Ko i zašto pominje srpsku vojsku na Kosovu

Vučić ponavlja da je spreman radi kompromisa i budućnosti da se suprotstavi mišljenju većine građana koji su za 'zamrznuti konflikt' na Kosovu (Sava Radovanovi? / Tanjug)

Eto, i to je politička, tj. politpropagandna Srbija! Dok se donji tekst „kuvao“ stigla mu je „zaprška“ da mu objasni i ukus i „spontanost“ recepta po kom je kuvan. A, što se javnosti tiče, miris „zaprške“ je dobro poslužio i da se zaboravi čitav jelovnik po kome je sve služeno.

Ni sedmicu nakon znakovitog pominjanja u kosovskim medijima Vojske Srbije „oko Kosova“, a iz srpskog vrhovništva da (meni kao) „vrhovnom komandantu neće oni određivati gde da šaljem policiju i vojsku“, u bazi KFOR-a Bondstilu odigrana je prijateljska fudbalska utakmica između „Bondstiljana“ i loptaša Vojske Srbije. K tome, baš u vreme održavanja jedne zajedničke vojne vežbe Vojske Srbije i pripadnika Garde Ohaja s kojom srpske uniforme godinama neguju saradnju.

Dodajmo da se sve to odigrava u proleće tokom koga su nekoliko puta mladi sportisti, civili, sa Kosova i iz Srbije bili osujećeni – iz zvanično „bezbednosnih“, a ustvari političko inadžijskih razloga – da odigraju planirane utakmice…

Besmislice koje se (ne) demantuju

Utakmica u „kletom“ Bondstilu koja bi mogla da uznemiri srpsku desnicu, a i brojne „kovače Vučićevog političkog rejtinga“ imala je sama u sebi i jedan zaštitni mehanizam. Naime, komandant te Multinacionalne borbene grupe Istok na Kosovu, tog „trojanskog konja“ NATO u srcu „srca Srbije“, odskora je – zamislite – pukovnik srpskog porekla Nik Dučić.

Ako ta etnička olakšavajuća okolnost može da donekle ublaži eventualni odijum gorepomenutih „kovača“, sam događaj ne izlazi iz političke ravni koja je davno uspostavljena, a vidljiva i u prethodnim događajima pod šifrom – „ko to pominje vojsku“.

Jer, poslednjih meseci i godina u Srbiji svaki politički događaj, i onaj koji se po višoj sili dogodi, a češće oni koji se iz vlasti masovno proizvode, zahteva najpre medijsko-marketinšku, pa tek onda eventualnu političku analizu. Odnosno tumačenje političkih konsekvenci tih učestalih udara na utrnulu javnost. Naprosto, uspostavljeno je pravilo da je neprestani i uzastopni  javni govor iz vrhova vlasti uvek pre svega priča o nečem drugom i poruka za nekog i nešto drugo, a ne ono o čemu je reč.

Tako je bilo i ovoga puta. Najpre su početkom juna u beogradskoj štampi osvanuli navodi iz prištinskih medija da su „pripadnici Vojske Srbije i žandarmerije raspoređeni u blizini prelaza Jarinje“. I još konkretnije da se oni nalaze „u Rudnici, gde kontrolišu vozila koja sa Kosova ulaze u centralnu Srbiju ili se kreću u suprotnom smeru.“

Nadležni iz Srbije su to odmah demantovali. A možda i nisu morali, i to iz dva razloga: najpre što je u zemlji sve više demantija koji ništa ne demantuju, ali i sve više medijskih objava čija se besmislenost ne može ni demantovati. Te ako su beogradski tabloidi svakodnevno u žurbi da objasne detalje o skorom početku trećeg svetskog rata, likvidaciji ruskog predsednika ili paklenih namera iz okruženja da se napadne Srbija, a njen vrhovnik doživi sudbinu Putina, zašto takva ne bi bila i „validnost“ braće po peru iz Prištine.

Međutim, po gorepomenutom „sinopsisu“ vođenja politike veštim kampanjama u kojima uživaoci čak i ne primećuju protivrečnosti, prištinske teze prokomentarisao je lično predsednik Aleksandar Vučić. Kao da su mu za šut ti mediji namerno (a možda i jesu!) nabacili loptu.

Šireći znatno temu u odnosu na stav da „mu neće oni određivati…“, zalažući se i dalje za dijalog i kompromis i dižući sve do odnosa sveta prema Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, podsetio je da ona predviđa povratak jednog broja vojnika i policajaca Srbije na Kosovo, te da on to često spominje svojim sagovornicima iz međunarodne zajednice. Ali, uzalud! Jer, kaže: „Odgovor je, obično, taj da ukoliko bi Srbija pokušala da uđe na Kosovo sa svojom vojskom ili policijom, NATO bi to tretirao kao neprijateljski akt i mi bismo bili u sukobu sa najmoćnijim savezom na svetu“.

Pa i forsiranje priče o užasima osiromašenog uranijuma sadrži poruku – „jači su, opet će uranijumom!“

Natpolovično za vojnu silu na Kosovu

Ovakav stav se samo uklapa u sve češće Vučićeve natuknice o uzaludnosti da se mala Srbija opire bezobraznim nastojanjima velikog sveta da se problem sa Kosovom reši po unapred zadatoj volji Prištine potpomognute tim svetom. Pritom neretko u prvi plan tog „zapomaganja“ ističe svoj lični problem da se sa tim pritiscima (iz)bori, računajući na razumevanje tih patnji i iskušenja među njemu naklonjenim građanima.

Iz ugla Ivice Dačića, pak, ne važi pesma „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“, već se moto menja – drugi i jači nam kroje sudbinu, jaču od nas.

To da Vučić ovako samo pred  javnošću „dočarava iskušenja“ pred kojima se našao, veoma efektno i precizno formuliše i politikolog sa Fakuleta političkih nauka u Beogradu Boban Stojanović. On smatra da „kada Vučić govori o teškim odlukama, o velikim problemima sa kojima se suočava, najtežim situacijama u istoriji, najtežim odlukama ikada – on najavljuje da će, ipak rešiti problem, iako će politički platiti za to.“

Nije nipošto zanemarljivo, naprotiv, da Stojanović ovo izgovara komentarišući jedno apsolutno taze istraživanje beogradske agencije Faktor plus koja u poslednje vreme deluje mnogo živahnije nego proteklih godina. Iz uzorka od 1.200 ljudi upadljiva su dva odgovora na pitanje „Ukoliko ’Kosovske snage’ okupiraju sever Kosova Srbija bi trebalo da: 

– upotrebi vojnu silu na celom Kosovu i Metohiji (odgovorilo je 16 odsto ispitanika)

– upotrebi vojnu silu na severu Kosova i Metohije (zaokružilo je čak 36 odsto)“.

Dakle, ovo koincidentno javnomnjenjsko pominjanje vojske pokazuje da se 52 odsto građana „vojno opredeljuje“, što nije bez korespondencije sa brojem onih koji za SNS (čitaj Vučića!) glasaju na serijskim izborima od 2012. naovamo.

Ali, ne samo česti apeli za mir u regionu i proglašavanje Srbije i predsednika joj za lidere tog mirovnjaštva uprkos stalnom podmetanju varnica za (zasad još) medijske čarke sa komšijama, već i objektivna situacija u zemlji, protivreči ovom nalazu. I mogla bi se opisati kao pojačana borbena gotovost građana pod jednim uslovom – da u borbu odlaze tuđa deca.

Procenat takvih patriota približno je jednak broju onih koji na papiru i bez konkretnih obaveza i odgovornosti smatraju da je Kosovo sastavni deo Srbije koji nikada ne treba „predati“.

Aleksandar Vučić sve to zna i nedeljama odlučno izjavljuje i refrenozno ponavlja kao i onomad – da je spreman radi kompromisa i budućnosti (naravno „naše dece“) da se suprotstavi mišljenju 80-90 odsto građana koji su za „zamrznuti konflikt“. Naravno po cenu političkog teškog pada.

Ova razlika od tridesetak procentnih poena od 52 po rejtingu i citiranom istraživanju samo treba da dokaže još jednom koliko je teška njegova lična borba, svima „uz dlaku“. Jer pouzdano računa – i u toj računici je po svemu sudeći u pravu – u definitivnom odlučivanju, kakvo god bilo, on se ne nada da se ljudi opredeljuju prema problemu o kome odlučuju, nego „za“ ili „protiv“ njegovog stava. Uz uvažavanje i faktora koliko je njemu lično teško.

Na vidiku ‘Rambuje 2’

Ako je sve o vojsci zaista bilo govor o nečem drugom, šta je to drugo? Tu bi već nastupili više politički, a manje medijski i PR-ovski analitičari. I oni bi rekli da se politički procesi u vezi sa prekinutim, a poslednih dana i dodatno odlaganim briselskim dijalogom i „konačnim rešenjem“ za Kosovo, zaista zgušnjavaju – do velikih teškoća. I to ne samo za Vučića koji je u svemu tome u Srbiji preuzeo ulogu da bude jedini i glavni faktor.

Pritom, najmanje je bitno što „ako se Vučić i Tači sretnu u Briselu do 20. juna“ sa Federikom Mogerini između njih dvojice, Srbiji će biti dozvoljeno da otvori „i više od dva pregovaračka poglavlja o pristupu EU“. Više od toga, sve uverljivije deluju špekulacije da zemlje Kvinte pojačavaju i pritisak i traže brži tempo, pa čak imaju u tezama sporazum koji valja prihvatiti. Takođe, pokazuju se tačnim i najave da se ima promeniti i format dijaloga u formi nekakvog „Rambujea 2“, kako već mediji krste moguću konferenciju o Kosovu.

To je dva dana pre uključivanja kompjutera za pisanje ovog teksta potvrdio i Vučić. On kaže da očekuje nastavak dijaloga, odnosno „novog tipa dijaloga“  do kraja juna. I skicira ga: „zašto da budu uključene samo zemlje koje priznaju nezavisnost Kosova? Da li je moguće konačno rešenje bez Rusije i SAD? Nije realno. Te zemlje moraju biti obaveštavane i saglasne s onim što bi bio eventualni dogovor“.

Za taj „Rambuje 2“ ( to bože moj, liči na onaj film Rambo 1, 2, 3…) u srpskim medijima se, pak, najavljuju i jake teme. Na primer, da nije odbačeno da famozni kompromis može biti i – teritorijalni, što Nemci kao neće, a SAD bi možda i htela.

„Kosovski premijer Ramuš Haradinaj je prilikom posete Nemačkoj pomenuo da bi Priština prihvatila i rešenje koje bi podrazumevalo razmenu teritorija između Srbije i Kosova, ali da Berlin smatra da bi to otvorilo Pandorinu kutiju na Zapadnom Balkanu“ – glasi to nagađanje. (Da li zato u onom istraživanju ima potpitanje o angažovanju Vojske Srbije samo na severu Kosmeta?!)

Neki bi novinar na ovom mestu napisao (s pravom) – ali to je već šira tema. No, ne mere ako se u duhu ove ne završi važnom napomenom: Aleksandar Vučić, inspirator unutrašnjeg dijaloga o Kosovu, u kome svoj stav neprestano odlaže, sve učestalije neki budući referendum o Kosovu stavlja u kondicional „eventualni“. A još nedavno reče odlučiće „većinsko raspoloženje srpskog društva“.

Međutim, prilična je razlika između „društva“ i pozicije građana u ustavnoj kategoriji referenduma. U društvu se npr. može čuti „stav Crkve“, a na referendumu sveštenstvo glasa kao – građanstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera