Uspjeh ili pad Therese May?

Prvo su otišli ministri odgovorni za provođenje Brexita, David Davis i Steve Baker, a sada je britansku Vladu napustio i ministar vanjskih poslova Boris Johnson. Sve se to dogodilo nakon što je britanska premijerka Theresa May najavila potporu blažem obliku izlaska Velike Britanije iz Europske unije. Ona je svakako uzela u obzir da će biti protivljenja unutar vladajuće Konzervativne stranke, ali možda nije sasvim vjerovala da će uzrokovati najveći izazov vlastitoj političkoj karijeri. Protivnici lakšeg budućeg odnosa Londona s ostatkom Europe smatraju da je svojim potezima May razočarala većinu britanskog stanovništva, koje je svoju volju iskazalo na referendumu.

Davis je bio predvodnik Torijevaca odanih Brexitu i stvaranju sasvim novog Ujedinjenog Kraljevstva. U proteklih dvije godine konzervativni parlamentarci su mu vjerovali najviše od svih ministara u Vladi i smatrali kako će on biti sposoban napraviti sudbonosan rez u odnosima s Bruxellesom. Sada će njima biti sve teže podržavati Vladu koja je u potrazi za drugačijim rješenjem, osobito u pogledu gospodarskih i carinskih veza s Unijom.

Theresa May je na njegovo mjesto postavila Dominica Raaba, koji je, također, snažan pobornik Brexita i kojega parlamentarci mogu prihvatiti, ali njegovo će vrijeme u Vladi biti obilježeno prolaskom kroz dva žrvnja – s jedne strane će morati biti uhodan s Downing Streetom, a s druge će morati voditi pregovore s Bruxellesom, najviše o pitanjima u kojima ima suprotno mišljenje Theresi May.

Johnson je uvijek bio glavni kritičar

Odlazak Davisa je bio tek prvi udar. Slijedio je odlazak Johnsona. Smatrajući da se održavanjem veza s Europom Velika Britanija svodi na razinu kolonije, Johnson je napisao otvoreno pismo, davši ostavku na mjestu šefa britanske diplomacije, što je Theresa May odmah prihvatila. Britanska premijerka je poručila svojim parlamentarnim zastupnicima da nikad nije postojao sporazum kakav put izlaska iz EU-a imaju članovi njezinog kabineta, ali nakon susreta u Chequersu se sve to promijenilo.

Pobornici potpunog prekida bilo kakvih odnosa s Bruxellesom su izgubili. No, Johnson je, zapravo, oduvijek bio glavni kritičar Therese May. Uvijek je kritizirao njezinu politiku Brexita, a osobito želju za gospodarskom vezom s EU-om. Nakon dvanaestsatnog zasjedanja u Chequersu, zagovornici potpunog Brexita nisu imali drugog načina osim dati ostavku, nadajući se da će taj čin ugroziti cjelokupnu Vladu There May.

Ironično je što je Johnson, ekscentričan konzervativac i velik pobornik Brexita, bio na čelu najeuropskijeg ministarstva. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova, odnosno kohorte njegovih državnih službenika i zaposlenika nalik Sir Humphreyu Applebyu iz odlične britanske serije Da, ministre, nekako je uvijek imalo eurofilsku poziciju, unatoč svojim često eurofobičnim šefovima. U slučaju Johnsona se to osobito vidjelo. Theresa May i Johnson su se našli na oprečnim stranama od početka. Njih dvoje su politički razjedinjeni, jer Johnson je euroskeptik, a Theresa May je zagovarala ostanak u EU. Kao takav, Johnson je mogao samo biti njezin veliki protivnik, a u skladu s idejom da neprijatelji moraju biti što bliži, ona mu je dala jedno od ključnih ministarstava, u kojemu će teško dobivati naklonost javnosti. Po opisu posla, ministar vanjskih poslova nema mogućnosti dobivati puno glasova, jer glasače više zanima unutarnji razvoj države.

I dok će Johnsom putovati po svijetu, Theresa May i bivši ministar vanjskih poslova Philip Hammond, koji je došao na mjesto ministra financija, gradit će nove britanske politike. Diplomatski skandali, koji su se zaredali u karijeri novog ministra, još je više gurnulo Johnsona u kut ismijavanja, a istovremeno nije mnogo štetilo britanskoj politici, s obzirom da se međunarodna trgovina i pomoć, kao i europska pitanja ne nalaze u krugu samo vanjskih poslova. Ipak, odlazak Johnsona u presudnom trenutku zaustaviti će britansku ulogu u brojnim vanjskopolitičkim inicijativama, od kojih se ističu odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom, potpora proširenju EU-a na zapadni Balkan, situaciju na Bliskom istoku, kao i na sam proces pregovora o Brexitu s eurobirokratima.

Suverenitet bez odgovornosti za posljedice

Johnson je nakon referenduma izjavio kako je EU bila plemenita ideja u svoje vrijeme, ali da više nije rješenje za Ujedinjeno Kraljevstvo. Još kao gradonačelnik Londona, govorio je euroskepticima da je potrebno još više reformirati britanski odnos prema Europi, što uključuje i smanjivanje snage europskih zakona. Za London su interesi Cityja glavni, kao i dogovor s Europskim vijećem, koje priznaje da je EU unija s više valuta. Velika Britanija nije sudjelovala u spašavaju eura (a to nikada nije ni bilo upitno), ali nije uspio dogovor koji priznaje britansku posebnost.

Britanski euroskeptici ne bune se toliko zbog integracije gospodarstva, koliko zbog same ideje suverenosti. Mnogi smatraju da bi Brexit bio kraj EU-ae. Oni su u pravu, ali ne zbog toga što je Velika Britanija nezamjenjiv partner. Umjesto toga, ako Velika Britanija odbije moć Bruxellesa, otvoriti će val za druge zemlje koje se opiru transnacionalnoj moći Europskog parlamenta i posebno nebirane birokracije. Europska unija nije napravljena kako bi uzurpirala nacionalni suverenitet. Ali, Europski parlament može napraviti zakonodavstvo koje nacionalni parlamenti moraju unijeti u svoje zemlje, bez obzira na demokratsku volju. Europski parlament time uzurpira suverenitet bez prihvaćanja odgovornosti za posljedice.

Stoga, ako EU želi zabraniti članicama da ruše politiku štednje, ona ima moć za to, ali ujedno nije odgovorna za posljedice. Te posljedice su ostavljene nacionalnim državama. Stoga se ovdje radi o djelomičnoj uzurpaciji suvereniteta, s moći vladara, ali ne i obvezom upravljanja posljedicama odluka. Upravo takav manjak demokracije će na kraju biti presudan za budućnost EU-a, bez obzira na ishod Brexita.

Dodatna poteškoća preživljavanja EU-a jest što je ona građena u obliku nacionalne države. Institucije EU-a sazdane su kao u nekoj državi – postoji parlament s pojedinim strankama, postoji vlada i sud. Problem jest što EU nije ni država, a ponajmanje nacija. Radi se o nadnacionalnoj tvorevini, koja po samom tom pokazatelju govori da su njezine odluke usmjerene prema nadnacionalnim interesima, a ne interesima nacionalnih država. To ujedno znači da favorizira multinacionalne kompanije, istraživačke institute i gospodarske smjernice, koje često ubijaju nacionalni habitus, identitet i gospodarstvo. Kao odgovor na to, raste euroskeptičan pokret i radikalne ideje, kao i autoritarna vlast.

Theresu May će srušiti nezadovoljni konzervativci

U Velikoj Britaniji se to očito vidi te je taj interes jači od ekonomskog uspjeha. Buduća Velika Britanija imati će goleme probleme u financiranju javnog zdravstva i obrazovanja, ali će se podići financiranje za privatne inicijative, privatno obrazovanje, privatno zdravstvo. To je Velika Britanija kakvu priželjkuju mnogi konzervativci, a čega se groze laburisti. Golem pad dolaska stranih radnika i nesigurnost ulaganja već pokazuju prve posljedice Brexita.

Hoće li Theresa May preživjeti ovaj udar? Možda hoće. Ona, za razliku od njezinih protivnika u Konzervativnoj stranci, ima plan. Drugi pobornici Brexita nikad nisu dali konkretnu protustrategiju. Davis je otišao zbog vlastitog neslaganja s pravcem pregovora o Brexitu, ali nije dao protuprijedlog. Ukoliko je htio ugroziti premijerku, onda je morao uzeti u obzir da bi time u opasnost doveo ne samo Vladu, već i Brexit kao takav.

Bez konkretnog prijedloga protivne strane, Velika Britanija će napustiti EU u ožujku 2019. godine, nakon čega će se održati uski međusobni odnosi Londona i Bruxellesa. Time će Theresa May ostvariti svoj cilj, što potvrđuje i imenovanje Jeremya Hunta, dosadašnjeg ministra zdravstva, za ministra vanjskih poslova i Commonwealtha. Hunt je poznat kao konzervativac koji je podupirao ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u EU. Najvjerojatnije će Theresu May poslije srušiti nezadovoljni konzervativci, koji su u strahu da sada, u jeku pregovora, ne dođe na vlast netko tko je još skloniji bliskim odnosima s Europom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera