Cionisti mrze slušati o pravu Palestinaca na povratak

Marševi kojima se potvrđuje pravo na povratak palestinskih izbjeglica u svoje domove (EPA)
Marševi kojima se potvrđuje pravo na povratak palestinskih izbjeglica u svoje domove (EPA)

Marševi kojima se potvrđuje pravo na povratak palestinskih izbjeglica u svoje domove i na svoju imovinu počeli su u petak, 30. marta 2018, uporedo s obilježavanjem palestinskog Dana zemlje. Tim marševima nastoji se skrenuti pažnja na potrebu da se to pravo i njegov status ponovo i ozbiljno uzmu u razmatranje pred cijelim svijetom. Također, njihova svrha jest naglasiti da je povratak jedna od palestinskih konstanti koju je zasjenila diplomatija rješenja s dvije države.

Gotovo tri decenije palestinske institucije generalno su zanemarivale pitanje prava na povratak, i to u velikoj mjeri. Ako bi se i dogodilo da palestinsko rukovodstvo posveti pažnju tom pitanju, onda bi to uglavnom bilo u vidu medijskih izjava koje su ostajale bez praktične primjene i nisu ih pratila politička ili diplomatska angažovanja na međunarodnoj sceni.

Iz palestinskih i arapskih aktivnosti na međunarodnom planu moglo se jasno zaključiti da se želi pobjeći od naglašavanja prava na povratak, na što upućuje činjenica da ono nikad nije bilo centralno pitanje u razgovorima zainteresovanih strana. Arapi i Palestinci pokušavali su izbjeći srdžbu cionističke tvorevine i Sjedinjenih Američkih Država, zbog čega su se usredotočili na pitanje uspostavljanja države.

Svijest o pravu na povratak

Zbog tako dugog perioda pitanje prava na povratak nestalo je iz arapske i palestinske svijesti općenito, a naročito kod mlađe generacije, za koju se očekuje da na svojim plećima nosi odgovornost za palestinsko pitanje u budućnosti. Ta svijest usmjerila se s pitanja prava na povratak i prava na samoopredjeljenje na pravo uspostavljanja države, za koje se može reći da ne predstavlja palestinsku konstantu jer je obuhvaćeno pravom na samoopredjeljenje.

Zbog stalne fokusiranosti na rješenje s dvije države mlađe generacije počele su smatrati da Palestinci ni nemaju nekih drugih prava osim onih koja se tiču osnivanja države na teritoriji okupiranoj 1967. godine. Nedostatak svijesti o tom pitanju, koje se tiče miliona Palestinaca, negativno se odrazio na status palestinskog pitanja, kao i na sposobnost palestinskog rukovodstva da mobiliše snagu na arapskom i palestinskom nivou.

U skladu s tim, marševi za povratak, kao i sve ono što ih prati od sukoba između demonstranata i cionističkih okupatora, vitalna su i neophodna stvar kako bi se podigla svijest arapskih i palestinskih masa o tom pitanju, a čelnici naveli da ponovo uzmu u razmatranje iznesene zahtjeve na međunarodnoj sceni.

Najgora stvar koju cionisti mogu čuti jesu zahtjevi za povratak palestinskih izbjeglica, jer su takvi zahtjevi usmjereni protiv postojanja same cionističke tvorevine. Cionisti smatraju da implementacija prava na povratak u potpunosti narušava demografski balans i pretvara cionističku tvorevinu u palestinsku državu, ugrožavajući sigurnost Jevreja i prisiljavajući ih da napuste Palestinu.

Oni veoma ozbiljno uzimaju te zahtjeve u obzir i stalno rade na tome da se izbjegne njihovo iznošenje na međunarodnom i regionalnom nivou. Zbog toga su se cionisti, kao i oni koji ih podržavaju na međunarodnoj sceni, posvetili projektu rješenja s dvije države, koji dovodi do izostanka svijesti i dokida pravo na povratak. Oni smatraju da je samo priznavanje cionističke tvorevine dovoljno da se obesmisli pravo na povratak.

Cionisti mrze čuti riječi “pravo na povratak” jer je to pitanje koje Palestinci ne mogu izgubiti. Ono je garant za zaustavljanje cionističke tvorevine i onih koji podržavaju njene predstavnike u aroganciji i nastavku agresije. Pravo na povratak izbjeglica pobjedonosno je  pitanje, u najmanju ruku na diplomatskom planu, jer svi međunarodni zakoni, konvencije i sporazumi govore o pravu izbjeglica na povratak u svoje domove i na svoju imovinu. Stoga bi države trebale osigurati sve olakšice koje bi ubrzale povratak izbjeglica.

Uzimajući u obzir da je vrijednost ljudskih prava aktuelna tema u svijetu već neko vrijeme, ne bi trebalo doći do polemisanja i protivljenja pravu palestinskih izbjeglica na povratak. Teško je pronaći ijednu državu osim cionističke tvorevine koja polemiše o pitanju prava na povratak. To pravo naići će na podršku čak i slabijih političkih opcija od Sjedinjenih Američkih Država.

Prije svega, Palestinci bi trebali usvojiti ideju o pravu na povratak na račun uspostavljanja države, jer bi definitivno izašli kao pobjednici. Time će se osloboditi laži zapadnog svijeta o palestinskom pravu na uspostavljanje države na osnovu granica koje su postojale 4. juna 1967. godine.

Zato smo mogli vidjeti političko, diplomatsko i medijsko mobilisanje cionista prije početka marša. Angažovali su svoje medije, i to veoma snažno, kako bi objasnili ciljeve terorističkih marševa, kako su ih nazvali, koji u konačnici imaju za cilj uništavanje cionističke države i njeno protjerivanje iz arapske regije.

Cionistički mediji naveli su da teroristički pokret Hamas, kako su ga klasifikovali, predvodi te marševe i da se teroristi samo terorističkim akcijama mogu boriti protiv njihove tvorevine. Cionistička tvorevina također se aktivirala u zapadnim zemljama s ciljem gušenja ideje o pravu na povratak te je zahtijevala od svojih različitih predstavništava da pojasne cionistički stav vezano za takve palestinske aktivnosti.

Ništa blaže cionistička tvorevina nije reagovala ni onog dana kad su pokrenuti marševi. Otvara vatru na demonstrante na histeričan način, što je ukazivalo na strah koji ju je obuzeo. Demonstranti su bili nenaoružani i nisu se namjeravali oružano sukobljavati, ali cionistička tvorevina otvara vatru s namjerom da unese strah u srca demonstranata. To odgovara cionističkom pristupu zastrašivanja protivnika kako se ne bi iznova vratili neprijateljskim aktivnostima.  

Faktori uspješnog djelovanja  

Palestinska scena pati od problema nedostatka kontinuiteta u djelovanju, a da bi se ostvarili bilo kakvi rezultati, potreban je upravo kontinuitet. Ponekad se provode veoma intenzivne aktivnosti u kojima Palestinci podnose ogromne žrtve i u tome ne štede. Međutim, veoma se brzo umore i prekidaju djelovanje, čime gube priliku za ostvarivanje željenih rezultata.

To se dogodilo 1987. godine s Prvom intifadom, koja nije dugo potrajala. Tada je Palestinska oslobodilačka organizacija priznala cionistički entitet i protratila priliku da ostvari rezultate koji su mogli biti postignuti zahvaljujući ogromnim žrtvama palestinskog naroda. Ista stvar dogodila se i u mučeničkim akcijama koje su gerilci izvodili protiv cionista.

Rezultat tih operacija mogao je biti odlazak stotina hiljada, pa i miliona cionista iz Palestine. Međutim, Palestinci nisu bili dovoljno ustrajni u tome. Sada ponovo počinje aktiviranje u interesu prava na povratak, a kako bi to uspjelo, neophodno je da se osiguraju sljedeći elementi:

1) Neophodno je nastaviti s aktivnostima koje ne trebaju biti godišnje nego ih je potrebno podignuti barem na mjesečni nivo kako ne bi nestale iz medijske i političke memorije i svijesti pojedinca i društva. Jasno je da godišnje aktivnosti nisu dale željene rezultate i u potrebi su za kontinuiranim oživljavanjem. Od palestinskih frakcija traži se da zauzmu jednake stavove prema pravu povratka i da učestvuju u aktivnostima u skladu s dogovorenom dinamikom i obznanjenim rasporedom.

2) Proširivanje aktivnosti izvan Pojasa Gaze. Gaza predstavlja politički i revolucionarni ambijent u kojem se mogu događati aktivnosti protiv cionističke tvorevine, ali je potrebno formirati druge ambijente na svim lokacijama gdje se nalazi palestinski narod, pa je neophodno da aktivnosti obuhvate i Zapadnu obalu, Jordan, Siriju i Liban. Nažalost, Gaza sama nosi teret tih aktivnosti i ne nailazi na stvarnu solidarnost palestinskih kampova i generalno Palestinaca nakon posljednjeg masakra koji je neprijatelj počinio. Broj mučenika povećao se, stotine su ranjenih i jedino što smo mogli vidjeti jeste žurb prema Ujedinjenim narodima, koji nemaju nikakve izvršne instrumente mimo američke volje. Na Zapadnoj obali proglašen je dan žalosti i masovni štrajk zbog palih mučenika, što nije dovoljna reakcija nego samo pranje savjesti.

3) Aktivnostima narodnih masa potrebna je politička podrška kako bi se palestinski problem iznio pred različite državne i međunarodne institucije. Političari trebaju uzeti veću ulogu u ovom pitanju i umjesto potraživanja prava na državu ustrajati u traženju prava na povratak izbjeglica.

Ovo je neophodno učiniti nakon što je američki predsjednik priznao Jerusalem za glavni grad cionista jer bi se na taj način uništio američki plan za zatvaranje pitanja izbjeglica i osujetili američki planovi koji nastoje zatvoriti kompletno pitanje Palestinaca za sva vremena.

Potraživanje prava na državu imat će smisao kad se vrate ljudi čija bi to država i trebala biti. Prema tome, prioritet treba biti povratak ljudi da bi država postojala. Taj zaokret u diplomatskim aktivnostima mogao je predstavljati bitan element u vraćanju palestinskog pitanja na scenu kroz mobilisanje svih snaga palestinskog naroda i učvršćivanje arapske i islamske podrške palestinskom pitanju i narodu.

Postoje i oni koji vode polemike o tome da je svaka aktivnost uzaludna, govoreći da će se time nanijeti velika šteta palestinskom narodu bez ikakve koristi. Kao dokaz za to navode povećan broj mučenika i ranjenika, a situacija se nije ništa promijenila. Međutim, činjenica je da se neće moći izbjeći žrtve na palestinskoj strani. Ako narod ne bude želio podnijeti žrtvu, onda neće osloboditi svoju domovinu niti ostvariti svoju slobodu.

Narod koji živi pod teretom okupacije obično plaća veću cijenu nego država okupator, ali u konačnici okupator više neće imati snage ostati zbog cijene okupacije koju će morati plaćati, o čemu nas uči historija. Međutim, potrebno je nastaviti aktivnosti, na što sam i ranije ukazao, koje se moraju proširiti i na druga mjesta i biti znatno intenzivnije, te dobiti političku podršku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Izraelski ministar odbrane upozorio je demonstrante u Gazi da svako ko protestuje na granici rizikuje život. Ali to nije spriječilo palestinske muškarce, žene i djecu da izađu na šesti dan protesta. Od petka je 18 osoba ubijeno u tom području, dok je više od 1.500 povrijeđeno. Na granici Gaze i Izraela je Hoda Abdel-Hamid.  

Stotine Palestinaca protestuju duž granice Pojasa Gaze i Izraela. Traže pravo na povratak na okupirane teritorije. Protekle sedmice 21 Palestinac je ubijen, a više od 1400 ranjeno tokom protesta na istom području. Većinu su ubili izraelski snajperisti. Demonstranti su danas zapalili automobilske gume da bi ih ometali. Izraelska vojska koristi bojevu municiju i suzavce. Protesti […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO