Sankcije i prijetnje neće dovesti do promjene režima u Iranu
Piše: Susan Kurdli
Od slobodnog pada iranskog rijala, preko uličnih protesta, na kojim se zahtijeva promjena režima, do smrtne kazne od SAD-a prema normaliziranoj trgovini nakon napuštanja JCPOA, poznatog kao iranski nuklearni sporazum, ne manjka vijesti koje detaljno pišu o mnoštvu “egzistencijalnih” kriza s kojima se trenutno suočava iranski režim. Stoga, država mora da je na ivici kolapsa, zar ne?
Problem je što nijedna od ovih kriza ne predstavlja novi fenomen za režim. Od revolucije 1979. godine, koja je svrgnula šaha i postavila islamsku vladu, iranska država se pokazala kao jedna od najotpornijih u regiji. Preživjela je niz socijalnih, ekonomskih i političkih kriza, uključujući i osmogodišnji rat sa susjednim Irakom – koji je počeo godinu dana nakon revolucije i završio 1988. godine – jednostrane sankcije SAD-a iz 1979. godine, kojima su se pridružili Ujedinjeni narodi 2006. i Evropska unija 2016. godine, protesti Zelenog pokreta, na kojima su stotine hiljada ljudi dovele u pitanje legitimnost tadašnjeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, da nabrojimo samo nekoliko.
U tom pogledu, povećani pritisak na režim od SAD-a i regionalnih saveznika, kao što su Saudijska Arabija i Izrael, ne samo da prijeti politički već slaboj regiji, već je i neprikladan u pogledu odgovarajuće politike koju treba realizirati.
Produbljivanje nevjerice iranske zajednice
Zapravo, izoliranje iranske ekonomije i društva samo izaziva nevjericu iranske zajednice i oštećuje svaku političku dobru volju koja bi pomogla u budućim pregovorima s ovom državom. Ne samo to, produžena izolacija je samo pomogla da se legitimizira stav tvrdolinijaša unutar iranske vlade dok je sijala sumnju u reformističku agendu, koja je, od predsjednika Mohammada Khatamija 1997. godine, pozivala na normalizirane diplomatske i trgovinske odnose s ostatkom svijeta i proširene lične slobode. Iako je trenutni predsjednik Hassan Rouhani centrista, tokom njegovog drugog izbora 2017. godine podržali su ga reformisti i on je obnovio nastojanja da se ponovo pridruži međunarodnoj zajednici, a njegova administracija je kompletirala JCPOA, odnosno nuklearni sporazum.
U svjetlu ovoga, jačanje trgovine i investicionih odnosa s Iranom – umjesto nametanja sankcija da se izolira i oslabi vođstvo – popravilo bi pregovarački stav umjerene struje u iranskoj politici i pružilo bi stabilnost i ekonomski rast u Iranu i šire. Osim toga, stručnjaci za međunarodnu trgovinsku politiku kažu da bi pojačana trgovina mogla imati pozitivan utjecaj na demokratizaciju, ulijevajući norme ljudskih prava i principa i promovirajući njihovu institucionalizaciju.
Ovaj pristup ne samo da osigurava dobrobit za sve civile; uključujući Irance, one u regiji i drugdje; već bi isto tako dao šansu ljudima da tragaju za organskom domaćom održivom demokratijom, umjesto što dodatno pogoršava nestabilnost na Bliskom istoku.
Ponovna borba s režimom
Iransko civilno društvo je aktivno i sofisticirano. Izabrali su sekularnog demokratu Mohammada Mosaddegha 1951. godine s planom da ponovno polaže pravo na nacionalne resurse. To je isto civilno društvo koje je izrazilo nezadovoljstvo s despotskom vladavinom šaha, koji je došao na vlast pomoću zajedničke speltke američke Centralne obajveštajne agencije i britanske tajne službe MI6 1953. godine i nakon izvjesnog vremena su se pobunili protiv njega, okončavši njegovi vladavinu.
Danas se Iranci još bore s autokratskim režimom. Otvaranje kanala trgovine i investicija bi omogućilo politički zrelom civilnom društvu da postepeno preobrazi prirodu ovog režima, osnažujući civile i lokalne biznise, koji bi zauzvrat mogli vršiti pritisak na vladu i organski zahtijevati promjenu. Iranci su sposobni oblikovati svoj politički pejzaž, uloga međunarodne zajednice je da im osigura alate da bi oni tražili svoju dobrobit.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera