Arhipelag Čagos: Kolonijalizam koji je stigao do međunarodnog suda

Prošle sedmice je Međunarodni sud pravde saslušao usmene argumente u slučaju “Pravne posljedice razdvajanja arhipelaga Čagos od Mauricijusa 1965”. Ovaj slučaj se pojavljuje uz Zahtjev za savjetodavnim mišljenjem koji je Generalna skupština Ujedinjenih naroda predala sudu prošle godine o raspravi između Mauricijusa i Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem Mauricijus tvrdi da su otoci Čagos, britanska kolonija u Indijskom okeanu, teritorija koja pripada Mauricijusu i koja je proizvod nepotpune dekolonizacije.

Rezolucija Generalne skupštine UN-a usvojena je s preovlađujućom većinom od 95 naspram 15 glasova. Države koje su podržale Mauricijus u upućivanju slučaja ICJ-u – uključujući afričke i druge države iz Pokreta nesvrstanih i Globalnog juga, kao što su Indija, Brazil, Nikaragva, Venecuela i Urugvaj – opravdale su svoj stav u ime dekolonizacije, prava na samoopredjeljenje i međunarodnog prava. S druge strane, SAD, Izrael, Francuska, Australija i Novi Zeland stali su na stranu Velike Britanije u njenom pokušaju da spriječi dolazak slučaja na ICJ, zastupajući stav da će se ovo pitanje bolje riješiti kroz bilateralne pregovore između ove dvije strane.

Smješten usred Indijskog okeana, arhipelag Čagos bio je dio britanske kolonije Mauricijus i dom za oko 2.000 ljudi ranih 1960-ih. Dok je proces dekolonizacije bio u toku, SAD je bacio oko na Diego Garciju, najveći otok u arhipelagu. Službenici Kennedyjeve administracije, uključujući Roberta McNamaru, tada su izvršili pritisak na Veliku Britaniju da oduzme otoke Mauricijusu, na taj način kreirajući novu koloniju da ostane pod britanskom okupacijom i udomi američku vojnu bazu. Mauricijus je postao nezavisan 1968. godine, dok je Velika Britanija zadržala suverenitet nad otocima Čagos, a Mauricijus tvrdi da je bio prisiljen pristati na to. Te iste godine je počela deportacija stanovnika ovih otoka. Pet decenija kasnije, ovi otoci su i dalje britanska kolonija u Africi.

Mučenja u ‘tajnom zatvoru’

Već duže od tri decenije aktivisti sa otoka Čagos pišu peticije i protestuju za svoje pravo na povratak i odštetu. Tužili su britansku i američku vladu, bivše vladine službenike, uključujući Roberta McNamaru i Donalda Rumsfelda, i korporacije kao što je Haliburton. Dok su pravne bitke na američkim sudovima bile manje uspješne, dobili su neke bitke na britanskim sudovima, koji su presudili da je deportacija stanovnika Čagosa bila ilegalna i da imaju pravo vratiti se kući.

Napadi od 11. septembra 2001. godine, su međutim, promijenili dinamiku i povećali uloge za kontinuiranu upotrebu američke pomorske baze na Diego Garciji. Izvršna uredba britanske vlade nadjačala je sudsku odluku i u izvještaju iz 2016. godine britanske vlasti su zadržale stav protiv preseljavanja stanovnika Čagosa, “na osnovu izvedivosti, odbrambenih i sigurnosnih interesa i troška za britanske poreske obveznike”.

SAD vodi jednu od strateških pomorskih baza na Diego Garciji, sa koje su B-52 i nevidljivi bombarderi slani u Irak i Afganistan. Osim tog, Centralna obavještajna agencija je koristila ovaj otok kao “tajni zatvor” u svom programu mučenja. Američka vlada se protivi bilo kakvoj preraspodjeli stanovnika na bilo kojem od otoka Čagos, kao što piše u diplomatskom telegramu iz 2006. godine, u kojem je američki ambasador u Velikoj Britaniji rekao da bi sigurnost oko Diego Garcije bila kompromitirana ako bi stanovnicima bilo dozvoljeno da nasele arhipelag. Mauricijus, međutim, tvrdi da dekolonizacija otoka ne bi kompromitirala bazu na Diego Garciji i da bi Americi bilo dozvoljeno da održi svoje vojno prisustvo na otoku.

Kolonijalna odbrana u sudnici

U svom podnesku Mauricijus tvrdi da su otoci Čagos oduzeti pod prisilom i da je premijer Velike Britanije Harold Wilson učinio nezavisnost Mauricijusa zavisnim od pristanka da ustupe arhipelag. Po tom osnovu, Mauricijus tvrdi da proces dekolonizacije iz 1968. godine nije bio potpun i da je stoga prekršeno pravo na samoopredjeljenje. Velika Britanija tvrdi da bi sud trebao odbiti da odgovori na zahtjev za savjetodavnim mišljenjem, jer se radi o bilateralnoj raspravi i da otoci Čagos nisu odvojeni pod prisilom.

Britanski podnesak je, zapravo, vježba dodvoravanja za kolonijalizam. Oni tvrde da pravo na samoopredjeljenje nije uspostavljeno u međunarodnom pravu do 1970-ih. U pitanju pripadajućeg prava na teritorijalni integritet teritorije prije nezavisnosti, primjećuje se da se Velika Britanija uzdržala od glasanja o Rezoluciji UN-a 1514, koja je uspostavila Deklaraciju o dodjeljivanju nezavisnosti kolonijalnim državama i narodima i dosljedno je odustajala ili je glasala protiv rezolucija o njenoj provedbi. Na ovaj način je britanska imperijalna historija postavljena kao podrška za kontinuirani kolonijalizam.

Štaviše, Velika Britanija je tvrdila da, za razliku od stava Mauricijusa, koji je tražio da se dekolonizacija završi odmah, vrijeme dešavanja uzima u obzir razmatranje politike, sugerirajući da, ako se utvrdi da je kolonijalna sila, trebalo bi joj dozvoliti da i dalje bude takva sve dok vrijeme ne bude pogodno za to. Osim kolonijalnih teritorijalnih planova, podnesak Velike Britanije liberalno privilegira otvaranja ka kolonijalnom dobročinstvu, umjesto istinske pravde. Britanska vlada se svojski potrudila da naglasi svoju investiciju u “veoma značajan paket” da se poprave uslovi života stanovnika Čagosa na mjestu gdje sada žive. U ovoj naraciji, nasilno kolonijalno raseljavanje stanovnika Čagosa stvar je koju treba adresirati s melemom na britansku savjest humanitarne pomoći, koja minimizira horor kolonijalizma, reducirajući ga na nešto prijatno.

Činjenica da je slučaj razdvajanja arhipelaga Čagos od Mauricijusa dospio na dnevni red ICJ-a značajan je događaj u međunarodnom pravu, s potencijalno dalekosežnim implikacijama, bez obzira na to kako sud presudi u ovom slučaju. Uprkos svom kontinuiranom insistiranju da ICJ ne bi trebao saslušati ovaj slučaj, Velika Britanija i njeni zapadni saveznici nisu bili u stanju držati slučaj podalje od djelokruga ICJ-a.

Načini na kojima kolonijalizam ustrajava

U isto vrijeme, ovo je i dalje kompleksno pitanje. Iako bi presuda u korist Mauricijusa mogla biti korak ka propadanju britanskog kolonijalizma, neki aktivisti sa Čagosa smatraju da ni Mauricijus, ni Velika Britanija neće garantirati povratak. Neki sugeriraju da je Mauricijus motiviran više potencijalnim prihodima koji bi došli od iznajmljivanja otoka Diego Garcia SAD-u prije nego patnjom stanovnika Čagosa. U prikazu oholosti međunarodne pravde i kontinuiranom brisanju stanovnika Čagosa, jednoj grupi stanovnika Čagosa koja je otišla na ICJ da prati slučaj nije dozvoljen ulazak na sud i praćenje saslušanja.

Pa ipak, ovaj slučaj predstavlja desetljeća neumorne borbe za pravdu i naknadu, protiv kolonizacije i imperijalnog potčinjavanja, koji se nastavljaju do danas kroz rasizam i uskraćivanje humanosti populaciji Globalnog juga u ime zapadnjačkih sigurnosnih interesa. On pokazuje ispraznost argumenata, modernih u liberalnom i desničarskom kontekstu, sugerirajući da je kolonijalizam “stvar iz prošlosti” i pokazuje u oštrom olakšanju neuspjehe uključene u adresiranje kolonijalne historije i njene trajne sadašnjosti.

Kolonijalnost, u službi bijelaca, ulila je rasizam, koji se prostire globalno i nastavlja oblikovati nejednake dogovore o moći. Zaista su naučnici kao što je Nadine El-Enani i Gurminder Bhambra ukazali na načine na koje je Brexit refleksija imperijalne nostalgije. U doslovnom smislu, slučaj otoka Čagos ukazuje na načine na koje kolonijalizam ustrajava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera