Iranac čije se djelo slavi i u SAD-u

U petak, 16. marta, imao sam izuzetnu priliku da se pridružim iranskom režiseru Amiru Naderiju i Daveu Kehru, kustosu na Odsjeku za film, na pozornici u Muzeju moderne umjetnosti (MOMA) u New Yorku da promoviram veličanstvenu retrospektivu njegovog rada.

Manifestacija “Neodoljive sile, nepokretni objekti: Filmovi Amira Naderija” počinje sa Trkačem (1984) jednim od posljednjih filmova koje je snimio u Iranu i nastavlja sa ostatkom repertoara koji je režirao u SAD-u, Japanu i Evropi.

Ovo nije prvi put da se u SAD-u ili bilo gdje drugo na svijetu slavi Naderijeva kinematografija. Tokom posljednjih četvrt stoljeća tokom kojih sam ja poznavao i bio uključen u njegove kinematografske avanture, bio sam bliski svjedok brojnih drugih proslava u SAD-u, Evropi i Japanu, koje obilježavaju razvojne pragove njegovog jedinstvenog i neponovljivog vizionarskog umijeća.

Kako je Naderi prolazio kroz svoju svijetlu kinematografsku karijeru od režisera pionira u trenucima uspona iranskog Novog talasa krajem 1960-ih do ovakvih proslava njegove karijere širom svijeta je priča o tome kako je iranska kinematografija nadišla sebe i postala razvojna drama svjetske kinematografije.

Naderi, baš kao i njegov bliski prijatelj i prosvjetitelj pokojni Abba Kiarostami (1940-2016) – kojeg je kinematografski svijet izgubio tako rano i na tako tragičan način, više nije satjeran u ćošak bilo kojeg državnog kina. On je, snagom svoje mašte, izgradio svoj jedinstveni potpis.

Kako se to dogodilo i šta to znači?

Stalni tok istine uprkos moru problema

U svijet kinematografije ušao sam sa filmovima Naderija (rođen u Abadanu na jugu Irana 1946). Iako nije mnogo stariji od mene, on je već bio ostvaren, omiljen i cijenjen režiser kada sam došao u Teheran na koledž 1970, iste godine kada je on režirao svoj prvijenac Goodbye Friend (Zbogom prijatelju).

To je bilo na vrhuncu moći dinastije Pahlavi – bogate, moćne, luksuzne, bez revolucionarnog oblaka na nebu drugog monarha Pahlavija izuzev šačice marksističkih gerilaca koji su izvodili napad na policijsku stanicu na sjeveru Irana koji će loše završiti. Nevjerovatno postignuće Naderijeve kinematografije bilo je da ostane usklađen sa politikom svog vremena ali da nikada ne podlegne njenim hirovima kada on nestane iza kamere da nam otkrije svijet.

Film Zbogom prijatelju ispričao je priču o lopovu skitnici koji smišlja svoju zadnju pljačku. Najosnovnije sile Naderijeve kinematografije već su evidentne u njegovom prvom filmu: usamljeni muškarac se suočava sa nepremostivim preprekama zbog jednog finalnog, konačnog postignuća. Gotovo 50 godina kasnije, njegov najnoviji film Planina (2016) priča istu priču.

Ovime ne želim reći da njegovi filmovi nisu bili politički. Njegova Harmonika (1973) i Tangsir (1973) bili su odlučujući za politički odgoj više generacija. Bez obzira koliko politički naglašeni, ovi i svi ostali njegovi filmovi i dalje su bili opsesivno fiksirani na borbe jednog čovjeka protiv planine nevolja.

Ova jedinstvena tema ostala je konstanta u Naderijevim filmovima i privukla je globalnu pažnju u njegovom nadvisujućem remek djelu: Trkač (1984) – priči o usamljenom dječaku s juga Irana koja je prerasla u uzvišenu alegoriju o čovječanstvu koje preživljava uprkos nevoljama postavljenim pred njega zahvaljujući ustrajnoj hrabrosti, elanu i mašti.

Sizif iranske kinematografije

Naderi je napustio svoju domovinu i došao je da živi i radi u New Yorku početkom 1980-ih, ali njegovi filmovi nisu postali “američki” ili “postnacionalni” nakon ovog poteza. Njegovi su filmovi postali čišći, plemenitiji, do tačke da je on sada potpuno napustio minimum narativnog pripovijedanja koje su njegovi filmovi ikada imali. Sada je dostigao zenit čistog, organskog, nerazrijeđenog vizualnog realizma koji je uvijek bio odlučujući za njegove filmove, koji je uvijek cvjetao na slavnoj nijemoj vizualnosti – gdje nikakve riječi ne kompromituju viziju.

Do sada je Naderi nadišao svako polaganje prava bilo koje nacionalne kinematografije na njegovu umjetnost. On je započeo svoju karijeru u Iranu, potom se preselio u SAD i nedavno je radio filmove u Japanu i u Italiji. Trenutno je ponovo u SAD-u, uređuje svoje najnovije filmske snimke u Los Angelesu.

Da li bi ga to učinilo iranskim, američkim, japanskim, talijanskim ili bilo kojim režiserom miješanog porijekla? Odgovor na to pitanje mnogo je manje važan od konzistentnosti njegove kinematografske vizije koja se dosljedno kretala ka čistoj alegoriji. Naderijeva kinematografija oduvijek je bila neopterećena pretjeranom odanošću fabuli. Kada je u pitanju fabula on je bio minimalista. On je sada postao sama srž vlastite metaforičke kinematografije.

Jednom prilikom mu je visokopozicionirani iranski zvaničnik zadužen za cenzuru, ispričao mi je Naderi davno, smijući se, tražio scenarij da odobri njegov naredni film. On je uzeo olovku i parče papira sa radnog stola tog čovjeka i nacrtao pravu liniju od jednog do drugog kraja stranice i rekao mu “to je moj scenarij – to je priča o dječaku koji dolazi od ove do ove tačke, pokazujući na dva kraja prave linije na stranici”. Ta je linija bila scenarij za njegov nevjerovatni film Voda, vjetar, prašina (1989).

Ta me priča uvijek podsjeti na konačna djela slavnog španskog umjetnika Joana Mira (1893-1983), kojeg sam jednom nekoliko sedmica pobliže proučavao u Fondaciji Joan Miro u Barceloni. Pred kraj te kolekcije Mirovog rada nalazi se izdvojena niša u kojoj se tri njegova zadnja rada ritualno izvode. Na tri velika bijela platna, vidimo samo jednu tanku, crnu liniju koja se proteže od jednog do drugog kraja platna.

Čista alegorija

U više sam navrata zastupao stav da se formiranje nacionalnih kinematografija i nacionalnih kulturoloških pokreta uopće, temelji na nacionalnim traumama. Režiseri mogu ili nazadovati do nivoa političkih glasila koji se dodvoravaju evropskim filmskim festivalima ili nadići te nacionalne traume i kultivirati svoju autentičnu umjetnost. Pokojni Abbas Kiarostami i Amir Naderi su mjerodavni primjeri ovog drugog slučaja.

U Naderijevom slučaju svjedočimo cjeloživotnoj fiksaciji jednog umjetnika, u njegovom slučaju sada gotovo pola stoljeća režiranja, koji je vidio svoj san i posvetio svoj cijeli život njegovom pokazivanju. Naravno, mnogo je biografskih elemenata u Naderijevim filmovima, posebno u njegovom remek djelu Trkač. Ali pitanje je šta on radi sa svojom biografijom.

Malo je umjetnika širom svijeta koji su uspjeli nadići bizarni i apsurdni slučaj svog rođenja i odgoja i pokazati svijetu šta su vidjeli. Ukorijenjeni kao što jesu u svojoj domovini, oni šire svoje grane i cvat u vlastitom svijetu, u koji možemo samo uljudno sjesti da ga učimo, da ga uz divljenje volimo i strpljivo priznajemo.

Istina je, Naderi je iranski režiser. Ali u svojim filmovima, Naderi je doveo svijet u svoju domovinu i u istoj toj kinematografiji, on je doveo svoju domovinu do potpunog svjetskog priznanja – sve u čistoj, prekrasnoj alegoriji suštine ljudskosti – iznimno, samostalno, ljudski.

Izvor: Al Jazeera