Nije Most JNA u Trogiru izuzetak, ima toga još

Jedna od prvih stvari koje napravi svaka nova vlast je da pokuša zatrti postojanje one prethodne. Nakon što je sruše, nešto bivših ljudi pohapse, nešto pobiju, uvedu novo ime, zastavu i grb, poruše spomenike, napišu nove udžbenike, negdje pri kraju prekrajanja povijesti krenu i mijenjati imena ulica i trgova.

Na primjer, onaj zagrebački Trg maršala Tita, koji je nedavno opet bio točka političkog sukoba, kroz svoju povijest mijenjao je ime osam puta, a da se nije maknuo s mjesta. Bio je najprije Sajmišni trg, kako je nazvan 1878. godine. Desetljeće kasnije je preimenovan u Sveučilišni trg. Tako se zvao sve do 1919. godine, kada dobiva ime američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona, koje je nosio osam godina. Onda postaje Trg kralja Aleksandra I, pa 1941. godine, za vrijeme NDH, nastaje Trg I, a nakon oslobođenja Kazališni trg pa već godinu poslije Trg maršala Tita, da bi se na kraju skrasio pod imenom Trg Republike Hrvatske.

Slično su prošli i ostali. Trg hrvatskih velikana nosio je pet imena, kao i Trg Petra Preradovića.

Prema istraživanju provedenom na imenima 602 javne površine u povijesnim jezgrama osam srednjoeuropskih gradova, uvjerljivi rekorder po izmjenama je Zadar. U tom je gradu, kad se zbroje promjene naziva iz 1935., 1985. i 2009. godine, to učinjeno 177 puta. Za usporedbu, u Olomoucu ih je bilo 85, u Mostaru 63, u Zagrebu 35, u Mariboru 24, u Krakowu 12, u Pragu osam i u Grazu jedva sedam. Nakon Drugog svjetskog rata u Zadru je promijenjeno 99 naziva, a poslije osamostaljenja Hrvatske još 78. U Mostaru su nakon 1945. mijenjani nazivi 43 ulice, a nakon 1992. njih 20.

Trogirski propust

Međutim, čak i u ovakvoj, gotovo pa bolesnoj sklonosti toponomastici na ovim prostorima, propusti se ipak dogode. Jedan od njih otkriven je ovih dana u Trogiru. Tamošnji most koji spaja taj “mali Dubrovnik” s otokom Čiovom od davne 1964. godine, kada je izgrađen, nosi ime Most JNA. Nosio bi ga i dalje da se na sjednici Gradskog vijeća nije raspravljalo o imenu koje bi se trebalo dati novom, upravo završenom mostu.

Dok su se vijećnici sporili treba li se zvati ovako ili onako, pri čemu je naročito ustrajan bio Ivica Baturina iz HDZ-a, koji je ujedno i predsjednik trogirske udruge ratnih veterana HVIDRA, tražeći da bude most hrvatskih branitelja. Starina Tonči Barada, inače član Hrvatske stranke umirovljenika, upitao ih je sve skupa znaju li da već 54 godine praktički svaki dan prolaze Mostom JNA. Nastupili su šok i nevjerica.

“To je neshvatljivo”, “Moramo hitno promijeniti taj naziv”, “Ne mogu vjerovati”, “Zar je moguće?”, smjenjivali su se izrazi iskrenog čuđenja, bez razlike na stranačko opredjeljenje, posebno zato što Trogir decenijama, posebno preko ljeta, bude prometno zakrčen upravo zbog “Mosta JNA”.

Eto, ipak je moguće. Tko radi, taj i griješi, pa je valjda u svoj onoj sili mijenjanja naziva, netko zaboravio na most koji je, da nude zabune, jedna od najvećih građevina u tom gradu. Očito je točna ona da se ponekad od šume ne vidi stablo, jer kako drukčije objasniti da se takav propust dogodio u Trogiru gdje je odmah po početku rata miniran spomenik neimenovanom partizanu koji je potom premješten na gradski deponij, da bi ga lokalni vijećnik HDZ-a kasnije otkupio i prodao nekoj talijanskoj firmi kao 900 kilograma bronce i pritom navodno zaradio oko 2.000 eura.

Ima neke simbolike u tome da je partizan završio baš u Italiji, s obzirom da je više od tisuću Trogirana sudjelovalo u Drugom svjetskom ratu boreći se upravo protiv talijanskih fašista.

U Istri nazivi namjerno ostavljeni

Sličnih naziva ulica, onih preostalih iz vremena Jugoslavije, ima još u Hrvatskoj. Doduše, nismo uspjeli pronaći ovako radikalan primjer, ali s obzirom kako se ovdje tretira antifašizam, opstanak svake pravo je malo čudo. Neki od njih su vjerojatno zaboravljeni, baš kao i ovaj trogirski, dok su neki, posebno u Istri, namjerno ostavljeni, s obzirom na drukčije čitanje povijesti Drugoga svjetskog rata.

Primjerice, u Zagrebu je Božidar Adžija, narodni heroj i jedan od osnivača Komunističke partije Hrvatske, kojeg su ustaše ubile 1941. godine, u demokratskim promjenama ostao bez ulice, da bi mu je, doduše, u drugom dijelu grada, vrlo brzo vratili. Adžijina se do devedesetih zvala ulicom Kate Dumbović koja je poginula u akciji oslobađanja partizanskih zatvorenika iz logora Kerestinec, među kojima je bio i Adžija. Odgovor na pitanje zašto Kata Dumbović ne može, a Adžija može, nije poznat.

Društvo na “crvenoj Trešnjevci”, jednom od većih zagrebačkih kvartova koji je tako nazivan između dva rata, pravi mu komunist Andrija Žaja koji je ubijen u isto vrijeme. Ulice u Zagrebu imaju publicist i novinar Otokar Keršovani i književnik August Cesarec koji je na zidu kerestinečke ćelije napisao poznatu parolu “Živjela sovjetska Hrvatska!”. Na Trešnjevci je i Ulica Šime Devčića, ali kako ima više partizana-heroja koji se jednako zovu, ni mjesnom odboru nije jasno po kojem je od njih nazvana.

Ulicu, i to prilično dugu, imaju i braća Robert i Rudolf Domany. Prvi je bio sudionik Španjolskog građanskog rata, NOB-a i narodni heroj, kojeg su 1942. ubili četnici. Tu je i prolaz poznatih ilegalki sestara Baković, smješten u samom centru Zagreba, koji je bio preimenovan u Miškecov prolaz, pa onda ipak vraćen u stari naziv. Narodni heroj Rade Končar nije bio te sreće, pa je izgubio ulicu u Zagrebu, ali je zato ima u Kolarovcu kraj Varaždina, u Brezju kraj Samobora, Selcu krraj Crikvenice…

U jednom danu promijenili 128 naziva

Ulicu u Dubrovniku, gdje su promjene naziva također bile prilične, nekako je sačuvao partizan Marko Gjaja, ali je zato dobio ustaški ministar Mile Budak. Slično je i u Slavonskom Brodu, gdje uz Budakovu postoji više ulica koje nose imena partizanskih boraca.

Ulicu je ponovno trebao dobiti i Prvi splitski partizanski odred, sastavljen od golobradih mladića koji su 1941. krenuli u partizane, ali su uhvaćeni i pobijeni. Od te se ideje, međutim, odustalo, pa im je bio namijenjen kraći prolaz u Splitu, ali su se i tu bunili, pa je na kraju 2016. godine po njemu imenovan park, tako da nije ispravljena odluka s početka devedesetih kada je u jednom danu promijenjeno svih 128 naziva trgova, ulica, škola i vrtića koji asociraju na antifašizam ili partizane.

Rekorder je, očekivano, Josip Broz Tito koji odolijeva političkim pritiscima u još dvadesetak gradova – od Čakovca, Murskog Središća preko Buzeta, Fažane i Labina do Lovrana, Poreča, Pule i Rovinja, kao i Varaždinskih Toplica, Velog Lošinja, Velike Gorice i Zaprešića. Ali se sasvim dobro drži i šire po svijetu, s obzirom da ima ulicu ili trg na čak četiri kontinenta. S druge strane, Franjo Tuđman iz godine u godinu napreduje pa je došao do 41 ulice i 49 trgova,  a po njemu je nazvan i zagrebački aerodrom.

Posla, dakle, za političke radnike još itekako ima. Stara je izreka da se povijest otima i vraća onima koji bi je prekrajali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera