Šta bi demokrate trebale uraditi da pobijede?

Stručnjaci i analitičari na TV-u, u štampi, na internetu: Hoće li se desiti „plavi talas“ u novembru, ili će demokrate izgubiti?

Da postoji anketa stručnjaka, pokazala bi da velika većina vjeruje da je najbolji put naprijed „srednja zbrkana umjerenost“. Cilj, prema njima, je pokrenuti „ljubičaste ljude“. Politički dvospolne ljude u crvenim distriktima koji imaju plavu stranu. Trumpovi glasači koji bi mogli biti razočarani ili zgranuti dovoljno da promijene strane.

Oni upozoravaju da su Bernie Sanders i Elizabeth Warren radikalni! Isuviše radikalni! „Oni će ljubičaste prestrašiti pa će ponovo postati crveni“, kažu oni. Dame iz predgrađa na koje demokrate računaju da će glasati protiv će se uspaničiti, ostati kući, pobrinuti se da je lišće pograbljeno sa njihovih travnjaka u jesen.

Ovo zvuči kao nastavak Hillary. To je trostruki gubitak.

Ne uspijeva prepoznati da su se stvari pogoršale prije Trumpa i mimo Trumpa. Ako ne gledate stvarne probleme, ne možete doći do pravih rješenja. Umjesto tog, radite ankete, smišljate asortiman problema, pišete slogane za njih i kandidati izađu i zvuče kao lažnjaci. Što će i biti.

Kada se Bill Clinton natjecao za predsjednika, republikanci su izgledali nepobjedivo. Naslijeđe Ronalda Reagana je hvaljeno. Kao pro biznis stranku koja zagovara niske poreze i manju vladu, donatori su ih voljeli. Imali su finansijsku prednost koja je izgledala trajna.

Bill je „triangulirao“. Kao guverner Arkansasa pogubio je nekoliko ljudi da pokaže kako je strog prema kriminalu. On je pripremao veliku socijalnu reformu. Obećao je da će vlada biti manja. Bio je nevjerovatno uspješan, i u stvarnosti i u popularnosti.

Štaviše, našao je dosta novca. Hollywood, tehnologija pa čak i dijelovi Wall Streeta nisu voljeli republikanski društveni konzervativizam. Bili su više nego spremni dati novac kandidatu koji je socijalno liberalan, a ipak prijateljski spram njihovih finansijskih interesa.

To je postao kalup za demokrate.

Demokrate su kalkulisale glasače, ankete i novac. Ali su prestali razmišljati. Nisu imali novih ideja ili velikih ambicija još od Lyndona Johnsona.

Čak je i Obamacare razvila desničarska ekspertska organizacija i ovaj program je prvo testirao republikanski guverner Mitt Romney. Društvena pitanja, homoseksualni brak, prava homoseksualaca proširena na cijelu LGBT zajednicu, legalna marihuana, pokret Me Too, zatim pokret Životi crnaca su važni, pojavljivali su se od aktivista. Ova stranka je bila sljedbenik, a ne lider.

Odabir i izbor crnog predsjednika bio je zapanjujući. To se nije moglo desiti ni u jednoj drugoj većinskoj bjelačkoj državi. Međutim, njegove politike su naslijeđe Billa Clintona, i naginju ka desnoj strani i prešle su na Hillary, uz još veći zaokret.

‘Socijalizam’ je postala prihvatljiva riječ

Bill Clinton treba biti smatran vrlo uspješnim predsjednikom u svakom pogledu. Ali dvije godine nakon što je izabran, demokrate su izgubile kontrolu u Zastupničkom domu po prvi put u 40 godina. Izgubili su i Senat. Njegov potpredsjednik, Al Gore, koji se natjecao kao konzervativniji predstavnik ali bez seks skandala, izgubio je od Georgea W. Busha.

Republikanci su u međuvremenu uložili mnogo u ideologiju i poruke. Imali su ekspertske organizacije, radio i svoju kablovsku mrežu. Bili su nemilosrdni prema svojima, čistili one koji nisu pravi vjernici. Svaki krug su postajali više ideološki i kretali se dalje nadesno.

Demokrate više nisu imale ideologiju. Nastavili su zavađati. Odricali su se teritorije korak po korak. Sa svakim kompromisom, republikanci su samo išli dalje desno, barem po ekonomskim pitanjima. „Centar“ nema svoju lokaciju. Kako se pomicali udesno, vukli su i njih. Danas bi predsjednike Eisenhowera i Nixona osudila vlastita stranka kao članove opasne radikalne ljevice zajedno sa Bernijem Sandersom i Elizabethh Warren.

To bi trebalo biti zasljepljujuće očigledno i neosporno također. Nema kompromisa sa republikancima. Obama to nije znao, ali dok je trajala njegova inauguracija, njihovo vodstvo se okupilo odlučno da se suprotstavi svemu što on ponudi. Oni su bili posvećeni njegovom neuspjehu sve i ako bi to naštetilo državi. Njegov plan za zdravstvo bio je republikanski i on je nudio kompromis za kompromisom da dobije barem jedan glas od njih. Nikada ga nije dobio.

Kao i Clinton, Obama je izgubio Zastupnički dom nakon dvije godine sa najvećim zaokretom od 1948. Republikanci su također dobili 29 od 50 guvernerata, i pokupili su 675 mjesta u zakonodavstvu.

Kada se Bernie Sanders natjecao u prvom krugu protiv Hillary Clinton, njegovi stavovi su bili radikalni. Ali sada, medicare za sve, besplatno visoko obrazovanje, minimalna satnica od 15 dolara su uobičajeni termini. „Socijalizam“ je postala prihvatljiva riječ. Među stvarima koje su demokrate trebale naučiti od Republikanaca je da stvari dobiju legitimnost jednostavnim ponavljanjem. Čak i loše ideje koje su propale u stvarnosti. Čak i ideje zasnovane na lažima. Ali ovo su dobre ideje. Demokrate bi ih se trebale držati.

Kada vidite ili čujete nekoga kako upozorava demokrate da će se raniti u stopalo ako su isuviše radikalni, pogledajte ko su oni.

‘Demokrate su danas ekstremisti’

Doug Schoen je bio stručnjak za ankete u Clintonovoj predsjedničkoj utrci. Sada je komentator na Foxu. Schoen je mrzio Obamu ali i dalje voli Hillary.

Joe Cunningham kaže da američki narod „želi umjerene glasove u vladi“. Isti američki narod koji je izabrao Donalda Trumpa i desničarski republikanci u Senatu? Cunningham je urednik stranice RedState.com, i misli da je Obama „izazvao sukob gurajući državu ulijevoo“ iako nije zapravo „prigrlio socijalizam“.

Geoffrey Kabaservice kaže da „otpor“ prisiljava demokrate „dalje od dugogodišnjih normi dvostranačkog davanja i uzimanja“. Gdje je on bio od 2009? Norme davanja i uzimanja „su odavno nestale“. Geoff je republikanac „u umjerenom mejnstrimu moje stranke“. Gdje? Pitate se. U egzilu, u blizini obale Labradora?

Investor's Daily je imao naslov “Zvanično je: Demokrate su danas ekstremisti.”

The National Review vrišti “Demokratska stranka se pomjera ulijevo brzinom koja oduzima dah. Ne samo da je lijevo od Billa Clintona, lijevo je i od Baracka Obame“. U pogledu politike, Obama je bio jednako radikalan kao George H.W. Bush, i konzervativniji od Eisenhowera ili Nixona.

Strah, histerija vlada od toga da bi se demokrate zaista mogle za nešto zalagati. A onda se boriti za njih. Čak – gle užasa! – boriti se jednako jako kao i republikanci!

Jedan dio straha od „radikalizma“ dolazi iz Demokratske stranke. Njihov establišment, kao i svi establišmenti, žele nastaviti raditi stvari na uobičajen način. Oni žele kandidate koji zvuče kao „mejnstrim“ da bi se dopali zalutalim glasačima republikancima, koji prikupljaju novac i ne vrijeđaju ga niti ga plaše. Ali to su stavovi koji su otvorili vrata Trumpu, izgubili Zastupnički dom, Senat i niz državnih vlada.

Vrijeme je da se klade na radikalizam. Iako je većina onog što radikali traže normalna u većini zapadnoevropskih zemalja. Može izgledati kao veći rizik kratkoročno, ali dugoročno je to bolji izbor. Nije stvar samo u tome da vas izaberu. Važno je i šta radite kad dođete tamo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera