Erdoganov manevar u istrazi Khashoggijevog ubistva

U poređenju sa SAD-om i Saudijskom Arabijom, uprkos svemu, Turska je izgleda najviše dobila iz krize u vezi ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Činjenica da je Kraljevstvo Saudijska Arabija imalo najviše za izgubiti je očigledna, a administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa u najboljem slučaju izgleda kao da je uhvaćena između Scile pretjeranog vjerovanja savezniku i Haribde bivanja učesnikom nevršenjem dvostranog pritiska zbog odgovornosti i dijeljenja posljedica za ovaj čin.

Turska je vješto upravljala ovim incidentom u svoju korist, djelomično vršenjem pritiska na Saudijsku Arabiju i djelomično korištenjem krize kao načina da preobrazi svoje odnose sa SAD-om i Zapadom. Nije u interesu Turske da ima otvorenu ružnu diplomatsku bitku sa Saudijskom Arabijom, ali Turska se nadmeće s njom za utjecaj u arapskom svijetu.

Osim toga, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu ne dopadaju se vanjskopolitički postupci Saudijske Arabije, koje režira de facto lider Kraljevstva, princ prestolonasljednik Mohammed bin Salman (poznat kao MBS). Dok Turska vjerovatno neće preći konačnu crvenu liniju direktne osude MBS-a, stručnim otkrivanjem važnih detalja istrage međunarodnim medijima, stavili su značajan pritisak na Saudijsku Arabiju i čak izgleda da su je ponizili u međunarodnom poretku.

Brunson, Gulen, Manbij…

U svom prvom velikom govoru na ovu temu ove sedmice, Erdogan je opisao Khashoggija kao “žrtvu opakog ubistva” i pozvao je na nezavisnu međunarodnu istragu ovog incidenta. Ali, dok je koristio riječi poštovanja za kralja Salmana, nije se direktno poimenice referirao na MBS-a. Pozvao je da osumnjičenima bude suđeno u Turskoj i da ne budu zaštićeni diplomatskim imunitetom. Nastavio je postavljati niz pitanja, kao što su gdje je tijelo ubijenog Khashoggija i ko je lokalni saradnik za kojeg Saudijska Arabija kaže da mu je predato tijelo. Štaviše, on je zahtijevao da zna ko je naredio operaciju, ukazujući na to da će Ankara vjerovatno nastaviti vršiti pritisak na Rijad.

Manje očekivano, međutim, je bilo kako vješto Turska – koja je u proteklih nekoliko godina pokazala manjak vješte diplomatije – pokazuje korisnost kriza manevriranjem da vrati svoj odnos sa Zapadom, prvenstveno s SAD-om, na zadovoljavajući nivo. Oslobađanje uhapšenog američkog pastora Andrewa Brunsona nije bila jedina indikacija ove diplomatske središnje tačke, ali je zasigurno najvidljivija. Turska ga je uhapsila na osnovu optužbi za “terorizam” i odbila ga je pustiti, iako je bezuspješno pregovarala sa SAD-om u proteklih nekoliko mjeseci oko uslova njegovog puštanja u zamjenu za pristanak Washingtona da odbaci svoju istragu o turskoj državnoj Halkbanci.

Turski odnosi sa Zapadom su nazadovali u proteklih nekoliko godina kako je Erdogan postao više autoritaran kod kuće i više oprečniji u odnosu prema kolegama NATO saveznicima. Turski predsjednik je odavno frustriran insistiranjem Evropske unije na dubljim demokratskim reformama i vladavini zakona. Nedavno je bio ljutit zbog nespremnosti SAD-a da izruči Fethullaha Gulena, turskog muslimanskog lidera za kojeg Ankara vjeruje da stoji iza neuspjelog pokušaja državnog udara iz jula 2016. godine. Erdogan se približio Rusiji, iako je turski borbeni avion oborio ruski vojni avion 2015. godine, a ruski ambasador u Turskoj ubijen od turskog državljanina godinu dana kasnije.

Drugi načini na koje Turska postupa više u interesu Zapada uključuju saradnju sa SAD-om na sjeveru Sirije, u gradu Manbiju, gdje koordinira patrole sa SAD-om, u nastojanju sa drži kurdske Sirijske odbrambene snage van grada – uprkos nedavnim prijetnjama da to ne radi. Osim toga, Erdogan je imao ušminkani sastanak s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u Berlinu.

Prozapadnjački potezi nešto znače

I, najznačajnije, Turska je izvela sasvim čudotvorno zaustavljanje neminovnog sirijsko-rusko-iranskog napada na Idlib, koji je mogao raseliti i/ili raniti nekoliko miliona izbjeglica koje žive u zadnjem većem uporištu sirijske opozicije. Najnoviji potez je uključivao pomaganje Zapadu da traži pravdu u vezi Khashoggijevog ubistva, a puštanje Brunsona dogodilo se u prvoj sedmici ovih nastojanja.

Ovi neočekivani prozapadnjački potezi sigurno nešto znače, barem promjenu u mišljenju za Erdogana. Nedavno je osuđivao SAD zbog sankcija u vezi Brunsona i ekonomskih posljedica za Tursku koje su bile tako oštećujuće. Međutim, ovi postupci povlače za sobom pitanje: da li ovo predstavlja novi obrazac saradnje sa SAD-om i Zapadom, ili je ovo privremeni način da se Turskoj da njeno mjesto pod suncem prije povratka na nedavni oblik suprotstavljanja Zapadu kad god to Erdoganu bude zgodno?

Bez sumnje, SAD i njegovi saveznici se nadaju da je ovo prvo. Nedavno se Turska pojavila kao regionalna supersila, jedina demokratska i kapitalistička bliskoistočna država i svojevrsni most između muslimanskog i zapadnjačkog svijeta. Ovo je bilo rano u Erdoganovom putu kao dugogodišnjeg lidera, prvo kao premijer, a kasnije kao predsjednik. Turska je tokom perioda administracije Goerga W. Busha i početka administracije Baracka Obame bila korisna za globalnu zajednicu, omogućivši čvrsto liderstvo i upuštajući se u kreativnu diplomatiju, kao što je pomaganje da se donese trajniji mir na Kipru.

Kao guljenje crvenog luka

Ali, kako je američki diplomata jednom rekao, “veze s Turskom su kao guljenje crvenog luka” – što znači da je odnos s turskim diplomatama uvijek bio težak, čak i ako je jedno pitanje bilo riješeno, uvijek će biti drugo za koje će biti teško naći zajednički način da se ide naprijed. Godinama je ovako bilo samo u diplomatskim diskusijama, kao što su one u Briselu, ali u konačnici na Tursku se moglo računati u strateškim pitanjima kao ključnog člana NATO-a u ključnoj regiji svijeta. Međutim, kako je predsjednik Erdogan počeo pokazivati autokratske tendencije, zapadnjački odnosi s Turskom su postali lošiji kroz nedavnu eru kada se Turska ponovo pozicionirala više kao saveznik Rusije nego njegovi formalni NATO saveznici.

Odnosi s Turskom nikada nisu bili laki, ali u proteklom događaju, sve i ako su se turski zvaničnici pokazali teškim u diplomatskim diskusijama, obično su postupali pragmatično u praksi, tako što su se, naprimjer, pridružili stranim i sigurnosnim operacijama Evropske unije na terenu s turskim osobljem i finansijama. U starim EU-NATO raspravama, uključujući Grčku, koja je u Evropskoj uniji, a Turska u NATO-u, Turska je obično bila pragmatičnija od to dvoje. Ali, može se pokazati previše za Zapad da ponovo počne vjerovati svom turskom savezniku, prvenstveno jer je teško zamisliti da će Erdogan odoljeti narednom iskušenju da se suprotstavi bilo kome u domovini ili inozemstvu ko uradi nešto da ga naljuti.

No, čak i samo zbog ekonomskih razloga, u interesu Turske je da održi bolje odnose sa Zapadom. I sigurno, na nekom nivou, mora se i dalje sviđati Turcima, čak i samom Erdoganu, da bi Turska – s nekim združenim naporima predsjednika i turskih diplomata – mogla ponovo zauzeti poziciju benignog regionalnog hegemona i povjerljivog mosta između Bliskog istoka i Zapada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera