Novinarski kosturi u američkom ormaru

Fotografa Reutersa Namira Noor-Eldeena i njegovog kolegu Saeeda Chmagha američki vojnici su ubili u Bagdadu 2007. godine (Reuters)

Riješenost američkog predsjednika Donalda Trumpa da “ostane nepokolebljiv partner Saudijske Arabije”, iako je ovaj režim na užasan način mučio i ubio saudijskog novinara Jamala Khashoggija u Turskoj, bez sumnje je simptom zloćudno sebične prirode američke vanjske politike, koja odavno pomaže diktature i omogućava zvjerstva širom svijeta zbog profita i vlasti. Međutim, mnogi od najglasnijih Trumpovih kritičara u vezi saudijskog slučaja pokazuju znake jednako opasnog patološkog stanja – duboka historijska amnezija, koja dozvoljava nekima od najistaknutijih zagovornika američkih mučilačkih i ubilačkih politika da sada paradiraju kao šampioni ljudskih prava, bez ikakvog očiglednog osjećaja ironije.

John Brennan, direktor Centralne obavještajne agencijd iz mandata Baracka Obame, naprimjer, insistirao je da “SAD nikada ne bi trebao zažmiriti na ovaj vid nehumanosti [referirajući se na ubistvo Khashoggija]…, jer je ovo nacija koja ostaje vjerna svojim vrijednostima” – znatiželjno uobraženi stav za čovjeka koji ne samo da je više puta zažmirio na nehumanost ranijih i trenutnih praksi CIA-e, kao što je neuobičajeno izručenje, mučenje i ubistvo dronom, već ih je i aktivno branio i (u slučaju upotrebe drona) proširio. Vođa većine Senata Mitch McConnell osudio je brutalno ubistvo Khashoggija kao “sasvim gnusno za sve što SAD smatra dragim i za što se zalaže u svijetu”. Pa ipak, hvalio je još jednu počiniteljicu odvratnih djela, menadžericu CIA-inog “tajnog zatvora” za mučenje kao “izvrstan izbor” za direktoricu CIA-e. Republikanska senatorka i ljubiteljica ratova dronovima Lindsey Graham nazvala je vansudsko ubistvo Khashoggija “barbarskim činom, koji prkosi svim civiliziranim normama” – dok je tvrdila da su žrtve američkog programa vansudskih ubistava koji prkose normama “dobile ono što zaslužuju”.

Ideja da je SAD u poziciji da ikoga poziva na odgovornost za “barbarske činove” ekstrateritorijalnog nasilja prkosi stvarnosti. Daleko od toga da je model koji treba oponašati, američki primjer pokazuje opasnosti smrtonosne državne moći kojom se upravlja bez adekvatnog ograničenja. “Da druge države polažu pravo na široki autoritet kao SAD, da ubijaju ljude bilo gdje, bilo kada, rezultat bi bio haos”, dalekovidno je upozorio 2010. godine specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za vansudska, grupna ili nasumična pogubljenja Philip Alston.

Kako su novinari postali ‘neprijatelji naroda’

Među globalnim metama američkog smrtonosnog programa dronova – koje su uključivale spasioce na mjestima pada rakete, ožalošćene na sahranama i porodice koje slave vjenčanja – navodno su najmanje dva medijska radnika. U 2017. godini je bivši Al Jazeerin šef ureda u Islamabadu i američki medijski aktivista Bilal Abdul Kareem podnio tužbu protiv američke vlade, tvrdeći da su bili stavljeni na vladinu “matricu za odlaganje“ – iako potpuna tajnost koja okružuje identitet osoba na listi za vansudska ubistva i razloge, čini nemogućim da se zna zasigurno. Američki sud je zatvorio Zaidanov slučaj, ali je dozvolio Abdul Kareemu da nastavi, učinivši to prvim pravnim izazovom programu dronova koji je prošao preliminarnu fazu.

Dok je Trump možda prvi američki predsjednik koji je otvoreno i eksplicitno proglasio medije “neprijateljem naroda”, tretman novinara kao neprijateljske sile dosljedno je obilježje američkog “rata protiv terorizma”. Pentagonov Zakon o ratnom priručniku iz 2015. godine kaže da novinari mogu u nekim prilikama biti smatrani “neprivilegiranim ratnicima” (neprijateljskim borcima bez zaštita i privilegija koje se daju zakonitim borcima), jer “izvještavanje o vojnim operacijama može biti veoma slično prikupljanju obavještajnih podataka ili čak špijuniranju” – što je očigledna dozvola da se napadaju novinari koja je revidirana zbog kontinuiranog protivljenja medijskih organizacija.

Ilegalni rat u Iraku koji je predvodio SAD bio je jedan od najsmrtonosnijih ratova za novinare u modernoj historiji. U prvoj godini, prema Međunarodnom komitetu Crvenog križa, “donio je proporcionalno veći broj žrtava novinarima nego članovima koalicionih oružanih snaga”. Najmanje 16 novinara i šest medijskih radnika ubila je direktno američka vatra, uključujući nekoliko “na punktovima ili u blizini američkih baza, u većini slučajeva bez da [američka vojska] prihvati odgovornost”, kako je Guardian izvijestio. “Često su obećavali da će održati istrage, ali nikada nisu objavljivali podatke do kojih su došli.”

Osim nekažnjenog sijanja smrti među novinarima, američke snage su, također, običavale hapsiti ih i zatvarati na duge periode bez optužbe, uključujući novinare koji rade za Reuters, CBS News i Associated Press. “Do početka januara 2006. godine kamp Bucca, američki zatvor u južnom Iraku, postao je najveći zatvor za novinare na Bliskom istoku”, primijetili su Reporteri bez granica. Novinari su, također, zatvarani u kampovima za zatvaranje i mučenje u Abu Ghraibu i Guantanamu. Al Jazeerin kamerman Sami Alhaj je držan u Guantanamu više od šest godina, a indikativno je da 125 od 130 ispitivanja kojima je podvrgnut nije imalo nikakve veze s aktivnostima bilo kakve terorističke organizacije, već s operacijama Al Jazeere.

Pretvaranje vrijedno podsmijeha

Dok su američki komentatori s pravom prozvali apsurdnu prirodu istrage Saudijske Arabije o smrti Khashoggija, pretvaranje da je američka vlada pružila bilo šta što liči odgovornosti za svoje zločine protiv novinara i drugih civila jednako je vrijedno podsmijeha. Nijedan od viših zvaničnika impliciranih u skandal s mučenjem u Iraku, naprimjer, nikada nije procesuiran, a vlasti su ignorirale izvještaje o zlostavljanju od organizacija za ljudska prava šest mjeseci prije nego što izašle u javnost – što je činjenica koju je citirao saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir u pokušaju da racionalizira odgođeni odgovor svoje vlade na Khashoggijev nestanak.

Perverzno, kazna je primarno bila rezervirana za one koji su se usudili usmjeriti pažnju na napad na novinare prije nego na odgovorne za sami napad. Chelsea Manning je sedam godina bila u vojnom zatvoru u uslovima koje je UN-ov specijalni izaslanik za praćenje torture zaključio da krše međunarodni zakon, jer su procurili dokazi o američkim vojnim zvjerstvima, uključujući video snimke koji pokazuju kako američki vojnici ubijaju dvojicu novinara Reutersa i druge iračke civile. CNN-ov glavni urednik vijesti Eason Jordan 2005. godine bio je prisiljen dati ostavku jer je sugerirao na panel diskusiji da koalicione čete napadaju novinare u Iraku.

Popularno shvatanje da su američke “vrijednosti” inherentno suprotne mučenju i ubijanju novinara čini nevidljivim žrtve američkih politika mučenja i ubijanja. Propagiranje takvih mitova u ime zagovaranja pravde za Jamala Khashoggija samo dublje zakopava kosture poput Khashoggija u američki ormar.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Reklama