Kako je Iran pobijedio u svađi sa SAD-om u Iraku

Nakon „neuvjerljivih“ iračkih nacionalnih izbora 12. maja, SAD se potrudio da garantuje drugi mandat za bivšeg premijera Haidera al-Abadija.

Washingtonski specijalni izaslanik Brett McGurk proveo je mjesece nagovarajući iračke političare da slijede američki obrazac koji ima za cilj da izoluje Teheran i „da drži svakoga ko je blizak sa Iranom dalje od vlasti“.

Ali sve je to bilo uzalud. SAD nije uspio pozicionirati svoje željene kandidate na važne pozicije premijera, predsjednika i predsjedavajućeg u Parlamentu. Umjesto toga, iranski irački saveznici su uspjeli. Sve tri pozicije su ispunjene novim licima koji ne bi dozvolili Iraku da okrene leđa Iranu.

Iran se trebao pobrinuti da se nova iračka vlada neće nakloniti Washingtonu i podržati obnovljene američke sankcije na način na koji je to Abadi uradio. Abadi je usvojio novi set američkih sankcija protiv Irana u avgustu, u pokušaju da kompenzira izborni neuspjeh s kojim se suočio u maju i osigura drugi mandat.

U tim nastojanjima prekršio je kompromis između Teherana i Washingtona koji ga je doveo na vlast 2014. godine. Ironično, njegov antiiranski stav dobio je najviše protivljenja od iračke političke elite, a ne Irana.

Nije uspio kontrolisati čak ni zastupnike u Parlamentu iz svoje koalicije i konačno ga je McGurk morao pustiti. Ustanak u Basri bio je posljedni ekser u njegovom premijerskom kovčegu.

Još važnije, manje naklonjen SAD-u nezavisni političar, Adel Abdul Mahdi, zamijenio je Abadija. U jasnoj poruci Iranu, Abdul Mahdi se protivio pridržavanju obnovljenih američkih sankcija svog prethodnika sa članom u perzijskom mediju, u kojem je objavljivao tekstove godinama. Osim tog, premijerom ga je učinio Barham Salih, novi irački predsjednik čiji je izbor izvan kurdskog konsenzusa posmatran u Teheranu kao još jedan udarac posebnom izaslaniku McGurku i kao produžetak Masouda Barzanija iz Kurdistanske demokratske stranke (KDP). Nominacija Fouada Hussaina iz ove stranke doživljena je kao nastojanje da se omalovaži iračka nacionalna politika.

Kako smo dospjeli ovdje

Izbori od 12. maja desili su se usred političke i društvene zbrke u Iraku, uzrokovane porazom grupe ISIL, kurdskim referendumom i ponovnim zauzimanjem Kirkuka od Bagdada. Štaviše, bili su to prvi izbori nakon bagdadskog ponovnog uspostavljanja političkih veza sa Rijadom – aktera koji se želi suprotstaviti iranskoj unaprijeđenoj poziciji u postisilovskom Iraku.

Štaviše, SAD je slijedio politiku maksimalnog pritiska na Iran, što je imalo direktne posljedice za Irak. Barzani je bio spreman da se pridruži Washingtonu zbog ljutnje zbog podrške Teherana za zauzimanje Kirkuka.

U ovom kontekstu, koalicija Islah (Reforma) uključujući Muqtadu al-Sadra, Haidera al-Abadija, Ammara Hakima i Iyad Allawi najavljena je u bagdadskom hotelu Babel 19. avgusta. Ovaj savez, uz podršku Washingtona, nadao se da će privući manje stranke i osigurati većinu u Parlamentu. Tri neočekivana razvoja događaja, međutim, učinila su takav ishod nemogućim.

Prvo, Fatah-State od Law Bina (Izgradnja) koalicija, predvođena bivšim premijerom Nourijem al-Malikijem, najavila je svoje formiranje i izjavila da ima većinu u Parlamentu. Drugo, manje sunitske stranke kao što je Nacionalni pokret za razvoj i reformu odbile su se pridružiti koaliciji Islah koju podržava SAD.

I treće, Abadi nije uspio kontrolisati svoju koaliciju Nasr, posebno nakon ustanka u Basri na jugu Iraka. Nakon ova tri razvoja, McGurk je morao napustiti svoj san da zadrži Abadija na poziciji.

Utrka za predsjedništvo je druga priča. Tradicionalno, ova pozicija se određuje kroz konsenzus unutar Kurdistanske regionalne vlade, nesposobnost Kurda da se ujedine iza jednog kandidata premjestila je njihovo rivalstvo u iračku nacionalnu politiku – gdje je Salih izabran odlučno. Salihov izbor postavlja novi presedan u kojem proces biranja predsjednika nije više samo kurdsko pitanje, već prije nacionalno. Dva sata nakon što je postao predsjednik, Salih je imenovao Abdul Mahdija kao novog premijera.

Zašto je Iran pobijedio

Iranska nedavna pobjeda protiv SAD-a i Saudijske Arabije u iračkom političkom pejzažu je prije svega rezultat povjerenja koje je Iran izgradio u državi tokom decenija. SAD nije sudionik od povjerenja u Iraku zbog svojih nekonzistentnih politika. Dok šiiti vjeruju da su Amerikanci dozvolili Saddamovom režimu da ih uguši 1991. i nisu uradili ništa da zaustave napredovanja ISIL-a 2014, suniti smatraju okupaciju iz 2003. za „američku izdaju“.

Kurdi su, s druge strane, ljuti zbog neaktivnosti SAD-a pred napredovanjem ISIL-a 2014. i njihovog gubitka Kirkuka 2017. Većina Iračana, međutim, vidi Iran kao konzistentnu silu. Oni možda ne podržavaju sve teheranske politike, ali vjeruju u konzistentnost. Teheranu su bile potrebne decenije da izgrade ovo povjerenje, baš kao što je SAD-u bilo potrebno da ga izgubi.

Ovo povjerenje odigralo je značajnu ulogu u periodu prije izbora novog premijera. Uprkos svojim „nacionalističkim“ tendencijama, i pokret Saairun (Marširanje) i Hikma (Mudrost) odbili su podržati Abadijevu odluku da provede nove američke sankcije Iranu. Nakon mjeseci intenzivnih pregovaranja, Saairun je pristao podržati kandidaturu Abdul Mahdija uz koaliciju Fatah – znajući da je Abdul Mahdi kandidat kojeg Iran favorizira.

Na iračkoj sunitskoj sceni, uprkos američkim i saudijskim nastojanjima, mnoge sunitske stranke i ličnosti odlučile su ići protiv svoje post-2003 tradicije i vremenom su stali na stranu koalicije koju je podržao Iran. Kao rezultat, Mohammed al-Halbousi favorit koalicije koju je podržao Iran, izabran je za predsjednika Parlamenta.

Izbor predsjednika Saliha također je umnogome povezan sa iranskom podrškom, sa izvještajima da ga je McGurk pokušao odgovoriti od kandidature. Pretvoriti predsjedništvo u nacionalno pitanje, s druge strane, strateški je dobitak za Iran protiv secesionističkog KRG-a.

Ukratko, Iran je uspio osigurati podržavajućeg premijera, prijateljskog predsjednika i po prvi put, pomogao da se izabere veoma podržavajući predsjednik Parlamenta. Iznad svega, uspio je pokazati da ostaje povjerljiv saveznik za Irak, sve i ako ova država ide ka raznovrsnijom i manje sektaškom politikom. Nedavni događaji su pokazali da Irak koji nadilazi sektaške podjele neće biti antiiranski.

Stoga, vašingtonski plan da se minimizira iranski utjecaj u Iraku „formiranjem snažne iračke vlade na nacionalnoj osnovi“ i koaliciji koja nadilazi sekte nije funkcionisao. Drugim riječima, „raspadanje“ iračkih „sektaških odanosti“ ne dešava se na račun iranskog utjecaja. Ovo je veliko postignuće za Teheran i veliki gubitak za Washington.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera