Iran i Sirija nakon ISIL-a, upravljanje regionalnim krizama

Teheran je svjestan da ostanak Sirije u osovini otpora zavisi od jačanja vlasti u toj državi, piše autor (EPA)

General-major Rahim Safavi, savjetnik vrhovnog vođe Iranske revolucije Alija Khameneija za vojna pitanja, smatra da bi se, “pored vojnih operacija, koje provode sirijska vojska i osovina otpora, te kontinuirane oružane borbe naroda, vojske i vlade otpora, Bashar al-Assad, također, morao baviti i političkim rješenjem”. Pored stalne podrške svom sirijskom savezniku, Iran je bio i ostao uključen u politički proces u Astani, kojim su uspostavljene zone deeskalacije u Siriji. Drugim riječima, iranski pristup, pored toga što vojni sukob vidi kao nužnost, počinje smatrati da je neophodno ući u politički proces kako bi se okončala sirijska kriza. U skladu s tim, Iran se usprotivio turskoj vojnoj intervenciji u Afrinu te je pozvao i još uvijek poziva Sirijce da pruže otpor američkim snagama istočno od Eufrata, kako bi povratili sirijski teritorijalni integritet. Pa šta je onda novo u svemu tome? Da li iranski pristup ukazuje na svijest o razvoju dešavanja koji zahtjeva drugačije djelovanje?

Grupa Islamska država Iraka i Levanta više ne postoji kao vojna snaga. Daleko od galame koja se diže oko toga da ISIL-ova ideologija nije nestala, izgleda da se strane uključene u sirijsku krizu bave važnijim brigama od fokusiranja na tu ideologiju. Nakon vojnog kraha ISIL-a, mijenjaju se ambijent sukoba i prioriteti učesnika. Uzimajući u obzir da je ISIL bio elemenat ujedinjenja rivala, pa čak i neprijateljskih snaga, vojni poraz ove grupe odgovara prekidu najtanje niti koja ih je povezivala kada se radi o utjecajnim akterima u sirijskoj krizi. Pojavljuju se nova žarišta sukoba, a fokus se sa ISIL-a prebacuje na prioritete koji više razjedinjuju nego što spajaju. Odnosno, kriza čiji je fokus bio na borbi protiv ISIL-a, ili generalno borbi protiv terorizma, sada prelazi u fazu s više tačaka fokusa, zavisno od aktera i njihovih različitih prioriteta. Šta ako regionalni i međunarodni prioriteti budu daleko od kristaliziranja zajedničke vizije o novoj fazi, u kojem pravcu će to voditi sirijsku krizu? Kako će različiti prioriteti utjecati na njenu budućnost?

Bilo je očekivano da će doći do intenziviranja perifernih sukoba u periodu nakon ISIL-a. Teška borba u Siriji proizvela je brojne frontove, čiji su prioriteti izgledali kao sukobljeni tokom implicitne saradnje u ratu protiv ISIL-a, međutim, jasno je da će ti prioriteti određivati privremene politike u narednom periodu. Postoje dvije glavne strane koje po svom diskursu i politici prednjače na sirijskoj sceni danas: prvu stranu (ili front) čine snage sirijskog režima i njegovi saveznici (Iran, Hezbollah i Rusija), a drugu Sirijske demokratske snage, čije djelovanje podržavaju Sjedinjene Američke Države. Dvije strane slične su u sljedećem:

Turska ostaje važan igrač na sjeveru Sirije

– Uključivanje međunarodnih aktera: sirijska Vlada i njeni saveznici odnijeli su vojnu pobjedu nakon intervencije ruskih zračnih snaga, a Sirijske demokratske snage ne bi opstale da SAD nije radio na njihovoj izgradnji i nastavio im pružati podršku.

– Kontrola važnog dijela teritorije: uprkos razlikama među njima, obije strane dominiraju većim dijelom sirijske teritorije.

Također, tu su i dvije glavne razlike između ove dvije strane:

– Uključivanje regionalnih aktera: za razliku od Sirijskih demokratskih snaga, sirijski režim uživa podršku važnog regionalnog saveznika, odnosno Irana.

– Tačke kontrole: sirijski režim i njegovi saveznici kontroliraju najvažnije dijelove sirijske teritorije, dok su tačke koje kontroliraju Sirijske demokratske snage uglavnom na kurdskim teritorijama i nekim okolnim područjima.

Pored ove dvije strane, na terenu postoji i treća utjecajna snaga: Turska i njeni saveznici. Uprkos njenom ograničenom utjecaju, aktivnosti i interakcija ovih snaga s glavnim akterima reflektiraju se i na sami tok sukoba. Ono što znatno smanjuje važnost turskog utjecaja u odnosu na glavne aktere je nedostatak međunarodnog faktora i kontrole nad važnim područjima. No, uprkos tome, Turska ostaje važan igrač na sjeveru Sirije.

Kao što je regionalni akter bio ključan u prvim danima sirijske krize, danas se vraća sa svojim prioritetima kako bi odredio vlastitu budućnost. Pored toga, nalazimo se pred projekcijama prelazne faze u međunarodnom sistemu na regionalnom nivou. Jedna od tih projekcija je pojava utjecaja više međunarodnih igrača na Bliskom istoku. Karakteristike ove faze su povećanje manevarskog prostora regionalnim igračima i brzina kojom se prijetnja pretvara u šansu i obratno.

Od ‘obaranja režima’ do ‘mirnog rješenja’

Prilika koju je Turska vidjela u Siriji, primjera radi, pretvorila se u sigurnosnu prijetnju, što je primoralo Ankaru da napravi politički, a zatim i vojni zaokret, te vojno intervenira kako bi spriječila ono što vidi kao prijetnju za svoju nacionalnu sigurnost. U takvoj situaciji nužno je da analiziramo sve aktere pojedinačno, kako bi mogli naslutiti razvoj događaja u budućnosti.

Krenut ćemo od Turske, koja je zamijenila svoj poraz nakon prelaska sa fronta “obaranja režima” na front “mirnog rješenja”. Iako je psihologija percepcije prijetnje dovela do usvajanja ove politike, turske političke projekcije, u godinama koje su prethodile tom zaokretu, nastavljaju i u fazi nakon ISIL-a. Kurdske snage na sjeveru Sirije, ojačane američkom podrškom, danas su izazov za važne dijelove kurdskih područja u Turskoj. Režim, čijem se padu Turska ranije nadala, postaje partner u borbi protiv kurdske prijetnje. Da bi se razumio turski stav na sirijskoj mapi, potrebno je prisjetiti se stalne promjene turskih ciljeva. Labavo definirani ciljevi u fazi ekspanzije revolucije u Siriji pretvorili su se u preciziran cilj: zaustaviti kurdsku snagu i uništiti san Kurda o povezivanju tri kantona na sjeveru Sirije (Al-Hasakah, Kobani, Afrin). Tako su motivi od sna za kontrolom svedeni na prevenciju opasnosti.

Drugi akteri su na različitim udaljenostima od turskog cilja. Iako se prvi front (sirijske vlasti, Iran, Hezbollah i Rusija) protive jačanju kurdske snage na način koji će se negativno odraziti na jedinstvo Sirije, turski pristup u rješavanju tog pitanja izaziva nesporazume na ovom frontu. Primjera radi, Iran se protivi ulasku Turske na sirijsku teritoriju, što ne znači odbacivanje pristupa suzbijanja širenja kurdskog utjecaja, već se radi o protivljenju progresiji direktnog turskog utjecaja na sirijskom tlu. Moskva, s druge strane, zatvara oči pred intervencijom Turske i pokušava balansirati stvari kako bi sačuvala svoju balansirajuću ulogu među ostalim uticajnim igračima na terenu.

Drugi front, pak, kategorički odbacuje tursku intervenciju, koju vidi kao okupaciju, i zahtjeva od Ankare njeno obustavljanje. Stoga je američka uvjetovana podrška Kurdima u Siriji izazvala krizu u američko-turskom savezništvu. Turska, dakle, ostaje gotovo sama u pokušaju suzbijanja kurdskih snaga, a noćna mora turske vladajuće elite ostvarila se kada su se pokazale sve teškoće intervencije i kontinuirani rast troškova iste. U isto vrijeme, turska intervencija se odrazila na ostale frontove u sukobu.

Odbrana svojih i oslobađanje tuđih teritorija

Nakon što su dva glavna fronta uspjela uništiti ISIL na istoku Sirije, jasno su se determinirale crvene linije, vezano za prelazak rijeke Eufrat. Komanda Sirijskih demokratskih snaga prešla je u Afrin, kako bi odbranila svoju “teritoriju”, umjesto da učestvuje u oslobađanju “tuđih” teritorija na istočnom frontu. Također, štiteći svoje crvene linije, SAD se sve više oslanja na zračne snage kako bi zaustavio “svoje” neprijatelje. Postalo je jasno, od trenutka kada su bombardirali svoje neprijatelje u Deir ez-Zoru, da bi region mogao donijeti teško predvidiva iznenađenja. Treba dodati da visoka protočnost granica i teškoće u predviđanju razvoja događanja, posebno sukobljenih ciljeva na srednjoročnom i dugoročnom planu, ograničavaju mogućnost predviđanja. Zbog turske intervencije i njenog utjecaja na istočni front, snage sirijske vojske i njihovi saveznici imaju više prostora da se kreću prema preostalim enklavama duboko na teritorijama koje kontroliraju.

U ovakvoj situaciji počela je i operacija preuzimanja kontrole nad Istočnom Ghoutom. Pored eskalirajuće krize na sjeveru te krize na istoku, koja je otvorena za različita iznenađenja, dolazi do daljnjeg pogoršanja krize na krajnjem jugozapadu Sirije između utjecajnih aktera. U februaru ove godine sirijska protuzračna odbrana, prvi put u zadnjih nekoliko desetljeća, oborila je izraelski avion F-16. Izrael je uzvratio i bombardirao položaje sirijske vojske te oborio dron lansiran sa sirijske teritorije svojim protuzračnim sistemima. Ovo nije bio usamljen slučaj tokom proteklih godina, međutim, jasno ukazuje na stalni porast elemenata iznenađenja na ovom frontu, nakon što je nestala prijetnja od ISIL-a u Iraku i Siriji. Izrael je pokazao jasnu spremnost da se suoči s eventualnim posljedicama zračne intervencije protiv saveznika sirijske vlade (Irana i Hezbollaha). Pored operativne dimenzije, Izrael uspijeva usmjeriti značajan dio američke i zapadne pažnje u Siriji na budućnost prisustva Irana i Hezbollaha u ovoj zemlji.

Dakle, nalazimo se pred strategijom praktičnog suzbijanja koju prati medijska mobilizacija fokusirana na dva pitanja koja Izrael potencira: “sve jače iransko prisustvo u Siriji” i “uspostavljanje iranskih tvornica raketa na teritoriji Libana”, kako to Izrael navodi. Izrael nastoji prekinuti savez koji se proteže od Irana do Libana te pokušava privući ili učiniti neutralnim utjecajne aktere u Siriji. Iako američka administracija danas dijeli stav Izraela da je neophodno suzbiti “neposrednu prijetnju”, ona je bliža iranskom mišljenju kada se radi o protivljenju turskoj vojnoj intervenciji na sjeveru Sirije. Prema tome, konfrontacija s Iranom u Siriji ne odgovara američkom stavu po pitanju sukoba na sjeveru, jer će poremetiti protutežu turskoj intervenciji na terenu.

Kome odgovara ‘uzavreli mir’

Rusija nije bliska ni jednoj od ove dvije vizije, već se trudi održati neutralnost, kako bi nastavila imati uravnoteženu ulogu u Siriji. Moskva bez sumnje  preferira “uzavreli mir”, u odnosu na rat, koji može pobrkati njene računice i natjerati je da odstupi od neutralnosti u okruženju ispunjenom krizama. S porazom ISIL-a, dolazi do eskalacije kriza na periferiji sirijske krize. Takva dešavanja prate i promjene savezništava, koja su determinirala karakteristike ranijeg razdoblja. U ovakvom okruženju, iranska strategija mijenja svoje težište kada se radi o glavnim ciljevima u Siriji.

Pored zadržavanja sirijske Vlade, što je jasan cilj od početka, postoje još dva povezana cilja: zadržavanje Sirije u “osi otpora” i očuvanje jedinstva sirijske teritorije. Teheran je svjestan da ostanak Sirije u osovini otpora zavisi od jačanja vlasti u toj državi. Prema tome, prioritet je da Vladine snage vrate vlast nad cjelokupnom sirijskom teritorijom. Također, svjestan je da će ostvarenje ovog cilja vojnim putem dovesti do sukoba s ostalim akterima u Siriji.

Ako sirijskoj Vladi i njenim saveznicima nisu potrebni novi sukobi, onda postoji i drugo rješenje: nastavak vojne operacije, s ciljem osvajanja preostalih enklava na teritorijama pod njihovom kontrolom te ulazak u participativni pregovarački proces s područjima pod kontrolom snaga koje su u savezu s Amerikom i Turskom. Cilj takvog poteza bio bi učiniti ove dvije strane neutralnim i povratiti suverenitet nad svim teritorijama bez pribjegavanja oružanim sukobima. Dakle, nalazimo se pred izuzetno složenom strategijom, čiji ishod, ako bi urodila plodom, može biti približavanje sirijske opozicije Iranu i njenim saveznicima i davanje alternativnih rješenja za budućnost Sirije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada