Žestoke nesuglasice o pitanju konačnog rješenja u Siriji

Međunarodna zajednica došla je do uvjerenja da je nemoguće postići sveobuhvatno političko rješenje s jasno definisanim liderstvom (Al Jazeera)

Piše: Husein Abdel Aziz

Protekla tri mjeseca svjedočila su značajnom razvoju situacije na putu rješavanja sirijskog pitanja, pa se tako počinju kristalizovati politički stavovi lokalnih i međunarodnih aktera. 

Tokom tog perioda predstavljena su četiri dokumenta u vezi s postizanjem rješenja: dokument izaslanika Ujedinjenih nacija za Siriju Staffana de Misture s 12 stavki, odgovor sirijske opozicije na taj dokument, zatim dokument pet država (Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Saudijske Arabije i Jordana), koji je američki državni sekretar predstavio De Misturi uoči nedavnih pregovora u Beču, te završna deklaracija “Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga” u Sočiju.

Iako se nijedan od tih dokumenata nije bavio detaljima pitanja koja su pokrenuta, ipak su uveliko odredili konture stavova tih aktera u odnosu na pitanja koja se tiču konačnog rješenja, ako se to može nazvati tako, počevši od Ustava i izbornog procesa u državi.  

Zašto krenuti od Ustava?

Međunarodna zajednica došla je do uvjerenja da je nemoguće postići sveobuhvatno političko rješenje s jasno definisanim liderstvom. UN-ov izaslanik, a s njime i SAD otkrili su da počinjanje procesa prema redoslijedu koji je odredila Rezolucija UN-a 2254 (vlast, Ustav, pa izbori) neće donijeti nikakve rezultate jer prva stavka (vlast) podrazumijeva podjelu vlasti.

To je, kao prvo, izuzetno složeno pitanje zbog isprepletenosti režima i države, drugo, zbog složenosti struktura sigurnosnih i vojnih institucija i, treće, zbog toga što sirijski režim ne vidi odricanje od dijela svojih ovlasti kao jednu od opcija na samom početku sve dok se ne ustanovi u kojem će pravcu završiti politički proces.   

Stoga se Ujedinjene nacije usmjeravaju na Ustav i izbore jer bi se postizanjem dogovora o novom ustavu ili ustavnoj deklaraciji i usaglašenom modelu izbora iskristalizovala jasna vizija oblika vladavine u budućnosti.

Drugim riječima, postizanje dogovora o Ustavu i izborima znači nužno i dogovor o dijelu općih političkih principa, jer nije moguće, u bilo kojem obliku, izvršiti promjene Ustava i izbornog procesa odvojeno od glavnih principa političke tranzicije.

Taj važan taktički korak pomaže i ubrzava postizanje dogovora. Naprimjer, novi ustav, po prirodi stvari, sadržavat će opća načela o obliku vladavine i mehanizmima političke i upravne reforme, uz uvjet da se nakon pisanja novog ustava stvori neutralno okruženje pogodno za slobodne i poštene izbore. 

Ovdje je De Mistura napravio jasnu diferencijaciju između političkih pregovora i vremenskog redoslijeda na terenu, pa tako početak rasprave o Ustavu i izborima ne znači prekoračenje rasporeda utvrđenog Rezolucijom 2254, jer ona u stvarnosti treba biti usmjerena na proces promjene oblika vladavine, ali polazeći od Ustava i izbora.   

Najvažnije tačke neslaganja

De Mistura nije postavio određene parametre za promjenu / modifikaciju Ustava nego se zadržao samo na riječima da će Ustav i izbori biti ulazna kapija za promjenu sirijskog režima. Međutim, iz njegovog revidiranog dokumenta s 12 stavki može se zaključiti da UN teži izmjeni važećeg Ustava napisanog 2012, u smislu da izmjene sadrže temeljne promjene u tekstu.

Što se tiče opozicije, izmjena važećeg Ustava ne ispunjava njihove zahtjeve. Stoga je Nasr al-Hariri, glavni koordinator Visokog pregovaračkog odbora (HNC), odbacio zaključke Kongresa u Sočiju o formiranju ustavne komisije, jer Siriji treba novi ustav. 

Suština stava opozicije fokusira se na princip tranzicijskog perioda, koji podrazumijeva formiranje upravljačkog tijela s apsolutnim ovlastima, što ih je navelo da ulože prigovor na De Misturin dokument jer ne uzima u obzir proglas poznat pod nazivom “Ženeva 1” i njegove glavne stavke koje se tiču političke tranzicije.   

Opozicija smatra da izmjena starog Ustava znači davanje legitimiteta postojećem režimu, te da pregovori o Ustavu nemaju nikakve svrhe sve dok cilj ne bude postizanje velikog političkog pomaka. Politička tranzicija ne može se ubrzati samo izmjenama Ustava i izbornog zakona.  

Što se tiče sirijskog režima, principijelno odbija govor o novom ustavu, štaviše, odbacuje bilo kakve ustavne deklaracije ili ustavne komisije formirane pola-pola sa sirijskom opozicijom, te insistira na jednostavnim modifikacijama važećeg ustava koje neće predstavljati fundamentalne promjene u njegovoj strukturi.

Režim, također, naglašava da reforma Ustava treba biti izvršena u skladu s raspoloživim mehanizmima, odnosno posredstvom Zakonodavnog odbora u sirijskom parlamentu koji treba predložiti amandmane na Ustav. Najvažnije tačke neslaganja jesu sljedeće:

– Javne institucije: šesta stavka De Misturinog dokumenta, odobrenog na konferenciji u Sočiju, govori o kontinuitetu države i njenih javnih institucija, te poboljšanju njihovog učinka uz reforme, ako one budu neophodne, dok opozicija naglašava kontinuitet države i javnih institucija.

Međutim, opozicija veže navedeno za međunarodne rezolucije (2118 / 2254) i dodaje da je nužno uspostaviti djelotvorne mehanizme u interesu građana kad je riječ o njihovom odnosu sa svim nivoima vlasti, i to na način koji će osigurati vladavinu zakona i ljudska prava.

– Vojska: De Misturin dokument govori o izgradnji snažne i jedinstvene vojske zasnovane na profesionalnosti, koja će svoje dužnosti ispunjavati u skladu s Ustavom i najvišim standardima. Opozicija, pak, naglašava da reforma vojske mora biti provedena prema Ustavu te da vojska mora biti politički neutralna i štititi sirijski narod od terorizma, bez preciziranja šta taj pojam označava.

Režim odbija ulaziti u detalje o vojsci i ograničava se naglašavanjem pružanja podrške vojsci u borbi protiv terorizma. Međutim, zvanična sirijska novinska agencija SANA komentarisala je završnu deklaraciju s kongresa u Sočiju nakon što je izmijenila njegov sadržaj, na način koji je pokazao stvarni stav režima u vezi s tim pitanjem.

Novinska agencija odbila je usvojiti izraz “izgradnja snažne i jedinstvene vojske”, koji se koristi i u De Misturinom dokumentu, pa je umjesto njega stavila “naglasio je važnost očuvanja vojske i oružanih snaga, koje trebaju izvršavati svoje obaveze u skladu s Ustavom, uključujući zaštitu nacionalnih granica i naroda od svih prijetnji izvana te borbu protiv terorizma – kako bi se zaštitili građani – gdje god se za tim ukaže potreba”.

Uprkos tome što režim i opozicija potvrđuju da vojska treba biti potčinjena Ustavu, ipak zastupaju različite stavove prema tom pitanju. Režim smatra da vojska treba biti pod autoritetom Predsjedništva, u skladu sa članom 103 Ustava iz 2012, koji kaže: “Predsjednik Republike vrhovni je komandant vojske i oružanih snaga, izdaje sve neophodne odluke i naredbe kako bi se vršila ova nadležnost, te ima pravo prenijeti neke od ovih ovlasti.” Što se tiče opozicije, ona smatra da vojska treba biti pod nadzorom tranzicijskih vlasti ili vlade nakon što se postigne sporazum.

– Sigurnosne službe: De Misturin dokument / Soči govori o izgradnji sigurnosnih i obavještajnih službi koje će čuvati sigurnost, djelovati u skladu s Ustavom i zakonom te poštivati ljudska prava. U isto vrijeme, peta stavka u odgovoru opozicije na De Misturin dokument naglašava da je neophodno izvršiti restrukturiranje i formiranje sigurnosnih institucija, te ih uvesti u okvire zakona u skladu sa standardima poštivanja osnovnih sloboda i ljudskih prava.

Ta vizija vrlo je bliska američkoj viziji predloženoj u dokumentu “Petorke”, koji je američki državni sekretar Rex Tillerson predstavio izaslaniku Ujedinjenih nacija kad je naglasio da je nužno da vojska bude podređena civilnim vlastima. Upotreba riječi “civilnim” ima svoje značenje, jer bi pozicija predsjednika također trebala biti civilna, s tim da se u dokumentu “Petorke” misli na vladu, a ne na predsjednika.

Novinska agencija SANA, izlažući svoju modifikovanu verziju završne deklaracije s razgovora u Sočiju, iznijela je viziju režima, rekavši: “…sigurnosno-obavještajne institucije usredotočit će se na očuvanje nacionalne sigurnosti i raditi u skladu sa zakonom”, ne upotrijebivši riječi “u skladu s Ustavom”, što je velika razlika.

Ustav i zakon su skup obavezujućih pravila koja uređuju odnose u državi, međutim, Ustav je temeljni i najviši pravni akt jedne zemlje s kojim svi zakoni moraju biti u saglasnosti. Zakone je moguće mijenjati daleko lakše nego Ustav.

Drugim riječima, režim ne želi restrukturirati sigurnosne institucije niti ih staviti pod nadzor civilnih vlasti ili Ustava, jer bi time izgubio glavne poluge koje podržavaju njegovu vladajuću strukturu.

UN jedno, režim drugo

– Izbori: slično pitanju Ustava, De Misturin dokument nije se bavio pitanjem izbora, za razliku od prvog dokumenta iz marta 2016, koji se doslovno naslanja na četvrti paragraf Rezolucije UN-a 2254.

Razlog nespominjanja Ustava ili izbora u posljednjem dokumentu jest taj da kod međunarodne zajednice ne postoji volja da se odredi vremenski okvir za njihovu realizaciju. Također, taj dokument nije ukazao ni na prirodu izbora: hoće li to biti parlamentarni ili predsjednički izbori ili i jedni i drugi.

Kad je riječ o opoziciji, ona se doslovno pridržava rezolucije UN-a 2254 i dodaje da je neophodno organizovati parlamentarne i predsjedničke izbore na način koji će ispuniti zahtjeve legitimiteta i najviše međunarodne standarde s aspekta transparentnosti i odgovornosti. Također, neophodno je da obuhvate sve Sirijce koji imaju pravo glasa, uključujući i one koji se trenutno nalaze u izbjeglištvu.

Režim još pokušava izbjeći razgovore o tom pitanju. Nakon ruskog pritiska sirijsko Predsjedništvo izdalo je saopćenje u kojem se naglašava spremnost Damaska da provede samo parlamentarne izbore, bez spominjanja predsjedničkih izbora.

Kad je riječ o nadzoru izbora, opozicija traži da Ujedinjene nacije u cijelosti nadziru taj proces, dok se režim tome u potpunosti protivi, s tim da prihvata prisustvo međunarodnih posmatrača koje će oni izabrati. To znači da režim odbacuje suštinu četvrtog paragrafa Rezolucije UN-a 2254.

Između Rusije i Amerike

Tokom proteklih godina Washington nije iznio nikakav detaljno obrazložen stav u vezi s onim što bi se moglo nazvati konačnim rješenjem u Siriji. Dokument “Petorke”, koji je Tillerson predstavio De Misturi, bio je prvi detaljniji dokument koji pojašnjava američki stav iako je riječ o nezvaničnom dokumentu.

Taj dokument zahtijeva da se smanje ovlasti predsjednika kako bi se uspostavila ravnoteža između njegovih i ovlasti premijera, uz garancije da će druge centralne institucije i regionalne uprave biti nezavisne, čime se ukazuje na lokalnu samoupravu.

Također se poziva na reforme sigurnosnih agencija na način da budu pod upravom civilnih vlasti i da im se ukine imunitet koji su uživale. Osim toga, traži se njihova neutralnost u radu te podlijeganje odgovornosti i ispitivanju.

Dokument poziva da Ujedinjene nacije budu supervizor izbora na kojima će pravo učešća imati protjerane i raseljene osobe u skladu s Rezolucijom 2254, kroz osnivanje institucija prema međunarodnim standardima koje će nadzirati izbore, uključujući i stručnu, nepristranu i objektivnu izbornu komisiju. Također je potrebno provesti procedure koje će izgraditi povjerenje i osigurati neutralno okruženje u kojem bi bilo moguće održati izbore.

Možda taj dokument bude stvarni razlog za rusko prihvatanje De Misturinog dokumenta onakvim kakav jest s obzirom na to da je on prihvatljiv za Moskvu u poređenju s dokumentom “Petorke”. U dokumentu specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija svi su ti detalji izostavljeni i ostavljeni otvorenim za daljnje pregovore između dva velika pokrovitelja procesa. Što se tiče Rusa, oni ne ulaze u detalje i samo govore o izmijenjenom Ustavu i izborima u skladu s Rezolucijom UN-a 2254.

Istina je da dva glavna grada, Washington i Moskva, smatraju da će se bilo koji oblik reformi okončati smanjivanjem ovlasti institucije predsjednika i sigurnosnih službi u korist opozicije, s tim da opozicija neće odnijeti političku pobjedu.

Međutim, između te dvije strane postoje žestoke nesuglasice koje još nisu jasno pokazale svoju prirodu. Naprimjer, još nisu jasno precizirali koje su to granice političkih i administrativnih reformi i kakva je sudbina Bashara al-Assada nakon njihovog provođenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera