Okrutan i ključni oktobar u Iraku
Ovaj je oktobar jedan od najkrvavijih mjeseci u Iraku u novijem sjećanju. Više od 150 iračkih civila je hladnokrvno ubijeno, a 5.000 je ranjeno. Krivac nije ni grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) niti grupe povezane s njom, niti automobilske bombe koje su odnijele desetke nedužnih života tokom godina.
Počinitelj je ovaj put irački režim, koji je koristio besprimjernu i nepotrebnu smrtonosnu silu protiv građana koji su koristili svoje legitimno pravo da protestuju protiv disfunkcionalnog političkog sistema i korumpirane političke klase.
Izbijanje ovih protesta nije ni iznenađujuće ni novo. Tokom 2011., plima arapskih ustanaka koja je poharala Tunis, Egipat i Siriju stigla je do Iraka i imala svoje „dane bijesa“. Ali velike proteste koji su izbili te godine u Iraku vlasti su ugušile. U proteklih nekoliko godina, protesti protiv velike korupcije, nezaposlenosti i loših usluga su postali gotovo sezonski. Posebno u vrelim ljetnim mjesecima kada nestanci struje i manjak pitke vode pogoršavaju stanje već ljutitog stanovništva.
Ljutnja izazvana degradacijom generala
Kipteći od bijesa, Iračani u Bagdadu i drugim iračkim gradovima izlaze na ulice da izraze različite zahtjeve. Ovi protesti su ugušeni i vremenom su se raspršili ili ih je otela ova ili ona policijska snaga. Obećanja reforme od vlade uslijede svaki put, ali se promjena nikada ne dešava.
Iako nisu iznenađujući, ovomjesečni protesti su znatno drugačiji od onih od ranijih godina u nekoliko aspekata. Za razliku od ranijih, ovaj je talas sasvim spontan. Nije došao kao odgovor na poziv od neke stranke ili grupa aktivista, niti su ga oni organizovali. Ove proteste je pokrenula ljutnja nakon vijesti o degradaciji generala pukovnika Abdul Wahaba al-Saadija, zapovjednika iračke elitne protuterorističke sile.
Al-Saadi je stekao široku popularnost nakon što je bio na čelu oslobođenja Mosula od ISIL-a prije dvije godine i smatraju ga nacionalnim herojem koji je prevazišao sektaške podjele i projicirao osjećaj iračkog patriotizma. Ali generalova degradacija je tek jedan od mnogih simptoma korumpiranog sistema i političke klase koji većina Iračana smatra zahvalnim vanjskim utjecajima i interesima i bez ikakvog legitimiteta ili osjećaja odanosti Iraku.
Osjećaj očaja i razočarenja kod demonstrantata i njihova želja da vrate Irak kristalizirana je u jednom od njihovih glavnih povika: „Želimo državu“. Demonstranti su mladi Iračani koji su stasali nakon anglo-američke invazije iz 2003. Ta je invazija svrgnula režim Saddama Husseina, ali je također rastavila iračku državu i institucije, diktirala manjkavi ustav, postavila disfunkcionalni sistem zasnovan na sektaškim podjelama, i naselila ga strankama i političarima, od kojih su mnogi bili saveznici ako ne i pijuni SAD-a, Irana i Saudijske Arabije. Tzv. politički proces, pogrešno okarakterisan kao „demokratija“ od strane zapadnjačkih stručnjaka i novinara, objedinio je propalu državu nesposobnu da pruži minimum preduvjeta za dostojanstven život prosječnih Iračana.
Prihod kanibaliziran ogromnom korupcijom
Ogromni državni prihod od nafte kanibaliziran je velikom korupcijom i hrani proždrljivu oligarhiju transnacionalnim partnerima, dok su milioni gladni i poniženi. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala, Irak je 12. najkorumpiranija država na svijetu. Nekada je bila najkorumpiranija država na svijetu.
Možda su zato neki zapadnjački novinari počeli pisati priče o napretku u Iraku proteklih godina. Ukupno 450 milijardi dolara javnih fondova je isparilo od 2003. Ovi mladi demonstranti žive pod ovim sistemom cijeli svoj život i pretrpjeli su najteže gubitke.
Ono što dalje izdvaja ove proteste činjenica je da mnoštvo ne čine građani srednje klase. Protesti su izbili u osiromašenim radničkim četvrtima i sirotinjskim kvartovima gdje su neuspjeh države i jad svakodnevnog života najizraženiji. Životi i priče ovih mladića i njihovih porodica rijetko dospiju do novinarskih izvještaja o Iraku, koji naivno sugerišu da se život popravlja u Iraku nakon što je poražen ISIL prije dvije godine.
Iako su iračke sigurnosne snage bile brutalne u gušenju protesta u prošlosti, nivo nasilja i broj žrtava je bio šokantan ovaj put. Sigurnosne snage su koristile prave metke i snajpere stacionirane na krovovima da ubijaju demonstrante. Drugog dana protesta, iračke vlasti su isključile internet u Iraku da blokiraju protok slika i dokaza o svojim zločinima i da odsjeku Iračane od ostatka svijeta. Nekoliko TV stanica je napadnuto i uništeno. Irački zvaničnici su prvobitno glumili da ne znaju ko su i čiji su snajperisti.
Spašavanje budućnosti od uništenja
Nedavni izvještaji sugerišu da pripadaju nekima od milicija koje podržava Iran koje su dio Jedinica narodne mobilizacije oformljenih da se bore protiv ISIL-a i koje su od tada stekle veću političku moć.
Državna propaganda je pokušala oduzeti legitimitet protestima tvrdeći da su podstaknuti vanjskim silama ili da su dio zavjere baatista da se vrate na vlast. Poziv premijera Adela Abdul Mahdija na dijalog je bio neefikasan, ako ne i naivan, budući da nema lidera ovih protesta. Njegov obećani plan za ekonomsku reformu (do sada oboreni rekord za Iračane) i subvencije s namjerom da ućutkaju proteste nisu dali rezultate.
Korumpirani politički sistem u Iraku ne može se reformisati ili popraviti. Izgubio je svaki legitimitet u očima Iračana. Vraćanje Iraka i spašavanje njegove budućnosti od daljnjeg uništenja neće biti lako. Trebala bi postojati nova čuvarska vlada. Moraju biti održani slobodni izbori pod međunarodnom supervizijom, i nesektaški ustav, koji pišu legitimni predstavnici, mora biti skiciran i ratificiran. Politička klasa i njeni regionalni i globalni saveznici će se boriti protiv ovog ili bilo kojeg drugog scenarija za istinsku promjenu. Ali iračka omladina, kao i njihovi vršnjaci u drugim zemljama, hrabra je i fleksibilna i nastavit će se boriti za novi Irak. Pozvali su na novi veliki protest u petak 25. oktobra.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera