Zašto masovno ubistvo u Pittsburghu nije terorizam?

Antisemitski terorizam je izgovoren iz usta i nanesen iz pištolja Roberta Bowersa u sinagogi Drvo života u subotu u Pennsylvaniji (Reuters)

Naoružani bijelac ulazi u sinagogu u okolini Pittsburgha i ubija 11 članova kongregacije nakon što je uzviknuo „Svi Jevreji moraju umrijeti!“ tokom službe za Sabat. Drugi bijelac koji se sam identifikovao pošalje niz „bombi iz pošte“ demokratskim liderima i novinarima iz svog grada na Floridi, ohrabren nativističkim žarom i predsjedničkom retorikom. „Bijelci ne ubijaju bijelce“, otkriva drugi revolveraš, usred rasno motivisane pucnjave ispred prodavnice u Kentuckyju u kojoj su smrtno stradala dva starija crna kupca.

Tri različita incidenta, u različitim dijelovima SAD-a, tri dana zaredom – svi inspirisani rasnim ili vjerskim fanatizmom koji su naveli krivce da odnesu živote ljudi koje su mrzili, ili pokušali ubiti ljude koje su smatrali neprijateljima.

Ova mržnja je eksplicitno vidljiva kroz verbalna priznanja naoružanih muškaraca, izgled njihovih profila na društvenim mrežama, ili u slučaju Cesara Sayoca, muškarca kojeg zovu „MAGA bombaš“, bijelog kombija sa naljepnicama „Učiniti Ameriku ponovo velikom“ koji demoniziraju poznate Demokrate.

Sva tri incidenta su imala prisutne kriterije za terorizam: (1) čina nasilja koji je (2) inspirisan ili podstaknut specifičnom ideologijom. Iako američka vlada nije usvojila jedinstvenu definiciju terorizma, i konkurentne definicije su često tema debate, ova dva elementa su prisutna u gotovo svakoj od definicija.

Riječ terorizam rijetko je korištena

Pa ipak, iako su se u Pittsburghu i Kentuckyju dogodila rasno i religijski podstaknuta ubistva, a politički motivirano masovno nasilje na Floridi, riječi „teror“ ili „terorizam“ rijetko su korišteni u medijskim izvještajima o ova tri incidenta.

Antisemitski terorizam je izgovoren iz usta i nanesen iz pištolja Roberta Bowersa u sinagogi Drvo života u subotu u Pennsylvaniji. Bijeli supremacistički i anticrni pogledi oslobođeni su od kruga metaka i sa jezika Georgea Busha u Kentuckyju u četvrtak. A revnosni nativizam i liberalno žrtvovanje jarca došlo je od Sayoca kojeg je radikalizirao Ovalni ured i koji je uhapšen u petak. Nasilje je bez sumnje prisutno, a ideologija koja ga potiče očigledna.

Ali šta je nedostajalo? Budući da su ispunjeni zahtjevi ideologije i akcije, možda je bilo do identiteta aktera u pitanju. Bez sumnje, može se pretpostaviti da bi musliman ili Arap kao krivac uključen u bilo koji od ova tri incidenta odmah bio okidač za sumnju na terorizam. Čak i bez verbalnih priznanja ili patentnih dokaza da je neka ideologija motivisala nasilje – koje je opet, bilo prisutno u Pittsburghu i Kentuckyju, i dovoljno sa Sayocom na Floridi.

Ali to je precizno problem sa terorizmom, terminom kojim uglavnom barataju političari, kojim trguju stručnjaci i koriste ga novinari kada je krivac musliman.

Etiketa terorizma, sviđalo se to nama ili ne, postala je sinonim za muslimana u američkoj imaginaciji. Ova dva termina su neraskidivo vezana ako ne i međusobno zamjenjiva. Iako postoji niz vjerski i rasno neutralnih definicija koje postoje unutar statuta i vladinih priručnika, vjerska karikatura je istisnula pravne definicije. Snaga muslimanske terorističke karikature – i konstruisana prijetnja od koje proizilazi – nadjačala je samo značenje ovog termina. Vidimo to živo u tri incidenta koja su se desila u protekla tri dana, i u beskrajnom nizu masovnih i ciljanih napada koji su se desili prije njih.

Terorizam se uvijek pripisuje napadaču muslimanu

Terorizam se odmah pripiše napadima koji uključuju (izvornog ili nominalnog) muslimana učesnika, čak i kada su zahtjevi ideološke motivacije ili povezanosti sa terorističkom organizacijom odsutni. Ovi dokazi, kada se incident etiketira kao teroristički čin, su sekundarni ili irelevantni kada je počinitelj musliman. Muslimansko tijelo, u i od sebe je dokaz terorističke ideologije i povezanosti.

S druge strane, kada su ovi elementi jasno uspostavljeni, terorizam je izostavljen iz naslova i rijedak u izvještajima u nasilnim napadima ili zavjerama uključujući nemuslimanske počinitelje, i posebno, bijele muškarce. Ovi krivci su često označeni kao „usamljeni vukovi“ ili samo „nasilni naoružani muškarci“ koji ih izuzimaju iz optužbe za terorizam u umovima Amerikanaca, i javne imaginacije uopće. Dok je muslimanski identitet sljubljen s terorizmom, bijela boja kože ima efekat izuzimanja nasilnog aktera od pretpostavke terorizma, čak i kada su elementi jasno uspostavljeni.

Terorizam, u javnom i novinarskom diskursu, više se tiče fenotipa nego činjenica i religije nego motiva. Islam, za kreatore politika i većinu vodećih medija, drži monopol nad ideologijom koja pokreće terorizam. Nakon decenija orijentalističkih ideja i slika na filmu i u štampi, nakon kojih su uslijedile godine islamofobnog bojenja tinte autora i politika predsjednika, krajnje je vrijeme da se razmisli o korisnosti termina „terorizam“. I da se razmotri da li je to prošli koncept, tako nepopravljivo i neiskupljivo natopljen antimuslimanskim značenjem i otrovom, da ga moramo početi uklanjati iz našeg političkog jezika i započeti ispočetka.

Činjenice na terenu sugerišu kretanje ka novom kursu. A kobna plima nasilja koje se diže od desnice, a koje je rijetko etiketirano kao terorizam iako mržnja i mrtva tijela vrište drugačije, zahtijeva to.

Možda put kao okončanju terorizma počinje okončanjem samog termina koji selektivno koristimo i aktivno iskrivljujemo, nakon svake tragedije. Čak i kada prate jedno drugo i iznose na vidjelo uzaludnost termina kojeg ne pokreću činjenice već fanatizam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera