Zašto radnici u Crnoj Gori imaju najmanju najnižu platu na Balkanu?

Minimalne zarade u Crnoj Gori najmanje su u regionu. Od crnogorskih 193 eura minimalci su veći i u četiri države koje imaju manje zvanične prosječne zarade – u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji i Srbiji. Minimalna zarada u zemljama bivše Jugoslavije iznosi 45 do 53 posto prosjećne zarade, dok je u Crnoj Gori taj iznos spušten na 37 posto.

Makedonska najniža zarada od crnogorske je viša za svega tri eura, a kosovska cijelih 57. Zahvaljujući odluci tamošnjeg Socijalnog savjeta, minimalna zarada na Kosovu je najveća među pobrojanim zemljama.

„Najniža minimalna plata u regionu“, doduše, zvuči gore nego što jeste. Jer se i sa najvišim i sa najnižim „regionalnim“ minimalcem možeš jedino objesiti. Jer ti i sa crnogorskih 193, i srpskih 213 i kosovskih 250 eura minimalca, imaš li porodicu, za pristojan skroman život fali još barem 1.000 eura. Ako si sa porodicom iz Sarajeva krenuo na more pa te opali šleper, svejedno je da li te je puklo u Bradini ili pred Mostarom. Čisto sumnjam da bi onaj kojega je satralo kod Mostara smatrao kako je prošao bolje od stradalog u Bradini – zato što se moru bliže primakao. Šleper u šoferšajbnu i minimalac u ovoj saobraćajnoj analogiji znače isto: da mora nećeš gledati.

Ako su vlasti ovdašnjih država dobre u nečemu, onda je to menadžment siromaštva. Dobre su u tome da ljude drže na platama od kojih se ovi ne mogu prehraniti, dobre u tome da sitnim povećanjima plata i drugim cirkuskim trikovima te iste ljude pridobiju da glasaju za njih – što za vlast znači još četiri godine pljačke a za radnike još četiri godine minimalca. Nije baš definicija win-win situacije, ali na neku fintu, u jutro nakon izbora, svi su sretni: i oni koji su sebi obezbijedili bogatstvo i oni koji su sebi obezbijedili siromaštvo.  

Sub-mizerni minimalac

Problem sa sub-mizernim crnogorskim minimalcem, hoću vam reći, nije toliko praktične, koliko simboličke prirode. Crna Gora je „nova članica NATO“, „regionalni lider u euro-integracijama“, „prestižna turistička destinacija“, dom jedne, a uskoro i dvije marine za megajahte od kojih svaka košta više nego što će kompletno stanovništvo podgoričkog kvarta Konik zaraditi za sljedećih 16 reinkarnacija. Zemlja je to sa malom populacijom i ogromnim prirodnim bogatstvima. Kako onda, majka mu stara, da radnici u Crnoj Gori imaju najmanju najnižu platu?

Odgovor, svakako, nije u stereotipu o lijenim Crnogorcima. Sve i da Crnogorci rade manje od drugih – a ne rade – to ne znači da im djeca jedu manje od druge djece. Onaj radnički poluvic-poluistina iz vremena socijalizma koji je učio kako „oni mene ne mogu tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi“ novi su poslodavci odavno transformisali u „ne mogu oni tako malo raditi koliko ih ja mogu malo platiti“. Ako u nekoj firmi mjesec dana, osam sati dnevno, ne radiš ništa, nego samo dišeš – već to vrijedi više od 193 eura. Ako firma i država samo prave predstavu kako se nešto radi i nekakva privreda postoji, to ne znači da ne moraju platiti statiste. Naročito ako su u toj predstavi, a jesu, statisti glavni glumci.

S druge strane, ako si ministar ili premijer u Vladi zemlje u kojoj deset posto zaposlenih prima platu od 193 eura, to kako radiš svoj posao nije za minimalnu platu, nego za maksimalnu zatvorsku kaznu.

Ima vic o škrtom godpodaru koji prijatelju priča kako je imao velikog psa koji je puno jeo. Nedjeljama sam ga učio da ne jede, kaže škrtac. I baš kad sam ga naučio – umre.

Gospodar iz vica u našem svijetu, koji je sve manje smiješan, a već odavno nije duhovit, ima ime – Međunarodni monetarni fond.

MMF je, baš ovih dana, od Vlade Crne Gore, zemlje dakle čiji radnici već primaju najniži minimalac u poznatom dijelu kosmosa, zatražio da još smanji plate i penzije.

Crnogorski ministar finansija Darko Radunović teška se srca složio sa ekspertima MMF-a. „Mi imamo visoko opterećenje na rad u Crnoj Gori i ono nije konkurentno“, rekao je on. Pa dodao: „Mi opterećujemo rad više nego ijedna zemlja u regionu“.

Vratimo se vicevima, ovoga puta onim o lijenim Crnogorcima. Dobro, znali smo da je rad u Crnoj Gori nepoželjan, ali nije bilo poznato da je – kažnjiv, pa ga vlasti opterećuju kako ga niko u regionu ne opterećuje.  

Rad je kažnjiv

Rad je kažnjiv, ali profit nije. Po podacima sa sajta bankar.me iz februara prošle godine, poreski dug u Crnoj Gori iznosio je 777,6 miliona eura. To vam je oko četiri miliona minimalnih plata u Crnoj Gori. Ili ovako: ako bi se poreski dug, odnosno novac koji su oni koji već imaju puno zadržali za sebe, podijelio onima koji primaju minimalac, a takvih je oko 17.000, to vam je skoro 46.000 eura po glavi siromašnog.

I eto vam jednostavnog recepta za iskorjenjivanje siromaštva u Crnoj Gori. Da, ovo što govorim je takozvana „socijalna demagogija“, kako se etiketira sve što makar asocira na ljevicu: meni je, naravno, jasno da problem države nije povećanje broja siromašnih, nego smanjenje profita bogatih.

Od rečenog golemog poreskog duga za godinu dana naplaćeno je samo 12 miliona. Ali je zato PDV povećan sa 19 na 21 posto. Stotinu privatnika dugovalo je 63 miliona eura poreza. Ti privatnici su najveći dužnici godinama. No to im, gle čuda, nije smetalo da ujedno budu oni koji, iz godine u godinu, od države dobijaju najveću pomoć i tako budu nagrađeni za neplaćanje poreza.

Mjesta čuđenju nema. Upravo je MMF jedna od institucija koja je kreirala „jedan posto“ globalni sistem – onaj u kojem sve manji broj ljudi posjeduje sve veći dio svjetskog bogatstva. Prema podacima od prije dvije godine: 0,7 posto svjetske odrasle populacije kontroliše oko 41 posto svjetskog bogatstva.

Građani Crne Gore (i regiona) mogu dobiti slobodne izbore, funkcionalnu demokratiju i pravnu državu, ali jedno dobiti neće: drugačiju raspodjelu bogatstva.

Pravna nije pravedna država

Pravna i pravedna država dvije su posve različite stvari. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose – a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas.

Vrhovni pravni akt kojim je definisana podjela plijena zove se Ustav, a stvar je do detalja razrađena u zakonima. Ponekad se plijen dijeli mimo Ustava i zakona, i tada jedna grupa lopova angažuje policiju i sudstvo da kazni drugu grupu lopova koja ih je u podjeli plijena zakinula. Tada vidimo pravnu državu na djelu.

Istraživanje Oxfama pokazalo je da 80 ljudi na ovoj planeti ima više novca nego 3,5 milijardi. Svako ko nije sveden na idiota – žrtvu humaniratno – demokratske propagande, zna da se toliko bogatstvo može steći samo pljačkom ili eksploatacijom sirotinje i proizvodnjom nove sirotinje. Većina od tih 80 ljudi živi u demokratskim i pravnim državama. Što znači da su pljačka i eksploatacija legalne (doduše  ne svaka pljačka i ne svaka eksploatacija, zato i postoje, rekosmo, Ustav i zakoni) , jer bi ih u suprotnom pravna država spriječila u tome, ne?

Sa druge strane, pravda je ideja. Koja se ponekad pokušava ostvariti revolucionarnim, ponekad pravnim sredstvima. Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se Ideji čini da je u ime Pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera