Može li Nova godina donijeti novi optimizam na Balkan?

Zamislite da vas tolika muka goni sa Balkana da ne želite ni imena svoga da se sjećate, piše autorica (EPA)
Zamislite da vas tolika muka goni sa Balkana da ne želite ni imena svoga da se sjećate, piše autorica (EPA)

Malo je toga što danas doista povezuje države koje su se konstituirale nakon raspada Jugoslavije. Čini se da je nedostatak optimizma jedan od rijetkih skupnih čimbenika, a taj čimbenik sigurno ne može biti „integrativni faktor“ na balkanskom prostoru.

Već je klasično da je najviše optimizma na Zapadu, a da kako odmičemo na Istok, sve više prevladava crni pesimizam. Slovenija je najmanje osjetila ekonomsku krizu s početka desetljeća, izvrsna vlada Alenke Bratušek sitnim je proračunskim rezovima, ali i vještim pregovorima sa sindikatima javnog sektora, tijekom 2013. i 2014. smanjila budžetsku potrošnju, uredila državu, a vlada Mire Cerara nije zaustavila procese deregulacije i privatizacije što ih je Slovenija, prema savjetima OECD-a i Europske komisije, započela u mandatu premijerke Bratušek.

Iako je Slovenija u prošlom desetljeću znatno izgubila europski ponder, najprije pretjeranim izlaganjem u graničnom sporu s Hrvatskom, a nakon toga pretjeranim „prijateljstvom“ s Rusijom, izbor Marijana Šareca za premijera dramatično je promijenio odnose u slovenskoj parlamentarnoj areni. Promatrač ostaje zapanjen time u kojoj mjeri Šarec njome dominira, a kako je formalno brojna opozicija zapravo slaba.

Slovenija nudi znanje o Balkanu

Kao imitator, Šarec je nekoć sjajno oponašao Janeza Drnovšeka. Iako je danas smrtno ozbiljan, čini se kao da prije svake svoje rečenice promisli – što bi Drnovšek rekao u ovom trenutku. Rano je najavljivati hoće li Šarec biti i izbliza uspješan kao Drnovšek i tako dugovječan na čelu vlade, ali za sada mu sve polazi za rukom. On je pitanje razgraničenja s Hrvatskom prepustio u ruke svojim suradnicima, u svojim međunarodnim kontaktima insistira na ozbiljnijim problemima, a Slovenija je svijetu ponovno počela „nuditi“ svoja „ekspertna znanja o Balkanu“. Prvo veliko putovanje Šarčeva ministra vanjskih poslova bilo je u Ameriku, gdje je nakon desetak godina Slovenija počela vraćati stare savezničke pozicije, a vanjskopolitički savjetnik premijera Šaraca iskusan je diplomat Roman Kirn koji slovi kao najuspješniji slovenski ambasador u Washingtonu do sada.

Ni Hrvatska iz ove godine ne izlazi bez razloga za optimizam. Ona, doduše nije postigla ni jedan relevantan međunarodni uspjeh od završetka pristupnih pregovora s EU 1. 7. 2011. Za nju su bila mračna dva prethodna razdoblja: razdoblje ekonomske krize tijekom koje se vlada Zorana Milanovića nije niti pokušavala suočiti s budžetskim izazovima, a ta se administracija pokazala i posve neprepoznatljivom u europskim institucijama, tako da je Hrvatska prva država koja nakon pristupanja Uniji (1. 7.  2013.) nije bilježila ekonomski rast i optimizam, nego recesiju i pesimizam.

Obrazac „ideološke borbe“, uspostavljen u Milanovićevu razdoblju, doveo je do političke radikalizacije i do toga da je HDZ, kao najjača stranka u zemlji, počeo kliziti udesno, a da se javna scena u Hrvatskoj neugodno radikalizirala. Nakon što je tijekom krize u ljeto 2016. preuzeo vodstvo HDZ-a, a nakon toga i Vlade, Plenković je cijele 2017. i 2018. vodio borbe s unutarstranačkom nacionalističkom i radikalskom opozicijom, a na kraju 2018. počeo se stjecati dojam da njegova struja pobjeđuje, tako da se predsjednica Republike odlučila prikloniti vladinoj centrističkoj politici.

Kao ni Slovenija, ni Hrvatska u tom razdoblju nije mnogo marila za procese u susjedstvu, a EU je ostala razočarana time što pristupanje Hrvatske nije imalo nikakvih pozitivnih učinaka na susjedstvo.

Premda se čini da u Hrvatskoj počinje razdoblje u kome će radikalizam biti potisnut, a na valu europskog rasta i zahvaljujući dobroj fiskalnoj politici u prethodne dvije-tri godine Hrvatska bilježi skroman rast, ipak, još uvijek nema nikakvoga velikoga domaćeg optimizma, a još manje se nazire bilo kakav obrazac koji bi pomogao prijenosu hrvatskog optimizma na jugoistok.

Zaoštravanje odnosa Hrvatske i BiH

Unatoč umjerenjačkoj politici Andreja Plenkovića, odnosi s Bosnom i Hercegovinom se zaoštravaju, a Hrvatska ne uspijeva naći načina kako obnoviti savezništvo s Bošnjacima, koje je dovelo do ratne pobjede i koje je na kraju mandata predsjednika Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana stvaralo dojam da će svi, prije svega granični, problemi dviju država biti lako rješivi, i to zahvaljujući igri s pozitivnim rezultatom, kombinacijom bosansko-hercegovačkih dobiti specijalnim statusom luke Ploče i koridorom od nje do BiH, te koridorom u neumskom području, kojim bi Hrvatska povezala dubrovačku regiju s državnim korpusom. Ta je nada umrla, doduše, znatno nakon smrti aktera sporazuma, ali je definitivno prekrižena hrvatskim pristupanjem EU.

Hrvatska i dalje ne zna razlučiti svoje državne interese, a u odnosu na BiH ključan je interes održivost jedinstvene države i obveza zaštite Hrvata u drugim državama. Umjesto da Hrvati u BiH budu most suradnje dviju država, oni su sve više povod sukoba, a Hrvatska je sve više zatočenik avanturističke protueuropske politike Dragana Čovića i njegove skupine. Dogodine će, čini se, biti samo gore.

Problemi Hrvatske i Bosne nisu „tektonski“, a države imaju daleko više zajedničkih interesa nego li razloga za sukobe. Drukčije je u odnosima Zagreba i Beograda. Hrvatska administracija smatra da su ovako zaleđeni odnosi jedina racionalna politika prema Beogradu, dok god ondje stoluju Aleksandar Vučić i njegovi neoradikali. Politika Beograda je vrlo čudna, a iako Srbija formalno govori o svom interesu za pristupanje Europskoj uniji, očito je da je njena vanjska politika sve manje (umjesto sve više) usklađena s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, a čini se da pristupne pregovore u Vučićevoj vladi nitko ni ne shvaća ozbiljno. Nakon ovako dugog pregovaranja s Unijom, kakvo je sada iza Srbije, Hrvatska je imala već dvadesetak zatvorenih i većinu poglavlja otvorenih, unatoč jednogodišnjoj slovenskoj blokadi pregovaračkog procesa, a Beograd ima tek 16 otvorenih poglavlja, a „zatvorena“ su samo ona o obrazovanju te znanosti i istraživanju o kojima se ni ne pregovara.

Nepostojanje europskih ambicija Srbije zatvara moguću nišu suradnje Zagreba i Beograda, a sva ostala pitanja, koja su otvorena, nije moguće niti „staviti na stol“.

I Hrvatska, a pogotovo Slovenija, angažirane su u potpori Crnoj Gori na putu do europskog članstva, a Makedoniji na putu do članstva u NATO-u i otvaranju pregovora s EU.

U Zagrebu se sa zebnjom gledalo na kombinacije Beograda i Moskve, koje su trebale dovesti do smjene vlasti u Crnoj Gori, ali i na rusko-srpsko uplitanje u procese u Makedoniji. Makedonija, nakon Prespanskog sporazuma postaje priča o uspjehu, a povezivanje Crne Gore, Makedonije i BiH moglo bi dovesti do stvaranja kritične mase uspjeha i optimizma, a ništa ne uspijeva kao uspjeh.

Nastavlja li Srbija put ka EU?

Ipak, interes Europske unije nije dovoljno fokusiran na ove države, a Balkan danas nema jakog odvjetnika i zagovornika u Bruxellesu. Da bi Slovenija i Hrvatska mogle preuzeti tu ulogu, morale bi najprije „odrasti“ i riješiti svoj bilateralni djetinjasti spor, koji je sve više pitanje ponosa i prestiža, a sve manje realnih graničnih odnosa.

U Crnoj su Gori shvatili patetičnost graničnih problema na Balkanu. Budimo iskreni, izraz patetičan u ovom je kontekstu eufemizam, a dobro bi nam došao doslovni prijevod riječi s engleskoga – jadan. S malo pameti crnogorska je država zatvorila granične probleme sa svim susjedima, dobro, osim s Hrvatskom na Prevlaci, ali taj je problem tek simboličan, jer već godinama funkcionira sjajan privremeni režim na granici i zahvaljujući njemu ne događaju se nikakvi incidenti.

Najveće je pitanje vezano uz iduću godinu hoće li u režim u Srbiji nastaviti ciničnu politiku pristupanja Europskoj uniji bez pregovaranja, reformi i pomaka. Dvije su solucije, koje bi predsjednik Vučić mogao odabrati umjesto toga: istinsku europeizaciju ili definitivno svrstavanje uz Rusiju.

Definitivno svrstavanje Srbije uz Europsku uniju bila bi tektonska promjena, a Rusija, koja sustavno izaziva sporove u regiji, preko noći bi bila potisnuta kao politički faktor. Definitivno okretanje Srbije Rusiji malo je vjerojatno, jer bi to značilo samoizolaciju režima i novo razdoblje barem neformalne blokade Srbije. Vezivanje uz  Rusiju dramatično bi pak zakompliciralo odnose u BiH, ali i pojednostavnilo problem državne afirmacije Kosova.

Najgora je solucija status quo, jer on dovodi do truljenja institucija u BiH, nemogućnosti konsolidiranja jedinstvene države, iracionalnih igara vodstva Hrvata u BiH, koji sve više klize pod ruski utjecaj, i desperatne situacije na Kosovu, koja dovodi do gubitka povjerenja prema europskim institucijama i otkazivanja poslušnosti tamošnjih javnih vlasti europskim institucijama, i to jednostavno zbog gubitka vjere u europsku perspektivu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO