Vijeće za suočavanje s ustašama i partizanima u sadašnjosti

Kad u Hrvatskoj želite ostaviti dojam politički razumnog čovjeka čije misle idu dalje od trenutnih aktualija, najprije ćete se založiti za zajedništvo, za svojevrsni nacionalni kolektivitet koji bi trebao prevladati ideološke podjele na lijeve i desne. Ta podjela, stalno se naglašava, sprječava Hrvatsku da zaustavi slobodni ekonomski pad, koji je strmoglavljuje na posljednje mjesto po standardu u Europskoj uniji, po čemu je gora još samo Bugarska.

Potom ćete se jasno odrediti i za tzv. uključivost, kao što je to napravila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, koja, poput svog premijera i stranačkog predsjednika Andreja Plenkovića, stoji nasuprot desnom i lijevom političkom radikalizmu, koji glođe kompletno hrvatsko društvo, pa i kulturu, a što treba spriječiti s pomoću već spomenute “uključivosti”.

Upravo kako bi se prevladala ta strašna lijevo-desna podjela, koja razdire hrvatsko nacionalno biće, Plenković se odlučio na formiranje nečega što se naziva Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, odnosno, kraće, Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Kao što mu samo nespretno sročeno ime kaže, Vijeće treba odraditi veliki dio posla kako bi društvo konačno izašlo iz 1941., odnosno 1945. godine. Tako je svečano najavljeno kad je predstavljen njegov sastav, koji je trebao oslikavati Hrvatsku.

Pokazalo se, međutim, po onoj poznatoj Winstona Churchilla da “kad ne želiš riješiti problem, osnuješ povjerenstvo”, jer Plenkovićevo pompozno Vijeće nije napravilo ama baš ništa, kamoli razriješilo, navodno, ključne razdore. Štoviše, kako je prije neki dan objavio Jutarnji list, ta se skupina uglednika posljednji put sastala još u studenome, tako da najava da će krajem ovog tjedna izići s rezultatima što nam je raditi s partizanima i ustašama ni teoretski ne može biti realizirana.

Kad intelektualci sjednu da proljudikaju

Prošla je godina, uglednici predvođeni predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademikom Zvonkom Kusićem, našli su se nekoliko puta, “proljudikali” međusobno, pitali se za zdravlje i zaključili da 17 ljudi teško može održati ozbiljnu sjednicu jer svatko nešto želi reći, pa to sve skupa traje predugo. Umjesto toga odlučili su se za “učinkovitiji rad u malim skupinama”.

Izgleda da ni takav “raspoređeni” rad nije prošao, jer bi Vijeće trebalo Vladi donijeti preporuke konsenzusom, a izgleda da su se te famozne podjele preslikale i na to povjerenstvo. Uostalom, pravo je pitanje odakle uopće ideja da se o karakteru i posljedicama vladavine “nedemokratskih režima” slože, primjerice, njegovi članovi Ivica Lučić, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest, i Nenad Zakošek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Lučić je, objavljeno je u transkriptima koje je snimio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao pripadnik tajnih službi još 1994. rekao ovo: “Nisam sretan Washingtonskim sporazumima. Ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba itd. Međutim, očito je da to ne ide.”

S druge strane, Zakošek je umjereni, ugledni profesor liberalno-lijevog usmjerenja, koji, baš poput još jednog člana Vijeća, Ive Goldsteina ili Antuna Vujića, s Lučićem teško stane i u istu rečenicu, kamoli da uvaže njegove revizionističke stavove. Tko se sjetio da bi baš ti ljudi trebali predložiti Vladi kako treba u budućnosti tretirati ustaško “uhato U”, a kako crvenu zvijezdu i, još važnije, odakle potreba da se takva pitanja reguliraju 2018. godine, više od 70 godina nakon Drugog svjetskog rata i zločina počinjenih za vrijeme njegova trajanja?

Zamagljivanje postojećeg stanja

Vijeće, dakle, ne služi ničemu, osim zamagljivanju postojećeg stanja u društvu u kojemu zapravo nema ideoloških podjela nego ima povijesnih revizionista kojima ne pada na pamet prihvatiti vrijednosti antifašizma, koji je preko ZAVNOH-a upisan i u Ustav Republike Hrvatske. Kako njihov broj iz godine u godinu raste, rastu i zahtjevi koje sve vještije artikuliraju kroz političke stranke ili različite udruge s kojima i ovakav Plenkovićev “umiveni” HDZ surađuje, da ne spominjemo ne toliko davni marš 5.000 “crnokošuljaša” kroz centar Zagreba na Vijeće za elektroničke medije, koje je na tri dana ukinulo koncesiju televiziji Z1, čiji je voditelj Marko Jurić širio govor mržnje prema Srbima.

Sličan marš i danas je moguć. Za razliku od marša nekakvih lijevih političkih radikala. Viktor Ivančić jednom je zgodno predložio da se napravi pokus, pa da glavnim zagrebačkim trgom prošetaju dvije osobe – jedna s kapom “titovkom” sa zvijezdom, a druga s crnom kapom s ustaškim insignijama, pa da vidimo kako će se koja od njih provesti. Kako bi pokus prošao ne treba posebno isticati.

Podjela, dakle, nema. Ima onih kojima ustaše i dalje zamagljuju razum, što je već riješeno hrvatskim zakonodavstvom, a pravo pitanje za Vladu jest zašto ga ne primjenjuje, a ne da prekraja povijest i osniva bespotrebna povjerenstva, jer, da je Plenkoviću i njegovima uistinu stalo do hrvatskog društva, a ne do vlasti, koja mu ionako treba poslužiti tek da se vine dalje do Bruxellesa i europskih institucija, ne bi ploču s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” maknuo iz Jasenovca jedva desetak kilometara dalje.

Umjesto s prošlošću bilo bi bolje da se suočimo sa sadašnjošću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera