Šta nama danas znači Titovo ‘ne’ Staljinu?

Titov raskid sa Staljinom je, zapravo, jedan od ključnih trenutaka ljevice XX vijeka (EPA)

Šta je nama, u postjugoslovenskim državama, od kojih svaka, sve do jedne, djeluje kao propali projekat, Titovo ‘ne’ Staljinu?

Odgovor, tek prividno, glasi: kako kome, kako kojoj državi u pokušaju.

U Bosni i Hercegovini ništa više ne znači ništa. Jer stanje u Bosni i Hercegovini izmiče racionalnoj analizi. Ta se država nalazi na mapama, ali je nije moguće kognitivno mapirati.

U Crnoj Gori, u kojoj je koliko juče Rusija pokušala izvesti smjenu vlasti, uz pomoć nasilja, dijela opozicije i dijela medija, na Titov se raskid sa Staljinom gleda sa simpatijama. Iako je najveći broj zatočenika na Golom Otoku bio upravo iz – Crne Gore. O tome je ugledni crnogorski istoričar Živko Andrijašević, gostujući u ovdašnjem najuticajnijem političkom talk-showu, „Živoj istini“ Darka Šukovića, praktično juče rekao ovo: “Tito je znao šta su Rusi. Broz je znao kako se čuva partija. Ne možete u partiji sprovoditi demokratiju u momentu kad je neprijatelj na granici… Nema nikakvog spora u vezi sa tim da neko pravda Goli otok, to je mrlja i Brozova i partije. Ali znate kako kažu da nije bilo Golog otoka čitava Jugoslavija bila bi Goli otok. Znači, Tito se “staljinističkim sredstvima” borio protiv onih koji su u Jugoslaviji bili osumnjičeni za sklonost Staljinu. U odnosu na sovjetske gulage Goli otok je bio ljetovalište”.

Sa manjim varijacijama (ili bez njih), Andrijaševićeve su riječi i crnogorska državna istina o najčuvenijem “ne” naše istorije.

U Srbiji, pak – muk. Država se Srbija, još od vremena Miloševića, drži načela: s riječi na djela. Zapravo: s riječi na nedjela. Tako su – mukom – propraćena nedjela Srbije u Bosni i Hercegovini. S muka se prešlo na negiranje, a onda opet na muk. Kao da se ono o čemu se ćuti nije dogodilo. Rezultat toga je istraživanje javnog mnenja koje je nedavno u Tivtu naveo Tomislav Marković, po kojem zapanjujuće velik broj građana Srbije ne zna (?!) za srpsku opsadu Sarajeva u prošlom ratu. Odnosno, kako je to formulisao Marković: Kada u Srbiji javno govorite o opsadi Sarajeva, građani vas blijedo gledaju. O čemu ovaj čovjek priča? Jer, za nacističku opsadu Staljingrada smo čuli, ali za srpsku opsadu Sarajeva

O danu kada je Jugoslavija Rusiji rekla “od…” danas se u Srbiji ćuti.

Dakako, ne ćuti sva Srbija. 

Tako čitamo: “Istoričarka i bivša visoka funkcionerka u vreme SFR Jugoslavije Latinka Perović izjavila je da se danas u Srbiji ne govori o godišnjici Rezolucije Informbiroa i ocenila da to uopšte nije slučajno, pre svega zbog uloge koju Rusija ima u Srbiji…

Prema njenim rečima, 1948. godina je svedena samo na represiju na Golom otoku, a ne govori se o emancipatorskom procesu do kojeg je tada došlo i koji je tada otvoren na duži rok”. 

Istoričar Milivoj Bešlin kaže: “Mi već tri veka možemo da pratimo imperijalne teritorijalne intencije Rusije prema Balkanu i to se nije promenilo ni danas”, kazao je Bešlin. 

Koškanja s okolnim narodima

Baš tako: to se nije promijenilo, ali u srpskoj vlasti nema više nikoga ko bi se, kao Tito onomad, suprotstavio volji Rusije. Vučićev domet su koškanja sa okolnim narodima i proizvodnja pseudomartirskog političkog diskursa čija komična patetika ne uspijeva zasjeniti njegovu zloslutnost.

Hrvatska je, pak, otišla toliko desno da se u diskursu vladajućih sve što ima veze sa Titom i partizanima relativizuje, bagatelizuje i negira, uključujući tu i fakat da bi, bez Tita i partizana, poveliki dio današnje Hrvatske danas bio dio Italije. Meni se očiglednim čini i ovo: da je Titovo “ne“ Staljinu za pripadnost Hrvatske „Europi i zapadu“ bilo važnije od faktičkog učlanjenja te države u EU. Zato što se Hrvatska (i ostatak Jugoslavije) nakon Titovog „ne“ doista okrenuo zapadu, dok se Hrvatska, nakon „da“ koje je dobila od EU, zapravo okrenula istoku Evrope, pa je danas ta država sličnija Mađarskoj ili Poljskoj nego zapadnoevropskim liberalnim demokratijama.   

O spoljnopolitičkom zaokretu Jugoslavije 1948. piše i istoričar Boban Batrićević u izvrsnoj knjizi Bog našeg nacionalizma, objavljenoj ove godine. 

Batrićević, koji se poziva i na rad Dragutina Papovića „Njegoš u socijalističkoj i nacionalnoj  ideologiji1945–1989“,  konstatuje kako je u Crnoj Gori  baš 1948. proslavljan jubilej – 100 godina od  Njegoševe smrti.: “Govoreći na proslavi o Njegoševu stavu prema Rusiji, Blažo Jovanović taj odnos slika u negativnom kontekstu – navodi da je stav ruske diplomatije uvijek bio utilitaran a pomoć Crnoj Gori uvijek odmjerena i u skladu s ruskim interesima. Za svaki primljeni rubalj iz Rusije, kaže Jovanović, slijedio je veliki prijekor. „Njegoševo raspoloženje zbog svega toga najbolje se vidi, između ostaloga, iz izjave date Matiji Banu, gdje se on žesti na takve ruske postupke. ‘Rusiju volim – kaže Njegoš – ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim’“.

Batrićević u Jovanovićevom govoru nalazi potvrdu jedne od svojih (uzgred, tačnih) teza: da je svaka crnogorska vlast nakon Njegoša utemeljenje svoje politike pokušavala pronaći u (zlo)upotrebi njegove književnosti.

Batrićević dalje piše: “Približavanje Jugoslavije SAD-u u toku raskola sa Staljinom i primanje vojne i materijalne pomoći sa zapada našlo je refleksije u izlaganju Blaža Jovanovića povodom Njegoša, nešto što je samo četiri godine ranije bilo nezamislivo – isticanje Njegoševe želje da pośeti Ameriku – Razočaran postupcima Rusije i sit njene ‘pomoći’, on se, kako je rekao drugom prilikom Matiji Banu, ozbiljno nosi mišlju ‘da se preveze preko Atlantika’ i da posjeti Ameriku, tada najnapredniju zemlju liberalne demokratije, jer ‘slobodnoj Crnoj Gori – kaže on Banu – priliči da samo od slobodne države kao što je Amerika prima pomoć, kad već ne može bez nje biti.’… Crnogorske prilike iz XIX vijeka predstavljane su kao trenutna stvarnost – što se može tumačiti u smislu – kad je veliki Njegoš mogao okrenuti leđa Rusiji, možemo i mi. Dakle, prošlost je ponovo prizivana do te mjere da će se raskol među komunistima upoređivati s događajem iz Gorskoga vijenca”.

Crnogorska vizura

Pomenuti Papović piše: “Predsjednik crnogorske vlade Blažo Jovanović je izjavio da je Njegoš bič za sve narodne izdajnike, i da je Njegoš uz KPJ dok ona vodi borbu za opstanak od agresivnih snaga velikoruskog šovinizma i sovjetske birokratije“.

Iz crnogorske vizure tog vremena, a crnogorska je vizura, jednako sada kao i onda, njegošocentrična, Tito je bio najbolji učenik najboljeg pjesnika među Petrovićima.

Titov raskid sa Staljinom je, zapravo, jedan od ključnih trenutaka ljevice XX vijeka. Jer Tito je stvorio lijevi projekat kojem se na dušu ne mogu staviti “zločini totalitarnih režima”, dakle sve ono što su zapadni ljevičarski intelektualci uzalud pokušavali braniti. Tito je bio alternativa, jednako ubistvenom kapitalističkom stroju kao i paranoičnom, mass murder komunizmu. 

Prisjetite se ove scene: kako Donald Tramp brutalno ustranu gura crnogorskog premijera Duška Markovića. Sada se zapitajte: da li bi bilo kome na planeti palo na pamet da tako javno ponizi Tita?

U odgovoru na to pitanje leži ne samo mnogo toga, ili sve, što treba da znate o razlici između Tita i današnjih “lidera” naših zemalja, nego i o razlici između tih zemalja i one države.  

Izvor: Al Jazeera