Zaljevska kriza: Kako je sve počelo

Četiri arapske države – Bahrein, Saudijska Arabija, UAE i Egipat – pokrenule su katarsko-zaljevsku krizu presjekavši veze sa Katarom 5.juna 2017. (Reuters)

Dok se približava prva godišnjica blokade Kataru, glavni likovi su našli izvjestan modus vivendi.

Nakon prevazilaženja prvobitnog psihološkog i finansijskog šoka, Katar je ojačao sigurnosne veze sa SAD-om i Turskom i proširio je diplomatske i trgovačke veze sa novim i starim partnerima iz cijelog svijeta.

Nacije koje su uvele blokadu predvođene Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima i dalje krive Dohu za ovaj slom u odnosima u Zaljevu, iako isto tako pokušavaju umanjiti njegov značaj. Saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman je u Kairu u martu opisao trenutni zastoj kao „veoma trivijalno“ pitanje koje gotovo da ne zavređuje pažnju u domovini.

Ovaj sukob s Katarom možda nije glavni prioritet u Rijadu, Abu Dhabiju ili Kairu, ali nije trivijalan. Ovaj rascjep seže duboko, bez presedana je u obimu, i ima dalekosežne implikacije.

Sukob naglašava sve veći utjecaj prestolonasljednika u Rijadu i Abu Dhabiju koji se ne osjećaju sputani opreznijim i konzervativnijim pristupima svojih prethodnika.

Umjesto tog, nakon što je učvrstio poziciju Abu Dhabija kao dominantne sile u UAE-u, prestolonasljednik Mohammed bin Zayed Al Nahyan nastavlja s planovima da transformiše ovu federaciju u strateškog i ekonomskog aktera prvog reda.

Otkako je postao ključni igrač u Saudijskoj Arabiji nakon što mu je otac došao na vlast u januaru 2015, Mohammed bin Salman je pokazao sličnu spremnost na velike rizike kako bi projicirao moć i proširio utjecaj daleko izvan Zaljeva.

To je za posljedicu imalo novo usklađivanje između Abu Dhabija i Rijada, pokušaj da se preokrene tradicionalna sigurnosna arhitektura u regiji. Ključni je bio pokušaj da se zamijeni defanzivni sigurnosni model oko GCC-a sa ofanzivnijim pristupom zasnovanom na proaktivnom podizanju tenzija sa protivnicima i kidanju postojećih regionalnih struktura.

U tom pogledu, uvođenje blokade u junu prošle godine od strane osovine UAE-Saudijska Arabija imalo je za cilj umanjivanje katarske političke autonomije i ekonomske nezavisnosti, budući da je percipirano kao prepreka širim strateškim ambicijama ove osovine. Činjenica da je takav potez smatran nužnim, kao i sama blokada, na vidjelo su iznijeli duboke rascjepe koji već decenijama potkopavaju i zasjenjuju saradnju unutar Zaljeva.

Saudijska dominacija

Saudijska Arabija nije samo domovina najsvetijih mjesta u islamu. Ona je također domovina najveće teritorije, populacije, ekonomije i vojske u Zaljevu, kao i većine nafte. To objašnjava zašto su njeni susjedi u Zaljevu, koji su nakon 1981. postali njeni partneri u GCC-u, dosljedno preokupirani saudijskom prijetnjom.

Posebno su oprezni po pitanju saudijskih pokušaja da postigne regionalnu dominaciju u sferi sigurnosti. Većina članova GCC-a – UAE, Oman i Kuvajt kao i Katar – više su puta stavili veto na prijedloge za zaljevsku sigurnosnu mrežu koje je sponzorirala Saudijska Arabija od 1980-ih. To je kulminiralo u decembru 2011, kada je Rijadsku deklaraciju, saudijski pokušaj da transformiše GCC u pravu uniju sa zajedničkom vojnom komandom, podržao samo Bahrein.

Godine 1992, kada je Šeik Hamad bin Khalifa Al Thani postao de facto vladar, pogranični sukobi između katarskih i saudijskih vojnika u vezi dugogodišnje teritorijalne nesuglasice rezultirali su sa dvoje poginulih. U ljeto 1995, odnosi su se pogoršali kada se Saudijska Arabija suprotstavila Šeiku Hamadu kada je on preuzeo vlast od oca. Ova neuspješna intervencija oblikovala je katarski pristup vanjskoj politici.

Tokom naredne dvije decenije, dok nije predao vlast sinu Šeiku Tamimu 2013, Šeik Hamad je nadzirao razvoj svoje države u ključnog igrača na globalnom energetskom, finansijskom, investicijskom i tržištu nekretninama. Katar je također postao značajan vanjskopolitički igrač u ovim godinama, i u tom procesu je doveo u pitanje saudijsku poziciju dominantnog diplomatskog i političkog igrača.

Veze s Washingtonom

Ova nastojanja su ostvarena uz bliske sigurnosne veze sa Washingtonom, povećane prihode od gasa i neprikosnoveni utjecaj Al Jazeere, kablovske mreže osnovane godinu nakon što je Šeik Hamad postao emir.

Godine 2002, ozlojeđeno saudijsko vodstvo, bijesno na Al Jazeeru koja je dala platformu disidentima iz Kraljevine, povuklo je svog ambasadora iz Dohe u diplomatskoj razmirici koja je trajala pet godina.

Iako su UAE i Katar dolazili u sukob zbog Al Jazeere i imali su teritorijalnu razmiricu, često su sarađivali unutar GCC-a da zatvore jaz sa Saudijskom Arabijom. U veoma simboličnom potezu kojem se Rijad oštro protivio, čak su najavili plan gradnje mosta preko Khor al-Odeida, koji bi im, ukoliko bi bio završen, omogućio da premoste saudijsku teritoriju, pokazujući svoju nezavisnost od svog većeg susjeda.

Ipak, kako su im se kursevi vanjske politike sve više udaljavali, UAE se približio Saudijskoj Arabiji u njenom suprotstavljanu Kataru. Ovo se kristaliziralo tokom Arapskog proljeća, kada su se našli na različitim stranama u nekoliko ključnih pitanja, uključujući revoluciju u Egiptu, uspon Muslimanske braće i budućnost Libije nakon Gadafija.

Ove su tenzije rasvijetlile suprotne katarske i emiratske vizije za budućnost Bliskog istoka koje su dodatno pooštrene različitom percepcijom „malosti“ kod ove dvije strane.

Katar nikada nije doživljavao svoju malu populaciju i teritoriju ili nepostojanje vojske kao prepreku za nezavisnu vanjsku politiku ili regionalni utjecaj. Saudijska Arabija i UAE se nisu slagali i nakon oluje Arapskog proljeća, vršili su pritisak na Katar da prihvati svoj potčinjeni status.

To objašnjava kratko povlačenje ambasadora iz Dohe od strane UAE-a i Saudijske Arabije (i Bahreina) 2014, potez namijenjen da pošalje jasnu poruku Dohi da njene različite politike više neće tolerisati njeni veći partneri iz Zaljeva.

Tradicionalne hijerarhije, kao i plemenski identiteti, i dalje su izvor moći u Zaljevu. To objašnjava i zašto retorika i zahtjevi koji dolaze iz Abu Dhabija i Rijada u trenutnoj krizi ne ciljaju samo na vanjsku politiku Katara već i na njegovu historiju, legitimitet i suverena prava.

Propast GCC-a

Najveća žrtva svega ovoga je GCC. Pokazao se nesposobnim da služi kao mehanizam da se razriješi kriza. Nije uspio pomoći Omanu ili Kuvajtu da se nose sa posljedicama ovog sukoba između njihovih regionalnih partnera.

Kuvajtski emir Sabah Al Ahmad Al Sabah bio je ministar vanjskih poslova svoje države kada je osnovan GCC 1981. Njegov pokušaj da pronađe „približavanje među braćom“ donio mu je pohvale od međunarodne zajednice, ali je do sada postigao malo.

Ova nesposobnost je jasno prikazana u decembru prošle godine kada je katarski Šeik Tamim bio jedini  lider GCC-a koji je prihvatio pozivnicu da prisustvuje prvom samitu GCC-a otkako je počela kriza. Dovoljno je loše bilo što su se vladari UAE-a, Saudijske Arabije, Bahreina i Omana držali podalje od Kuwait Cityja. Da stvar bude gora, nekoliko sati pred početak sastanka, saudijska i emiratska vlada su najavile pokretanje novog zajedničkog ekonomskog i vojnog komiteta za saradnju.

Poruka je bila jasna – ubuduće ove dvije zaljevske sile neće koristiti postojeće strukture GCC-a da diskutuju o važnim regionalnim pitanjima.

Ovaj sasvim javni potez da se diskriminira GCC veoma je problematičan.

Historija Vijeća

GCC ima historiju daleko od savršene, ne uspjevši da institucionalizira vojnu i sigurnosnu saradnju. Ali gotovo četiri decenije prije blokade, jeste uspio osigurati efikasan mehanizam za članove da se dogovore oko ujedinjenog odgovora na regionalne krize. To je bilo evidentno tokom brutalnog i destruktivnog osmogodišnjeg rata između Irana i Iraka 1980-ih i nakon iračke invazije na Kuvajt 1990-ih, američke invazije na Irak 2003, i početak antivladinih protesta u Bahreinu 2011.

GCC je također bio forum kroz koji su njegove članice mogle suzbiti i razriješiti glavne nesuglasice prije eskaliranja, uključujući i povlačenje ambasadora iz Dohe 2014. To je bio ključni razlog zbog kojeg članice nikada nisu militarizirale svoje razlike dalje od lokaliziranih i povremenih sukoba u proteklih 40 godina.

Uprkos svim manjkavostima, ovo je učinilo GCC jednom od najpouzdanijih i najotpornijih regionalnih organizacija u svijetu. Čak mu pripada dio zasluga za široko rasprostranjenu percepciju Zaljeva kao oaze stabilnosti u inače opasnom kraju.

Ova je blokada otežala aktivnosti razvoja trgovine u regiji, privlačenja većeg broja stranih investicija i profitiranja od nedavnih uspjeha u pretvaranju regije u globalno čvorište u oblastima putovanja, komunikacija, finansija i logistike.

Ovaj razvoj također otežava vizualizaciju formalnih poteza da se popravi sigurnosna saradnja u tradicionalno osjetljivim oblastima kao što borba protiv terorizma i dijeljenje obavještajnih podataka jer se u tim oblastima oslanjaju prvenstveno na povjerenje koje postoji jer dijele eksterne prijetnje, imaju isti jezik i religiju i duboko ukorijenjene poslovne i porodične veze.

Nekada su bili iznimno utjecajni, a u eri nakon blokade, ovi faktori izgleda malo znače. Pa ipak, koalicija između UAE-a i Saudijske Arabije još nije ponudila vjerodostojnu alternativu okviru GCC-a koji je odbacio u junu prošle godine. Ovo je destabiliziralo najstabilniji dio arapskog svijeta dok lokalni akteri sada traže nove načine da se nose sa vakuumom s kojim su sada suočeni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO