Brexit i Suez: Priča o dva fijaska Torijevaca

Plakat u korist drugog referenduma o Brexitu na kojem se vide slike bivših britanskih ministara Joa i Borisa Johnsona (Reuters)

Jo Johnson, ministar saobraćaja koji je za ostanak u Evropskoj uniji, dao je ostavku u Vladi Velike Britanije početkom novembra jer nije mogao glasati za dogovor o Brexitu koji Theresa May treba ponovo donijeti u Parlament. On smatra kako je njen dogovor gori od članstva u EU-u i dao je podršku drugom referendumu.

Njegova ostavka desila se četiri mjeseca nakon što je njegov brat Boris, inače za Brexit, napustio mjesto šefa diplomatije države.

Ostavke dva brata je pokazatelj dubokih podjela oko Brexita u Konzervativnoj stranci, Vladi i samoj državi. No, dvojica braće njeguju velike razlike u stilu i mišljenjima. Boris je besprincipijelan, neodgovoran, pustolovni političar vođen golom ambicijom da dođe do Broja 10 (adresa britanske Vlade je Downing street 10).

Jo je miran i pažljiv državnik kojem je državni interes iznad interesa njegove stranke. Njegov cilj nisu promjene liderstva, već politike. I on može staviti trenutnu krizu u širu historijsku perspektivu.

Nemoralnost, nesposobnost, glupost

U svojoj ostavci koju je predao premijerki, Jo Johnson je napisao kako se javnosti nudi „sporazum koji će ostaviti našu državu ekonomski oslabljenom, bez glasa u kreiranju pravila EU-a i to mora dovesti do godina nesigurnosti u poslovanju“, te kako će Brexit bez dogovora „, što znam kao ministar saobraćaja, nanijeti neviđenu štetu našoj naciji“.

U pismu ostavke se dalje navodi: „Dati državi izbor između dva duboko neprivlačna ishoda, vazalstva i haosa, je neuspjeh britanskog državništva neviđenog srazmjera od Sueske krize“. Naravno, tu se govori o Sueskoj krizi iz 1956. godine kada se premijer iz redova Torijevaca Anthony Eden dogovorio sa Francuskom i Izraelom da napadnu Egipat nakon što je predsjednik Nasser nacionalizirao Sueski kanal.

Suez je bila ogromna strateška glupost i tužna prekretnica u britanskoj historiji nakon rata. Razlika između Sueza i Brexita jeste da se u prvom koristila sila, a u drugom je nema. Sa druge strane, obje krize predstavljaju ogroman izazov britanskom državništvu. Neke lekcije bi se, stoga, mogle danas naučiti iz neuspjeha iz1956. godine. Kako je Churchill jednom kazao, što dalje idete, još dalje možete vidjeti.

Širi kontekst obje krize čini nesigurnost oko britanske pozicije na svijetu. Eden, kako je napisano u tekstu Sunday Timesa iz 16. januara 1977. godine, „bio je posljednji premijer koji je vjerovao kako je Velika Britanija velika sila i prvi koji se suočio sa krizom koja je bez svake sumnje pokazala da ona to nije“. Eden je bio imperijalistički nastrojen političar koji nije bio u dodiru sa stvarnošću, a Suez je bio povratak Palmerstonovoj diplomatiji topovnjača.

Na kraju, Eden je uspio iskombinirati nemoralnost (nepoštivanje međunarodnog prava), političku glupost (zavjera sa Izraelcima) i nesposobnost (neuspjelo izvođenje vojne operacije).

Dva pravca mišljenja

Sueski rat je neosporni fijasko, a jedino se može govoriti šta je dovelo do tog fijaska. Ovdje postoje dva pravca mišljenja. Jedni smatraju kako je Sueski debakl rezultat gubitka nerava, neuspjeh volje imperije. Po njima, prava greška nije bilo pokretanje ove avanture, već napuštanje iste bez ispunjenja osnovnog cilja: svrgavanje Nassera. Kada se Britanija povukla, nastavlja se ova priča, svaki majmun je mogao uvrtati lavu rep. Glavni zastupnik ovog stava je bio profesor Elie Kedourie sa Škole ekonomije u Londonu.

Drugi smjer misli u ovom slučaju, kojem i sam pripadam, gleda na Suez kao na poganu kolonijalnu zavjeru i čin imperijalnog ludila. On potiče iz napuhane vjere u britansku sposobnost nametanja svoje volje na ostatak svijeta.

Zaista, bilo je skoro pa ludilo posegnuti ka vojnoj sili u trenu kada je postojala kredibilna diplomatska mogućnost za rješavanje spora o Sueskom kanalu. Nasser nije bio „Hitler na Nilu“, kako ga je predstavljao Eden, Egipat nije bio Nacistička Njemačka, a lekcije o „umirenju“ iz 1930-ih nisu se mogle koristiti. Odluka za napad na Egipat bila je ozbiljna greška u procjeni, čin oholosti i sebi nanesena rana.

To je i Brexit. Eden je platio cijenu za Suesku avanturu, njegova karijera je spektakularno propala. Sa druge strane, šteta za državu je bila ograničena. Suez nije bio uzrok već refleksija pada Britanije sa mjesta svjetske sile. Možda je imao i jedan pozitivni efekat: bio je shvatanje realnosti britanskog shvaćanja sebe kao velike sile.

Kao i kod Edena, današnji Torijevci koji su za Brexit nesposobni su prihvatiti promjene koje su se desile na međunarodnoj sceni od 1945. godine i limita koje su one postavile na britansku mogućnost da vodi nezavisnu vanjsku politiku. Ideja o globalnom napretku Britanije van EU-a je iluzija zasnovana na neznanju i potpomognuta nostalgijom za starim, dobrim danima imperije.

Od poštovanja do sprdnje

Posljedice napuštanja EU-a, bilo po uvjetima koji se trenutno razmatraju, bilo bez dogovora ikako, bit će katastrofalne za ovu državu u daleko većoj mjeri od onih iz vremena Sueza. Krivica za ovako žalostno stanje stvari nije na Theresi May već na reakcionarnom i ksenofobnom krilu njene stranke. Oni su ti koji je guraju ka tvrdom Brexitu koji će biti mnogo gori od trenutnog stanja.

Šteta za britansku reputaciju, kao posljedica pregovora koji su do sada provedeni od referenduma, je već veoma značajna. Ekonomska i politička šteta kada se zaista napusti EU bit će ogromna i nepromjenjiva.

Velika Britanija je bila veoma poštovana država. Boris Johnson i njegove kolege borci za Brexit su pomogli da ona postane sprdnja.

Jo Johnson je sigurno u pravu: trebamo zastati na ivici, ponovo razmisliti i dozvoliti javnosti da preispita referendum iz 2016. godine u svjetlu šta se naučilo u posljednje dvije godine kao i iz širih historijskih lekcija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera