izaći na ceste i dodatno blokirati rad kakvih-takvih državnih institucija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera