O Richardu Dawkinsu, crkvenim zvonima i ezanu

Mislim da Richard Dawkins ne može sebi pomoći. On je pogođen sa dvije neizlječive bolesti: on je rasista islamofob i on je egzibicionista. On ne može svoj rasizam zadržati za sebe – on ga mora pokazati, uprizoriti i razmetati se njime. Vjerovatno iz tog čina izvlači neko perverzno zadovoljstvo. Samo nagađam.

U najnovijem ispoljavanju simptoma svoje bolesti, Dawkins se osjetio obaveznim da prekine divni izlet u sunčanom danu u slavnoj Winchesterskoj katedrali da bi napisao na Twitteru: „Slušam divna zvona Winchestera, jedne od naših velikih srednjovjekovnih katedrala. Puno ljepše od agresivnog „Allahu Akhbar“. Ili je to do mog kulturnog odgoja?“

Kakva bolesna osoba bi uradila nešto takvo – i uspjela pogrešno napisati stvar koju želi uvrijediti? Zaboravite na originalni arapski izraz: barem imajte pristojnosti da pravilno napišete latiniziranu verziju „Allahu ekber“ ispravno.

Na izletu ste, dan je prekrasan, u ušima su vam „divna zvona“ spomenika ljudskom dostojanstvu i sve to prekinete da biste uvrijedili muslimane i njihov jednako veličanstven čin obožavanja i nazovete ga nasilnim?

Nedavno smo također saznali da ni cionisti (ali ja pretjerujem) koji su u jednakoj mjeri rasiste u Izraelu ne vole zvuk ezana i da su naredili Palestincima muslimanima da budu tihi kada se mole svom Bogu u svojoj državi sada pod vojnom okupacijom. Zamislite to: u zemlji iz koje je, kako muslimani vjeruju, njihov Poslanik uzašao na nebo da se susretne sa svojim Stvoriteljem, ovi bezočni Evropljani doseljenici imaju hrabrosti da kažu Palestincima da se ne mole na način koji smatraju najboljim!

Ali zašto ovi evropski rasisti rade takve stvari – i zašto ne vole ezan? Je li to nešto „evropsko“ ili je to samo prosta stara rasistička bolest?

Kulturni odgoj

Nikada se ne treba ljutiti na rast (moralni i maštoviti) i nezreli rasizam Dawkinsa i njemu sličnih. To što oni imaju je slično raku ili homofobiji. To je bolest – fizičko ili mentalno oboljenje. To ne odbacujete. To analizirate – i koristite ga kao priliku za učenje i podučavanje.

Pitanje na kraju Dawkinsonovg tvita traži da se pobliže prouči – gdje on pokušava ublažiti udarac pitajući: „Ili je to samo moj kulturni odgoj?“ Na površini je ovo nevina opaska, koja kvalificira njegov nasilni rasizam da možda ipak „Allahu Akhbar (sic)“ ne „zvuči tako agresivno“ i da zbog svog kulturnog odgoja on tako misli. Hajdemo to ispitati, i hajdemo staviti dr. Dawkinsa na kauč i analizirati njegovu psihozu.

Možda je taj siroti čovjek u pravu, možda je zaista do njegovog „kulturnog odgoja“ – ali šta je tačno taj „kulturni odgoj“? Jasno je šta on pod tim misli: on je bijelac, Britanac iz kršćanske porodice i Evropljanin je.

Ali ako sretno izađemo iz Dawkinsovog zaraženog uma i njegovih srodnih goblina i požurimo da udahnemo svježi zrak čovječanstva u globalu, ni britanstvo, ni kršćanstvo ni stvarna Evropa nemaju ekskluzivno pravo na rasizam koji bi smatrao muslimanski poziv na molitvu nasilnim. „Kultura“ kojoj Dawkins pripada je kultura straha, strepnje i prezira – identična po teksturi sa ubilačkim bandama kao što je ISIL – i opasnim bijesom protiv kršćana u arapskom svijetu.

Ako kultura kojoj Dawkins pripada nije ni britanska ni kršćanska ni nužno evropska, koja je onda? Milionima britanskih ili evropskih muslimana, zvuk ezana je jednako lijep kao zvuk crkvenih zvona u ruralnom Mississippiju ili gospel muzike u Harlemu, ili molitvenog pjevanja hazana u sinagogi, ili zoroastrijanskog ili budističkog pjevanja u hramu ili manastiru.

Koja je specifična situacija zadesila Dawkinsa i zašto je on zove „kulturnom“?

Pjesme božanskog jedinstva

Dopustite mi da vam dam specifičniju referencu na tekst koja će nam omogućiti da pobliže pogledamo tu „kulturu“. Veliki perzijski pjesnik Hatef Isfahani (umro 1783.) ima sada legendarnu pjesmu, (u formi poeme u kojoj se određeni refren stalno ponavlja ali svaki put sa drugačijim značajem) u kojoj poetska persona ide od jednog vjerskog skupa do drugog, učeći o njihovim ritualima i uvidjevši kroz njih sve identičnu istinu onoga što oni obožavaju.

Poema se sastoji od pet strofa. U prvoj strofi pjesnik stidljivo ulazi u zoroastrijansku službu i poredi svetu vatru koju tamo vidi sa vatrom plamtećeg grmlja kojoj je svjedočio Mojsije – i dolazi do zaključka: „Keh Yeki hast-o nist joz Ou/Vahdahu la Ilaha illa Hu! /Da postoji samo Jedan i da ne postoji ništa osim Njega! (u perzijskom jeziku nemamo zamjenice za različite rodove, i „Ou“ koje se ovdje odnosi na božanstvo može biti on, ona ili ono).

U drugoj strofi, pjesnik posjećuje kršćansku crkvu i uljudno pita o značenju Trojstva i biva mu rečeno – u zapanjujućoj igri četiri riječi u perzijskom za „svilu“: „Barisham ne postaje tri stvari ako ga ti zoveš Parniyan, Harir, and Parand,“ dok istovremeno on čuje refren božanskog jedinstva od zvuka crkvenog zvona: „Da postoji samo Jedan i da nema ništa osim Njega!“ (Primijetite razliku kad ljudsko biće čuje crkvena zvona i kad Richard Dawkins čuje crkvena zvona – ali o tome ćemo kasnije – da ne uništavam uzvišenost poeme ovdje).

U trećoj strofi pjesnik prisustvuje skupu slobodnih mislilaca, pijanica i veseljaka, koji su napustili sve institucionalne religije (zapamtite da je pjesnik musliman). On uljudno sjeda (jer nije bolesni rasista) i ispija čašu njihovog vina i shvata superiornu mudrost tog da su oni „slobodni od boli razumijevanja i problema čula“ – i ovdje on čuje anđela Sorusha koji mu u uho šapuće poznati refren: „Da postoji samo Jedan i da nema ništa osim Njega!“

Tako strofu za strofom, pjesnik se kreće od jednog do drugog gnostičkog ili agnostičkog skupa i ni u jednom ne čuje ništa do izvrsni perzijski/arapski refren: „Da postoji samo Jedan i da nema ništa osim Njega!“

Ako danas mi Iranci, Arapi, Afganistanci, Turci, Azijati, Afrikanci, Latinoamerikanci, stoljećima nakon pustošenja evropskog kolonijalizma (koji je još u jeku u Palestini) možemo ustati i reći „Ja“ to je zbog pjesnika kakav je Hatef.

Plešući kao vrteći derviš

Pa, mogli biste reći, kakve veze jedan perzijski pjesnik iz osamnaestog stoljeća, ili drugi u drugom stoljeću, ima sa 1,8 miliona barbara koji se nazivaju muslimanima i žele otkinuti glavu Dawkinsu? Dopustite mi da krenem pomalo naprijed.

Moja generacija Iranaca odrasla je na rajskom ezanu koji je recitirao slavni Rahim Moazzen Zadeh Ardabili (1925-2005). Nema veze jeste li musliman, kršćanin, Jevrej ili čak ateista (rasistički novi ateisti kao što su Sam Harris, Bill Maher i Dawkins se ne ubrajaju). Trebate poslušati ovu recitaciju u tišini i poniznosti i vidjeti kako se nešto uzvišeno počinje buditi u vama.

Moazzen Zadeh Ardabili je slavno recitovao taj nebeski ezan u tipičnoj melodiji perzijske klasične muzike. Ta informacija otvara vaš um, dušu i uši za sasvim novu riznicu perzijske muzičke i poetske prozodije pa znate da je Hatef ili prije njega Hafez ili Sadi, ili nakon njega mnogi drugi, da su bili zauzeti mapiranjem melodične tapiserije jednog aspekta islamske kulture koji je mrzilačka industrija islamofobije u SAD-u i Evropi potrošila milijarde dolara da sakrije.

Ezan Moazzena Zadeha Ardabilija i rabbana  Mohammada Reze Shajariana (izvedene u melodiji seh gah sa nježnim modulacijama u druge načine), jedna iz mog djetinjstva a druga iz mladosti, odlučujuće su za način na koje iranski musliman čuje učenje Kur'ana, a obje su duboko ukorijenjene ne samo u našoj vjeri već i u perzijskoj klasičnoj muzici i prozodiji.

Mogli biste reći evo ludog Iranca šiita sa svojim posebnostima. Dozvolite mi da vas ispravim i uputim na još jednog sjajnog genija kur'anskog učenja moje generacije, ovaj put egipatskog brata sunita, Abdul Basita ‘Abd us-Samada i njegovo legendarno učenje Kur'ana koje smo slušali oduševljeni i ispunjeni ljubavlju, poštovanjem i divljenjem. Molim vas sjedite uljudno i poslušajte njegovo učenje sure Ar-Rahman.

Imperativ je da svijet zna (zaboravite na Dawkinsa – on je izgubljen slučaj) potpunu sliku muzičkog univerzuma u kojem mi slušamo ezan. Iako musliman nikada ne kompromituje vrhovnu svetost riječi Božjih sa ljudskom muzikom – ali ipak su kasete Abdul Basitovog učenja Kur'ana prodavane u istim trgovinama koje su prodavale kasete Umm Kalthuma Abd al-Halima Hafeza.

Iranac ovdje, Egipćanin tamo, čujem islamofobe kako govore: i dalje postoje milioni nasilnih muslimana koji su lovci na Dawkinsonovu glavu. Dobro, dođite sa mnom u Pakistan i dopustite mi da vas pozovem da sjednete (uvijek uljudno) i da poslušate Qawwali sufijske muzičke performanse takvih neprevaziđenih majstora kao što su Nusrat Fateh Ali Khan (1948-1997) koji vas drži za ruku i vodi u raj. Tako kada sljedeći put čujete Johna Coltranea i njegovu pjesmu „Vrhovna ljubav“ i pomislite da ste čuli kako neko šapuće „Allah je najveći“ nećete pomisliti da čujete glasove. Ako još sumnjate samo pročitajte prelijepi esej Hishama Aidija na Al Jazeeri o velikoj džez legendi kako se Dawkinskonovo pogrešno napisano „Allahu ekber“ pojavljuje kao „Allah je najveći“ u anđeoskim dušama koje krase ovu zemlju.

Hajdemo u Tursku i uljudno uđimo u samahanu i gledajmo samu derviša mevlevijskog reda gdje možete vidjeti poetske kadence majstora Rumija preobražene u poetske pokrete. Ne, nećemo povesti Dawkinsa s nama. On je osuđen na neznanje i tamu. Možda mu Rumi može oprostiti. Mi smrtnici ne možemo.

Svijet je mali

Tako pjevajući i plešući, moleći se i meditirajući, možemo ići od jednog do drugog kraja arapskog i muslimanskog svijeta, jedan nakon drugog slušajući, gledajući i učeći u poniznosti zvuk i izgled vjere koja je ukras ovoga univerzuma.

Dobro, ovo su sve muslimani, Dawkins nekulturno upada – šta oni imaju s nama Evropljanjima? Oni ne doprinose ničim što bi moglo podučiti moje uši.

Ovdje bih vas skromno pozvao (moji dragi voljeni čitatelji – ne Dawkinsa naravno) da poslušate ezan Moazzen Zadeha, Shajarianovu rabbanu,  Abd al-Basitovo učenje Kur'ana, qawwali Nusrata Fatha Ali Khana, i onda poslušajte bilo koju od 200 Bahovih kantata i pokušajte otkriti na koji način se razlikuju od učenja Kur'ana ili emocionalnih muzičkih molitvi. Zapravo, postoje nevjerovatne sličnosti između ovih kantata i njihove pasije za Krista i pasije za imama Husejna u šiitskim tzv. taziya nastupima. Možete napraviti isto kada slušate ili se pridružiti u pjevanju uzvišenosti jevrejske molitve Avinu Malkeinu. Napravite to i recite mi da ne mislite da je mudri i s velikom moći zapažanja Hatef-e Isfahani bio na tragu nečega. Ako ne čujete Baha u ezanu ili ezan u Bahu, i oboje u Avinu Malkeinu, i sve to u budističkim pjesmama ili crkvenim zvonima, onda postoji nešto ozbiljno poremećeno ne samo u vašim ušima već i s vašom moralnom imaginacijom.

Ako bismo razmatrali kampanologiju zvonjave zvona – njihovo lijevanje, uštimavanje i zvuke – postoji zapravo nevjerovatna sličnost između zvukova crkvenih zvona i staccato rezonancija ezana, jer pravila koja regulišu elokuciju tokom učenja Kur'ana (tedžvid), sadržana su u onome što se naziva tartil, ili učenje bez žurbe. Virtuoz zvonar u Engleskoj ili Francuskoj ili Italiji ili Rusiji radi upravo ono što veličanstveni mujezin radi u Istanbulu, Kairu ili Teheranu – ne samo u duhu već i u njihovoj staccato muzičkoj artikulaciji poziva na molitvu – muslimansku ili kršćansku. Ova melodijska sličnost, bez sumnje, daleko je evidentnija u slučaju sličnosti između muslimanskog učenja Kur'ana i jevrejske molitve Avinu Malkeinu.

Uvod u takve odjeke nije ni slučajan ni čudan. Kulture su lakomislene i zaigrane, ljudi imaju više od jednog puta do svojih božanstava. Poslanikov Miradž je vjerovatno našao put do Danteove Božanstvene komedije. Mathew Arnold je pronašao inspiraciju u Ferdowsijevom Shahnamehu, Goethe je mislio da je reinkarnacija Hafeza, kao što je i Emerson vjerovao da je reinkarnacija Sa'dija dok je Fitzgerald pronašao novi život za Omera Hajjama a Niče je svog herojskog proroka zvao Zaratustra. Otkriće novih poetskih intuicija transcendencije obogatilo je a ne prestrašilo ove superiorne duše.

Takva vrsta vesele kulturne zaigranosti nije ograničena na poeziju, film i fikciju. Postoje učenjaci koji misle da porijeklo evropske solfeggio muzičke notacije dolazi od arapskih korijena. Solfeggio slogovi (do, re, mi, fa, sol, la, ti) mogli bi biti izvedeni iz sličnih slogova arapskog solmizacijskog sistema ili Durr-i-Mufassal („Razdvojeni biseri“) (dal, ra, mim, fa, sad, lam). S takvim naučničkim nagađanjima se možete složiti ili ne složiti. Ali mogućnost zabave je ono što čini da kulture plešu (ne u jedinstvu već) u harmoniji.

Duše lavova Gospodara

 „Životi pasa i vukova su različiti“, Rumi kaže u jednoj poemi, „Ujedinjene su duše lavova Gospodara.“

Ono što čujete u ezanu, ako vam rasistička mržnja nije začepila uši i učinila vas gluhim, nije samo Bahova kantata ili John Dowlandov „Lachrimae“. Ako pažljivo slušate možete također vidjeti slavnu safavidsku ili otomansku ili mogulsku ili mamlučku džamijsku arhitekturu u onome što čujete. Melodično krivudanje linija i oblika i boja reflektiraju u ovim lirskim pjesmama muslimanske, jevrejske ili kršćanske molitve. Ne možete ih mrziti u ovom registru i onda otići u galeriju Tate i pretvarati se da volite Chagalla, ili Matissea, ili Kandinskyja koji su svi bili privučeni jevrejskim i islamskim tematikama i pretvorili iste činove melodične pobožnosti u svoju umjetnost – što ih svrstava u isti red sa Ticijanom ili El Grecom u kršćanskoj umjetnosti.

Problem sa rasističkim ksenofobima kao što su Richard Dawkins, Steve Bannon ili Donald Trump da imaju pokvarenu, ustajalu i monolitsku koncepciju onoga što nazivaju „kulturom“ – kao da su kulture pale s neba ili narasle kao gljive niotkuda. Za proklamovane ateiste, Dawkins i njemu slični su zastarjeli i iz kamenog doba u svom kulturnom dogmatizmu.

Kulture su živi organizmi, historijski proizvodi, mobilne tapiserije znanja i osjećanja, i kao takve sasvim amorfne, poligamne u svojoj pažnji na stvari oko i o njima. Kao judaizam i islam i kršćanstvo je evoluiralo i mijenjalo se od začeća do danas. Danas Dawkinsovo mrzilačko i rasisitičko kršćanstvo radikalno je drugačije od slavne oslobodilačke teologije Gustava Gutierreza i drugih latinoameričkih teologa poput njega. Richard Dawkins i velečasni dr. William Barber II su obojica kršćani, ali iz dvije radikalno suprotstavljene vrste.

Mojim iranskim muslimanskim ušima, ezan, crkvena zvona i Avinu Malkeinu su svi jednako lijepi jer sam odrastao slušajući ih sve u isto vrijeme – jer je naša domovina bila blagoslovljena sa mnogim, različitim, drevnim zajednicama u istoj mjeri – u Istanbulu, Kairu, Tunisu, u New Delhiju ili u Isfahanu. Mi smo bili bogatiji – siromašnija je izgubljena duša koja misli da je jedno lijepo na račun drugog koje je ružno i nasilno. Ista ružna ksenofobija izrodila je antisemitizam u svojim najmračnijim historijama i sada ju je zamijenila za islamofobiju od jednog kraja SAD-a do drugog kraja Evrope.

Pouka Hatefove poeme i moja poenta ovdje nije da sugerišem da su sve religije i kulture istine i da nije važno jeste li musliman, Jevrej, kršćanin ili hindus itd. Naravno da jeste važno. Ljudska historijska iskustva, slučajnost rođenja i kolektivne memorije su se udružili i uložili u njih posebno sjeme formalne apstrakcije prema istini koja je vremenom procvjetala i pretvorila se u ukorijenjenu intuiciju transcendencije specifične za njih i njihovu vjeru. Čak i unutar religija percepcije istine od strane mistika, filozofa, ili pravnika razlikuju se međusobno. Poenta je u tome da je ljepota i elegancija u tome kada je osoba u stanju izaći iz vlastitog sopstva i smoći hrabrosti i mašte da uđe u prostor drugog kako bi donijela priznanje cijele slike naše pluralnosti inače skrivene za naše pristrasne, pripitomljene i provincijske oči, uši, umove i srca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera