Zbog neradne neđelje, Crna Gora će biti gladna
Ne, ovo nije vic. Zakon je donešen i već je počeo da se primjenjuje; u Crnoj Gori se nedjeljom neće raditi! Prolomila se crnogorskim nebom izjava ministarke Dragice Sekulić: “Članom 35a stav 1 Zakona o unutrašnjoj trgovini, propisano je da trgovina na veliko i trgovina na malo ne može da se obavlja nedjeljom.”
Kao da više ništa nije isto u Crnoj Gori od te izjave i donošenja zakona. Neko bi rekao, slaviće Crna Gora, oduvijek okarakterisana kao zemlja lijenih ljudi, kad se nedeljom ne bude radilo, ali – ne. Kao da je zakazana apokalipsa i da nikad ponedjeljka više biti neće, narod se pomamio i počeo da se zatrpava artiklima subotom kao da će opet neko novo bombardovanje ili sankcije.
Panika se proširila na obje strane lanca ishrana-trgovina. Trgovci su zakukali kako im je neko oduzeo nedjelju, dakle sigurnu zaradu tog dana, kad narod nagrne u trgovinu i vadi na kasi pare, kartice, bonove i čekove. Zato je jedan od većih lanaca marketa u Crnoj Gori odlučio da subotom radi do ponoći. Imajući u vidu da su bliski vlastima, mislili su da su i uvijek bliski narodu. Kao, željeli su da izađu ljudima u susret tako što će “ko zna koliko” radnika doći kući poslije ponoći subotom veče. Narod se zbog objave tog marketa da će subotom raditi do ponoći zapalio kao Francuzi pred Revoluciju. Izgledalo je da Crnogorce više peče ta (ne)radna nedjelja nego što ih elita manipuliše i pljačka godinama, što na izborima, što zavlačeći ruku u džepove naroda i državni trezor.
Tuga kao kad je umro Tito…
Nakon toga zakotrljala se ozbiljna polemika oko te “nedjelje” crnogorske u društvu, a imajući u vidu da se nijedno pitanje bez gusala u Crnoj Gori ne može riješiti, ni to pitanje nedelje (ne)radne nije prošlo glatko. Zakon se sprovodi. Ta prva neradna nedjelja bila je ispraćena u medijima kao da su predsjednički izbori u toku, mediji su iz svakog grada u Crnoj Gori izvještavali što fotografijama, što video materijalom, svi su prikazivali zakatančene radnje. Ankete su se sprovodile, ljudi se nervirali i odobravali. Ono što je slično, to (ne)potrebno izvještavanje o marketima koji nedjeljom u Crnoj Gori ne rade i sve slike zabravljenih izloga i vrata marketa izgledaju kao izvještavanje kad je Josip Broz Tito umro, pa je cijela zemlja od tuge zatvarala vrata radnji. Neki će reći da je to mnogo buke niokočega, ali riječ je o mijenjanju dugogodišnjih navika naroda. Navikli ljudi da nedeljom trče u trgovinu.
Svakako je Podgorica već nekoliko godina, iako glavni grad, izgubila svoj centar, ne postoji jezgro. Sve više postaje pust stari centar Podgorice i tih par nekad važnih ulica: Hercegovačka, Njegoševa i Ulica slobode. Oživio je novi dio grada, koji je apsolutno koncentrisan oko najvećeg tržnog centra. Dakle, savremena Podgorica se ne bazira i ne širi u odnosu na parlament, na operu, pozorište ili neku monumentalnu građevinu, već je epicentar grada upravo taj tržni centar. Preko puta tog tržnog centra niklo je i to naselje, koje je postalo savremeni epicentar zbivanja, naselje u kom skoro da i nema zelenila, a zove se naizgled ironično – City kvart.
Možda u tome i leži odgovor o pomami što će nedjeljom u Crnoj Gori raditi samo poneki kiosk. Kuda ćemo ako ne u gtržni centar? Što može nedjeljom da radi prosječni Crnogorac ako ne ode u trgovinu? Izgleda da su Crnogorci ozbiljno potpali pod čari savremenog konzumerizma.
Ne bi bilo loše organizovati ture makar do Italije, da vidi narod kako to gradovi i stanovnici preživljavaju od subote popodne do ponedjeljka ujutru bez otvorenih marketa. Neki kurs organizovati, da prenosi državna televizija, kako nedjeljom otvoriti frižider i iskoristiti brašno, jaja, mlijeko i sir, kako popričati sa porodicom, kako nedjeljom pročitati novine, kako otići u prirodu…
‘Dovoljno je da mogu glasati…’
Ali, dovijaju se Crnogorci i firme, pronašli su rupu u zakonu. Rad nedjeljom nije zabranjen kurirskim službama. Zato već kreće da cvjeta dostava nedjeljom, veliki marketi orjentišu se na online trgovinu i kupuju se posebna vozila za dostavu. Eto, da narod ne ostane gladan nedjeljom, tih manje od 24 časa da preživi nekako.
Neko normalan bi iz ovih primjera pomislio da je Crna Gora poput Švajcarske, da joj je taj zakon o neradnoj nedjelji najveći problem u burnoj istoriji. Da uopšte na vidiku nema nemaštine, nacionalizma, nezaposlenih, da je riješeno pitanje zagađenja životne sredine, da kriminalci svakodnevno ne pucaju jedni na druge, da su iskorijenjeni nepotizam i partokratija…
Ali, posljednje ankete su pokazale da “70 odsto mladih razmišlja da ode iz Crne Gore”, i dok bi neki da im je otvoren glavni tržni cenatr i marketi da mogu da nedjeljom trguju i razgledaju, omladina bi za to vrijeme da ide u inostranstvo da živi i radi. Valjda je i zbog te kontradiktornosti Crna Gora zanimljiva destinacija, zemlja kontrasta u svakom smislu. Ljudi koji nisu baš poznati kao najbolji radnici negoduju što se ne radi nedjeljom, a takođe država, koja svim silama promoviše samozaljubljenost u državu Crnu Goru i pumpa patriotizam, ima omladinu koja jedva čeka da ode iz zemlje.
Što bi ironično rekao jedan od anketiranih na ovu temu: “Neka i zatvore neđeljom sve radnje, samo da kad dođu izbori da mogu neđeljom i dalje da glasam, i sve je potaman!”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera