Nestali u Iraku: Gdje je Wissam?

Wissam (lijevo) i Salam (desmo) Al Hashimi u Bagdadu 2004. godine, godinu prije nestanka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka (dan nestalih) obilježen je 30. avgusta. Za Salama Al Hashimija, iračku izbjeglicu u Finskoj, ovaj dan je gorko podsjećanje kako se njegov sin Wissam, koga su oteli američki vojnici u Bagdadu 2005. godine, vodi kao nestao skoro 13 godina.

Wissam je tada imao 21 godinu, bio je uposlenik američkih snaga i radio je na održavanju ceste koja vodi na aerodrom u Bagdadu. Tri vojnika su ga uhapsila 16. oktobra 2005. godine, na dan referenduma o ustavu, uhapšen je ispred hotela Babylon, 300 metara od svoje kuće, dok je išao na sastanak sa supervizorom.

Hapšenje se odigralo javno i vidio ga je prijatelj njegova oca. O njemu više nije bilo vijesti, uprkos njihovim pokušajima da ga nađu.

“Nema informacija”

„Od njegovog hapšenja do 2007. godine sam išao svaki mjesec u Zelenu Zonu da pitam američke snage da potraže ime moga sina u njihovoj bazi podataka. Uvijek su mi govorili kako ga ne mogu naći. Također sam išao u sve američke vojne baze i pritvorne centre u regiji, a njihov odgovor je uvijek bio isti: njegovo ime nije u bazi podataka“, prisjeća se on.

Od 2008. godine, Salam je pokušavao doći do iračkih vlasti: pisao je bivšem premijeru Nouriju al-Malikiku i čak imao sastanak sa jednim od njegovih saradnika koji mu je obećao dati neke odgovore. Međutim, nikada se nije ni čuo sa njim od tada. Kontaktirao je 2011. godine ministarstva odbrane i pravde, no bezuspješno. Ministarstvo za ljudska prava mu je odgovorilo, ali su samo naveli kako nemaju informacija.

Salam je dobio tračak nade kada su mu, skoro šest godina nakon hapšenja njegovog sina, bivši zatvorenici rekli kako su ga vidjeli u Kampu Cropper, američkom pritvornim centru koji se nalazi blizu aerodroma u Bagdadu, a to je bilo jula 2011. godine. To je bilo netom prije nego što su američki vojni zvaničnici predali kamp – i njegovih 1.600 zatvorenika – iračkim vlastima.

„Za mene je ovo bila potvrda kako su američke snage tajno pritvorile moga sina sve ove godine i kako nisu željeli priznati njegovo pritvaranje“, govori on.

Nadajući se kako će međunarodni pritisak pomoći u saznavanju sudbine njegovog sina, Salam je Wissamov slučaj predao Radnoj grupi UN-a za prinudne nestanke (WGEID) koja djeluje kao kanal komunikacije između porodica nestalih osoba i vlada.

Dvije stvari

Eksperti UN-a su poslali pismo američkoj Vladi 2016. godine u kojoj su tražili više podataka, ali je odgovor vlasti bio isti onaj koji je Salam dobio ranije: Oni su „provjerili svoje zapise“ i „nisu uspjeli naći podudaranje“.

Ovaj odgovor može značiti samo jedno od dvije stvari: ili je to odbijanje američkih vlasti da priznaju svoju odgovornost za prisilni nestanak Wissama i/ili priznanje kako nisu imali prave podatke o ljudima koje su pritvarali, što je kršenje njihovih međunarodnih obaveza.

Dogovor statusa snaga iz 2008. je odredio da će američke trupe otići iz Iraka do kraja 2011. godine i ili osloboditi ili prebaciti sve zatvorenike iračkim vlastima. Prema podacima iz 2009., američke snage su zvanično u pritvoru držale 15.000 pojedinaca, a velika većina njih nikad nije bila niti optužena ni procesuirana. Međutim, lista pritvorenika prebačenih iz američkih u ruke iračkih vlasti nikad nije objavljena do danas, pa su hiljade porodica – poput Wissamove – ostale u neznanju.

Dok su neka zlostavljanja, koja su počinili američki vojnici, bila značajno medijski popraćena – najpoznatija je praksa mučenja u Abu Ghraibu – veliki broj porodica nestalih od ruku američkih vojnika i dalje su ispod radara, pa je ovo pitanje o kome se malo zna.

Irak ima najveći broj nestanaka od svih država na svijetu, procjenjuje se kako ima između 250.000 i milion nestalih osoba. Praksa je nastala tokom Baasizma, nastavljena tokom i nakon američke okupacije, a nedavno je imala vrhunac u vrijeme borbe protiv oružane grupe Islamska Država Irak i Levant (ISIL).

Zločin prisilnih nestanaka kvalificira se kao jedan od najozbiljnijih prekršaja ljudskih prava prema međunarodnom zakonu zbog dvostruke patnje koje izaziva: Za same žrtve koje se nalaze van dosega zaštite zakona, te  za njihove porodice koje su na udaru stalne psihološke torture jer ne znaju sudbinu i lokaciju voljene osobe. Kada se koristi rašireno ili sistematski, ova praksa jednaka je zločinu protiv čovječnosti.

Fabricirane optužbe

Ni američke ni iračke vlasti nikad nisu priznale odgovornost u prisilnim nestancima koji su počinjeni nakon invazije 2003. godine. Iračka Vlada tvrdi kako je Irak „patio zbog prisilnih nestanaka zbog diktature iz prošlosti“, te negiraju kako je ta praksa i danas nastavljena. Činjenica da irački zakoni samo kriminaliziraju prisilno nestajanje kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na krivična djela u periodu 1968-2003 dovoljno ilustrira njihovo odbijanje.

Kako bi rasvijetlio ovaj zločin i pružio pomoć drugim porodicama nestalih, Salam je 2007. osnovao NVO Al Wissam Humanitarian Assembly koja je dobila ime po njegovom sinu. U proteklih nekoliko godina smo zajedno poduzeli nekoliko akcija, među kojima je predaja više od 100 slučajeva UN-ovom Komitetu za prisilne nestanke (CED). Međutim, njegov aktivizam je riskantan: on i njegove kolege su u više navrata bili na udaru odmazde i prijetnji.

Krajem 2015., Salam je dobio informaciju kako je izdat nalog za njegovo hapšenje i kako ga traže zbog „terorizma“, fabricirane optužbe koja za cilj ima njegovo sprečavanje u izvršenju planiranog rada i koja se često koristi u Iraku kako bi se mirovne kritike utišale. Uprkos intervenciji generalnog sekretara UN-a koji je odbacio ova djela odmazde 2016. godine, Salam i dalje strahuje za svoj život i prinuđen je bio da pobjegne u Finsku gdje je dobio status izbjeglice.

„Moja jedina želja je da se mogu vratiti u Irak i nastaviti tražiti moga sina. Ni najgorem neprijatelju ne bih poželio bol nestanka voljene osobe. Niko ne može zamisliti koliko smo patili i koliko su nam izokrenuti životi. Suočeni sa takvom tragedijom, neki odustanu, a nekima poraste otpor koji ih vodi u potrazi za istinom“, kaže.

Salam je zaista u ovoj drugoj kategoriji. I dalje je jedan od najposvećenijih branitelja ljudskih prava koje sam ikada upoznala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera