Pretvoriti Brexit u slavlje demokratije

Piše: Yanis Varoufakis

Nezadovoljstvo bez kraja nadvisilo se nad Veliku Britaniju. I pobornici ostanka i izlaska su jednako malodušni. Vlada Njenog Veličanstva i laburistička opozicija su jednako podijeljene. Ujedinjeno Kraljevstvo je duboko podijeljeno između eurofilne Škotske i euroskeptične Engleske, između engleskih gradova koji su za EU (uključujući London) i anti-EU priobalnih i sjevernih gradova. Ni radnička ni vladajuća klasa ne mogu se ujediniti iza ijedne od opcija Brexita, koje su na stolu u Domu naroda. Da li uopšte čudi što se tako mnogo Britanaca osjeća anksiozno i iznevjereno od strane svog političkog sistema?

A ipak, paradoksalno, dok je trenutno ćorsokak Brexita bremenit rizikom, Britanci bi ga trebali pozdraviti. Od 1945, pitanje Evrope je zamaglilo najmanje osam drugih pitanja ključnih za Britaniju – o sebi, svojim političkim institucijama i svom mjestu u svijetu. Brexit sada sve njih iznosi na vidjelo, i preovlađujuće nezadovoljstvo je prvi uvjet bavljenja njima. Uistinu, Brexit bi mogao osnažiti britansku demokratiju da riješi nekoliko dugogodišnjih državnih kriza.

Na prvom mjestu je irsko pitanje. Iako je djelimično riješeno u sklopu sporazuma Dobri petak prije jednu generaciju, Demokratska unionistička stranka Sjeverne Irske ponovo otvara ovo pitanje insistiranjem da ova pokrajina, koja je dio Ujedinjenog Kraljevstva, ne smije ni na koji način biti razlikovana od, recimo Walesa ili tzv. domaćih nacija (Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska).

I škotsko pitanje je revidirano. Samo dvije godine nakon što je neuspjeli škotski refrendum o nezavisnosti 2014. ostavio nacionaliste bez zamaha, referendum o Brexitu iz 2016. dao im je vjetar u leđa.

Uloga direktne demokratije

Postoji i englesko pitanje. Nepotpuna predaja vlasti bivšeg premijera Tonyja Blaira učinila je Engleze jedinim narodom koji nema svoju skupštinu ili parlament, ostavivši ih ovisnima o vestminsterskom Parlamentu koji mnogi doživljavaju kao dalek i kao onaj koji ne zastupa njihova pitanja.

Brexit je također testirao na stres rigidni sistem političkih stranaka koji je modeliran od strane većinskog izbornog sistema (FPTP) koji ograničava konkurenciju na postojeće igrače. Kao rezultat, britanske stranke su počele funkcionisati kao karteli sa sukobljenim programima.

Referendum iz 2016 također je naglasio pitanje uloge direktne demokratije u britanskoj politici. Uzimajući u obzir pojačane pozive na drugi referendum, kada i kako treba održati glasanje treba riješiti bolje prije nego kasnije.

Ali uloga reprezentativne demokratije također mora biti adresirana. Brexit je iznio na vidjelo mit suvereniteta Doma naroda kada je, u procesu napuštanja Evropske unije, vlada uskratila Parlamentu bilo kakav stvarni utjecaj u tome kako zakonodavstvo Evropske unije treba biti upisano u britanski zakon.

Brexit je također oslobodio skrivenu frustraciju zbog štedljivosti, koja je uzela oblik moralne panike u vezi migracije. Slobodno kretanje ljudi unutar Evropske unije učinilo je apsurdnom ulogu rezova u domaćem budžetu u ukidanju javnih usluga i socijalnog smještaja, učinivši porast ksenofobije neizbježnim.

Konačno, od sredine 1980-ih, nakon namjernog vandalizma Margaret Thatcher spram britanske industrije, britanska ekonomija se oslanjala na „ljubaznost stranaca“. Nijedna druga evropska ekonomija, izuzev Irske, nije trebala tako velike infuzije stranog kapitala da sastavi kraj s krajem. Zato se Velika Britanija oslanja na jeftinoću: niski porezi, niske dnevnice, tzv. ugovori o nultom satu (bez radnog vremena) i neregulisane finansije. Ako se Britanija želi odmaknuti od trojke niskih vještina, niske produktivnosti i sporog rasta, njeni građani moraju ponovo razmisliti o svom mjestu u globalnoj ekonomiji. Brexit je sjajna prilika da se to uradi, dok se izbjegavaju pozivi za još niže dnevnice, poreze i regulaciju.

Nijedna opcija nema većinu

Sa preostalih nekoliko sedmica prije nego što Velika Britanija napusti EU po automatizmu, nijedna od tri glavne opcije u ponudi – Brexit bez sporazuma, sporazum o povlačenju premijerske Therese May sa EU, i opoziv članka 50 da bi se ostalo u EU – nema većinu u Parlamentu ili među populacijom. Svaka proizvodi maksimalno nezadovoljstvo: scenarij bez sporazuma doima se kao opasno poniranje u nepoznato. Mayin sporazum užasava pobornike ostanka a većina pobornika izlaska ga vidi kao dokument koji bi samo država poražena u ratu potpisala. U konačnici, obrtanje Brexita bi potvrdilo vjerovanje pobornika izlaska da je demokratija dozvoljena samo kada donosi rezultate koje favorizira londonski establišment.

Konvencionalna mudrost u Velikoj Britaniji je da je ovaj ćorsokak za žaljenje i da dokazuje neuspjeh britanske demokratije. Ja se ne slažem ni sa jednom od ove dvije kvalifikacije. Ako bi bilo koja od tri opcije bila odabrana, recimo, na drugom referendumu, povećalo bi se nezadovoljstvo i veća pitanja koja muče Veliku Britaniju bi ostala neodgovorena. Nevoljkost Britanaca da podrže bilo koju opciju o Brexitu trenutno je, iz ove perspektive, znak kolektivne mudrosti i rijetka prilika da se prihvate veliki izazovi ove države dok se revidira odnos Velike Britanije sa Evropskom unijom. Ali da bi je prigrabila, Velika Britanija mora investirati u „narodnu debatu“ koja vodi, vremenom do „narodne odluke“.

Narodna debata mora adresirati šest pitanja: britanski ustav, uključujući kreiranje engleskog Parlamenta ili višestrukih engleskih skupština; izborni sistem i ulogu referenduma; irsko pitanje, uključujući mogućnost zajedničkog britansko-irskog suvereniteta nad Sjevernom Irskom; migracije i slobodu kretanja; britanski ekonomski model, posebno veliku ulogu finansija i potrebu da se pojača zeleno ulaganje širom države; i naravno odnos između Ujedinjenog Kraljevstva i Evropske unije.

Carinska unija EU-a

Da bi bila demokratska, narodna debata se mora odvijati u regionalnim skupštinama, koje vode do nacionalne konvencije, gdje je izbornik opcija finaliziran prije nego što ih naredni Dom naroda prevede u referendumska pitanja koja će omogućiti narodnu odluku do 2022. Stoga, britanska vlada mora osigurati siguran tranzicioni period nakon što ova država formalno napusti Evropsku uniju 29. marta, koji će trajati najmanje dok ljudi ne mognu odlučiti tri godine kasnije.

Tokom tranzicionog perioda, Velika Britanija treba ostati u carinskoj uniji EU-a i jedinstvenom tržištu, sa slobodom kretanja i punim pravima za građane EU-a u Velikoj Britaniji. Potom, 2022, birači mogu odabrati da li da ostanu u carinskoj uniji i jednom tržištu, potpuno izađu ili apliciraju za ponovni ulazak u EU kao punopravna članica.

Kada je nezadovoljstvo obilno kao u Velikoj Britaniji danas, izdašna demokratija nam je najsigurniji adut.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate