Hrvatska u raljama podlih metafora

Opseg nepravilnosti proširuje se i na nesavjesno upravljanje javnim dobrima, javnim sredstvima i sredstvima EU-a (EPA)
Opseg nepravilnosti proširuje se i na nesavjesno upravljanje javnim dobrima, javnim sredstvima i sredstvima EU-a (EPA)

Malo je tema koje u Hrvatskoj, kada dospiju u javni prostor, ne izazivaju bijesne rasprave i društvene raskole u atmosferi usijanoj skoro do građanskog rata koji se, srećom, zasad odvija jedino na internetskim bojišnicama. O čemu god se krene raspravljati – od dvjezičnih tabli, definicije braka i pozdrava ‘Za dom spremni’ preko haških presuda ili ulica s Titovim imenom pa do cijepljenja djece i iseljavanja stanovništva – Hrvati se bijesno glože kao da se upravo taj problem, zadnji na dnevnom redu, ispriječio između njihovog, čak i tako podijeljenog kolektiva, te beskrajnog blagostanja s druge strane.

Kampanja puna zamagljivanja

No, aktualna rasprava oko usvajanja Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, jednostavnije znana kao Istanbulska konvencija, koja se isprva i izdaleka činila tek pukom formalnošću – ta tko bi iole razuman rekao išta protiv dokumenta koji osnažuje zaštitu žena i pooštrava sankcioniranje nasilja nad njima i u obitelji – pretvorila se zadnjih tjedana u jedan otužni kraval prepun nesuvislih tvrdnji i histeričnog na(d)metanja. Kako se bliži glasanje o ratifikaciji Istanbulske konvencije u Saboru – Vlada ju je pod autoritativnom paskom premijera Plenkovića izglasala ovoga tjedna – pritisci i argumenti njenih protivnika sve su snažniji i bizarniji. Čvrsti i uvjerljivi argumenti, a ima takvih s obje strane, jedva se uspijevaju probiti do prvih medijskih linija, dok se ljude spopada i plaši kojekakvim ludostima. Svatko razuman ima debelih razloga osjećati se posramljeno i zabrinuto.

Javna rasprava, u stvari prepiranje i galama o Istanbulskoj konvenciji, ujedno može poslužiti kao kratki presjek duhovnog i duševnog stanja današnje Hrvatske. Već odavno neka kampanja, tvrdeći da objašnjava kako stoje stvari, nije ih toliko mistificirala, zamagljivala ili posve izokretala.

Katolička crkva od početka vodi glavnu riječ. Biskupi su ustvrdili da ta konvencija “podvaljuje” rodnu ideologiju i njenu terminologiju. Oko izraza „rod“ – socijalnog konstrukta – naspram spolu kao biološkoj i time za Crkvu jedinoj prihvatljivoj datosti, digla se sva galama. Konvencija koja propisuje zaštitu žena i obitelji od nasilja postala je predmetom propitivanja, a njen sadržaj predstavljen kao svojevrsna zakulisna vradžbina kojom se na mala vrata uvodi „treći spol“, a majkama i očevima prijeti da će postati spolno neodređeni „roditelj 1“ i „roditelj 2“. Inzistiranje na potiranju, kako kažu, kršćanskih korijena, tradicije i hrvatskog identiteta još bi se i dalo razumjeti da se smisleno raspravljalo o ičemu drugome. Međutim, rasprava je prerasla isključivo u onu o rodnoj ideologiji koja je postala bauk.

Konvencija kao „podvala Turske“

U tom smislu svašta se počelo povezivati s Istanbulskom konvencijom. Njena ratifikacija dovela se čak u vezu s iseljavanjem iz Hrvatske, socijalnim neprilikama i korupcijom. „Nije dosta što se laž prihvaća za istinu, što se ne procesuira one koji uzimaju tuđe, uzimaju od radnika, sad se još kvari mladež da se uništi moral“, kazao je sisački biskup Vlado Košić.

Potom se čitav jedan kontigent tumačenja „podvale“ Istanbulske konvencije počeo povezivati s mjestom gdje je ista donesena, Istanbulom. Jedan je kolumnist u križarskom zanosu napisao da „žene u Hrvatskoj ne treba braniti na kapijama Stambola“ jer se „u povijesnoj memoriji naroda kojima je Istanbul bio prijestolnica, žena povezuje s haremom“.

Neki sveučilišni profesor iz Rijeke ustvrdio je da se „s Turskom povezuju zulum, janjičari, danak, Mažuranić i Smrt Smail Age Čengića“ pa je u sve uvukao fikciju Agathe Christie napisavši da se „čak i u Orijent expressu koji je vozio prema Istambulu preko ove jugoistočne Europe kojoj geografski pripadamo dogodilo ubojstvo.”

Mnoštvo je podleglo tim podlim metaforama. Društvene mreže vrve paničnim objavama anonimnih građana koji na tom tragu, poput jednoga, tvrde da je Istanbulska konvencija “podvala Turske da uništi kršćanstvo“. Jedan splitski profesor Istanbulsku konvenciju nazvao je „Sotoninim zlom“ koja „uopće nije napisana zbog zaštite žena, nego je „zaštita žena“ zlouporabljena da bi se svijetu nametnula rodna teorija“.

U tom su kontroliranom kaosu među protivnicima Istanbulske konvencije formirane dvije teze: Prva, da Hrvatska predaje svoj krvlju izboreni suverenitet jednom nadnacionalnom aktu te da su postojeći domaći zakoni dovoljno dobri po pitanju zaštite žena od nasilja. Nitko, međutim, nije obrazložio zašto onda ti zakoni ne funkcioniraju jer nasilje nad ženama i ubojstva su svake godine u porastu. Malo se spominjalo i to da hrvatski zakoni psihičko i fizičko nasilje nad ženama teretiraju prekršajno i kažnjavaju uglavnom novčanim kaznama, dok ih Istanbulska konvencija tretira kao kazneno djelo i sankcionira mnogo oštrije.

Pritisak na zastupnike HDZ-a

Kažem, spominje se i to, ali u lakrdijaškoj atmosferi raspravom dominiraju lica koja mainstream mediji istodobno preziru i obožavaju. Recimo, saborski zastupnik Željko Glasnović, inače čuven po tome što posvuda oko sebe vidi jugokomunističke aveti, svoj nemali javno percipirani obol raspravi dao je tvrdnjom da istanbulska konvencija donosi opasnost pedofilije i, kako reče, zufilije (zoofilije) te da će nakon njenog usvajanja u Saboru biti šest WC—a. „Jedan za muškarce zarobljene u ženskom tijelu, jedan za žene zarobljene u muškom tijelu i tako dalje”, kazao je.

Otkako je iz crkvenih krugova krenula priča da Istanbulska konvencija podvaljuje rodnu ideologiju, javnom su pozornicom prodefilirali mnogi koji su govorili kako će uskoro doći do toga da će djeca ubuduće biti „Ono“, a muškarci bez puno komplikacija, kao da idu u samoposlugu, moći „prelaziti“ u žene i žene u muškrarce.

Sve u svemu, rat za ratifikaciju konvencije u punom je jeku. Do trenutka kada dođe na dnevni red Sabora pritisak će biti usmjeren na zastupnike HDZ-a i njihov demokršćanski habit.

Stoga je i prosvjed protivnika Istanbulske u Zagrebu započeo upravo ispred sjedišta HDZ-a. Pritisak na „čestite“ HDZ-ovce neku večer je na javnoj televiziji, premda uvijeno, prilično nedvosmisleno izvršio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Želimir Puljić. Iako rekavši da Crkva neće kažnjavati one političare koji budu glasali za Konvenciju onemogućavanjem pristupa nekim sakramentima, poručio je kako se od vjernika očekuje da slušaju i drže se „onoga što Crkva naučava, Papa propovijeda, a biskupi govore“. „Oni koji prihvate krive nauke što se tiče rodne ideologije, sami se isključuju i odstupaju od onoga što Crkva naučava“, kazao je nadbiskup. Bilo je to možda i najotvorenije miješanje Crkve u sferu politike odnosno države u zadnjih dvadeset godina.

I dok protivnici Istambulske konvencije grčevito ratuju protiv ratifikacije, zagovornici mogu mirnije promatrati razvoj događaja kroz formalnu proceduru u koju je,  uz snažan zagovor premijera i predsjednice Republike, zasad relativno lako ušao taj dokument. Tragično je što se usred halabuke premalo čuju činjenice koje se odnose na suštinu same Konvencije.

Da je u proteklih pet godina, u vremenu u kojem je Hrvatska već mogla usvojiti Istanbulsku konvenciju, ubijeno 90 žena i da su ih, u velikoj većini slučajeva, ubili muževi, partneri ili druge njima bliske osobe. Da femicid čini skoro 30 posto svih ubojstava u Hrvatskoj i da je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, nasilje nad ženama i djecom u porastu za čak 180 posto. I da tomu uvelike kumuje činjenica da nasilnici prolaze s relativno blagim kaznama.

Izvor: Al jazeera



Povezane

Hrvatska Vlada jednoglasno je odlučila da Istanbulska konvencija za zaštitu žena ide u Hrvatski sabor na ratifikaciju. Uz Konvenciju usvojili su i izjavu kojom, kako je istakao predsjednik Vlade Andrej Plenković, žele da suzbiju sve kontroverze i strahove o ideološkim pitanjima. U izjavi se navodi da je Konvencija usmjerena protiv nasilja nad ženama, da se […]

Od čega će se Hrvatska “ograditi” prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije te ide li putem konzervativne Poljske, nova su pitanja koja produbljuju podjele. Jasan odgovor daje međunarodno pravo jer je točno propisano na što Hrvatska smije staviti rezervacije. Sve je istražila Marina Barukčić.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO