Macron se bori dokazati da nije predsjednik bogatih

Da bi Macron zadržao popularnost, mora sarađivati ili nekako uključiti ili desni ili lijevi centar (EPA)

Pišu: Kemal Dervis i Caroline Conroy

Narodni ustanci širom Francuske prijete da će uništiti nadu koju su mnogi polagali u francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nakon njegovog izbora u maju 2017. Budući da je njegova stranka La République En Marche  osigurala apsolutnu parlamentarnu većinu, Macron je obećao da će provesti teške reforme, ne samo u Francuskoj već i u Evropskoj uniji. Ali on se sada suočava sa najvećom krizom svoje predsjedničke funkcije.

Revitalizacija Evropske unije odavno zavisi od snažnog francuskog lidera sposobnog da popravi ekonomiju ove države. Prije nego što je predloženi porez na gorivo doveo žute prsluke na ulice prošli mjesec, Macron je uspio preveazići protivljenje reformama na tržištu rada. Iako politički teške, ove reforme su bile nužne da dovedu deficit budžeta ispod 3 posto BDP-a, u skladu sa pravilima Evropske unije i moderniziraju francuski velikodušni sistem socijalne sigurnosti uprkos remetilačkim novim tehnologijama.

Kao što sam ja (Dervis) konstatovao u maju, tradicionalni desni i lijevi centar su tako duboko ukorijenjeni u evropski politički život da bi bili izbrisani novim političkim pokretom kakav je Macronov. Dakle, da bi Macron zadržao popularnost, mora sarađivati ili nekako uključiti ili desni ili lijevi centar.

Ljevičarski internacionalizam

U prvom krugu predsjedničkih izbora 2017, dvije trećine francuskog biračkog tijela lijevog centra glasale su za Macrona. Pa ipak, imao je dva puta koja su mu se otvorila kada je došao na vlast. Prvi je bio da usvoji plan desnog centra i provodi radne, porezne i investicione politike koje bi „prilagodile“ Francusku „kapitalističkoj“ globalizaciji. Ponešto iznenađujuće, ovo je put koji je on inicijalno odabrao, brzo postavši mezimac međunarodnih medija orijentisanih na biznis.

Drugi put bi tražio od Macrona da gradi na postojećoj ali neodređenoj koncepciji ljevičarskog internacionalizma. U praksi to bi značilo biranje politika da se pomogne srednjoj klasi, dok se dopunjava zastarjeli program lijevog centra da se objasne posljedice remetilačkih tehnologija i biznis modela. Kako je ekonomista Dani Rodrik davno rekao, više globalizacije zahtijeva veću državu, kako bi se dala nadoknada onima koje su raselili slobodna trgovina, liberalizacija izvještaja o kapitalu i tako dalje. Bez kompenzacije, nema garanta da će globalizacija održati široku javnu prihvaćenost.

Ovime ne želim reći da Francuska može bez reformi lijevog centra. Budžet je apsolutno bitan, i reduciranje deficita će uvijek zahtijevati nepopularne rezove u potrošnji i povećanja poreza. Isto tako, francusko tržište rada koristi upućenima, tako otežavajući svima drugima da nađu posao. A državni sistem željeznica očajnički je trebao popravak. U svojih prvih godinu i po u uredu, Macron se počeo baviti ovim problemima, i uspio je dostaviti budžet u skladu sa pravilima o deficitu Evropske unije.

Problem je to što je u provođenju ovih reformi, Macron napustio svoju bazu lijevog centra. Korak po korak, njegove reforme su izgleda dosljedno koristile bogatima. I tako, kada je najavljeno da će njegova vlada povećati porez da dizel gorivo, vozari iz srednje i radničke klase su izašli na ulice. Sa anketama koje su pokazale da oko 70 posto Francuza podržava žute prsluke, Macron je bio prisiljen da se povuče.

Novi društveni ugovor

Da li je postojala punopravna alternativa lijevog centra koju je Macron mogao koristiti umjesto ovog? Reformatori koji se primarno brinu zbog nejednakosti u primanjima i bogatstvu, okolišnoj održivosti i demokratiji još pokušavaju odgonetnuti kako bi trebao izgledati ljevičarski pristup globalizaciji. Za razliku od neoliberalizma, koji je jasan u svojim propisanim politikama, pristup lijevog centra mora ponuditi potpuno novi društveni ugovor da se pozabavi efektima tehnološkog remećenja, produbljene globalizacije i klimatskih promjena.

Još važnije, ljevica mora shvatiti da ne može pobijediti u ovoj bici fokusiranjem samo na domaću politiku. Tehnološke inovacije i globalne mreže koje su dovele do njihove difuzije ne mogu se obrnuti ili odmotati; u najboljem slučaju mogu biti usporene. Ali oni koji se opiru promjeni će na kraju biti manje konkurentni u ekonomiji budućnosti. Jedini realan izbor onda, je da se ide naprijed, ali isto tako i sa reformama socijalne sigurnosti da se zaštiti svaki građanin i da se nadoknadi gubitnicima. Dovoljna sredstva također moraju biti dostupna da se moderira učenje i nove karijere.

Podrazumijeva se da će novi društveni ugovor lijevog centra zahtijevati značajne javne resurse, mudro raspoređene, često od strane lokalnih vlada. U isto vrijeme, vlade će morati sarađivati da se spriječi međunarodna ucjena u obliku porezne i regulatorne arbitraže. Neregulisana globalizacija ohrabruje one koji mnogo zarađuju i koji imaju kapital da se sjate u oblasti sa niskim porezima, lišivši vlade od prihoda koji su im potrebni da održavaju sisteme socijalnog osiguranja. Srećom, G20 je počeo ovo prepoznavati kao problem. Ali još mnogo treba biti urađeno da se prilagode porezni, zdravstveni i obrazovni sistemi globalnoj ekonomiji u kojoj tehnološki giganti razvijaju nove oblike monopola vlasti.

Radikalne i inovativne nove platforme

Ova nastojanja će zahtijevati dosta novog razmišljanja. Što se njih tiče, lideri lijevog centra moraju početi istraživati ideje za radikalne i inovativne nove plaforme uprave i na nacionalnom i na internacionalnom nivou. Dobro bi bilo da pročitaju novu knjigu historičara Noaha Haririja 21 Lessons for the 21st Century, koja nudi primjer za rješavanje kolektivnih izazova kao što su klimatske promjene i nuklearno širenje.

Svijet prolazi kroz tehnološku revoluciju koja ima potencijal da nam svima koristi. Ali mnogo će ovisiti od toga postoji li liderstvo koje će upravljati predstojećim poremećajima. Alternativa je rizikovati dopunjene verzije političkih katastrofa i svjetskih ratova iz dvadesetog stoljeća. Kako god, Macron je predvodnik, jer što se dogodi u Francuskoj neće ostati u Francuskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate