Imigracije i borba za dušu Njemačke

Piše: Carl Bidlt

Godinu dana nakon smrti bivšeg kancelara Njemačke Helmuta Kohla, država koju je vodio 16 godina izgleda da se bori sa idejom da li da prati njegovu zaostavštinu.

Za Kohla, historijska i centralna pozicija Njemačke u Evropi značila je kako ona nikada ne smije nastojati postići nacionalnu veličinu kao najviši cilj. Smatrao je kako država koja ima više susjeda od ijedne države na kontinentu ne smije svoju silu razbacivati. Umjesto toga, treba čuvati ideju Evrope u kojoj se sve države, male ili velike, osjećaju jednako sigurne.

No, od početka izbjegličke krize jeseni 2015. godine, Kohlova vizija Evrope je na udaru. Iako je kancelarka Angela Merkel nastavila sa forsiranjem politika saradnje na polju migracija i izbjeglica unutar Evropske unije, sve je jači hor glasova u Njemačkoj koji traže jednostranu akciju koja bi vjerovatno bila izvedena na račun drugih članica EU-a.

Na površini, Njemačku ovih dana proždire debata o tome da li treba vratiti tražitelje azila koji su se već registrirali u drugim članicama EU-a, a za što se zalaže federalni ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer iz CSU-a. Ali, kada se dublje zagrebe pronalazi se spor o tome da li Njemačka treba sama djelovati ili nastaviti tražiti zajednička evropska rješenja.

Vruće pitanje

U ovo novo doba politike identiteta, spor oko imigracije je postao bitka za dušu Njemačke. Prošlog septembra je Alternativa za Njemačku (AfD) postala prva ekstremno desničarska stranka od 1960-ih koja je ušla u njemački Bundestag. Potom je, nakon stvaranja trenutne Vlade velike koalicije, AfD je postala glavna opozicijska stranka. I sada ona forsira CSU dalje po desnoj strani političkog spektra pred regionalne izbore u Bavarskoj ovog oktobra.

Ova dešavanja u Njemačkoj su u skladu sa trendovima širom Evrope, gdje nacionalističke i populističke partije dobijaju glasove na izborima tako što odbacuju rješenja na nivou EU-a i pozivaju na zatvaranje granica. U Italiji, nacionalistička Stranka Lige izgleda kako vodi u novog vladajućoj koaliciji sa populističkim Pokretom Pet Zvijezda. A u Austriji ekstremno desna Slobodarska stranka (FPO) koristi svoj utjecaj na formiranje migracijskih politika kao članica vladajuće koalicije.

Ako se poslušaju retorike ovih stranaka, moglo bi se pomisliti kako izbjeglice i migranti stižu nesmetano u Evropu. No, iako je Balkan postao autoput za tražitelje azila koji su bježali iz Sirije u Njemačku i Švedsku 2015. i 2016. godine, ta ruta je efikasno zatvorena kada je Turska pristala udomiti izbjeglice u zamjenu za finansijsku pomoć EU-a. I iako je izbjeglička situacija u centralnom Mediteranu na naslovnicama medija, broj migranata koji dolaze iz Sjeverne Afrike zapravo je žestoko pao u protekloj godini.

Nasilni metež

Ipak, imigracija ostaje vruće pitanje širom Evrope zbog šoka početne izbjegličke krize koja je još u mislima glasača. Politika je riječ percepcije, a ne sirovih brojeva. I populističke i nacionalističke stranke uspjele su održati sliku Evrope pod opsadom.

U trenutnom političkom okruženju, ako će Njemačka slati izbjeglice nazad u Austriju, onda će Austrija skoro sigurno ih vraćati u Italiju. No, to bi vratilo EU u istu situaciju u kojoj je ranije bila kada tražitelji azila nisu bili registrirani po dolasku u Italiju i kada je bilo još teže ih vratiti preko ostalih granica. Situacija bi potom neizbježno postala nasilni metež gdje su članice EU-a jedna protiv druge, a populisti su komandanti situacije.

Sa druge strane, Kohlova Njemačka bi razmotrila evropsku dimenziju svoje politike i oblikovala je u skladu s tim. Ne bi jednostavno prebacila svoje nacionalne probleme na manje susjede jer bi prepoznala kako njihova sigurnost znači i njenu sigurnost.

Napad nacionalističkih sila na Kohlovu viziju mogao bi imati posljedice dalje od priče o imigraciji. Nije u pitanju samo njemačka uloga u Evropi, već i budućnost evropskih integracija. Njemačka koja napušta Kohlovu zaostavštinu bi iznenada postala izvor duboke neizvjesnosti, a ne uporište stabilnosti u centru Evrope. Sa Zapadom već na udaru osoba kao što su ruski predsjednik Vladimir Putin i američki predsjednik Donald Trump, to je posljednje što Evropi treba.

Nesavršeni kompromisi

Zasigurno će trenutna kriza biti riješena kroz seriju nesavršenih kompromisa – i na nivou EU-a i u njemačkoj vladajućoj koaliciji.

To je, naposljetku, čest način djelovanja EU-a, kao što je bilo u slučaju grčke krize državnog duga.

Sve neće biti ovdje završeno. Njemačko razmatranje Kohlove zaostavštine je trend značajno veći od bilo kojeg pojedinačnog pitanja. No, način kako će se razviti debata o izbjeglicama u narednim sedmicama pokazat će mnogo o budućem smjeru Njemačke – i o budućnosti Evrope.

Carl Bildt je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Švedske.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera