UAE i kršenje državnog suvereniteta i revolucija

Vanjskopolitički potezi Ujedinjenih Arapskih Emirata u posljednje vrijeme zaokupljaju pažnju javnosti, što dozvoljava pažljivo sagledavanje vrlo posebne scene po pitanju zvaničnog odnosa arapskih vanjskih politika prema pitanjima u regionu i njihovom utjecaju na formiranje stvarnosti haosa kojeg živimo.     

Takva scena je već odranije poznata stvar, međutim, njeno oblikovanje u ovoj formi i izlazak na površinu s takvom jasnoćom čini jedan novi momenat, naročito za osnovne posmatrače, odnosno arapsku javnost. Ovakav pristup spada u okvir velikog objelodanjenja za svijest u nastajanju kojeg je potaklo Arapsko proljeće, u smislu da se ne odvaja od plašta koji je podignut vjetrovima velikog proljeća, te zbog visokog danka u krvi kojeg je platio i još uvijek plaća ovaj narod.

Također, ovo se ne može posmatrati odvojeno od konteksta nastojanja da se  pojasne sastavni elementi scene i odrede uloge različitih aktera unutar nje, na način koji omogućava razumijavanje prirode evolucije događaja i jasno pokazuju ishode kojima oni vode. Izlazak duboke države i njenih ekspozitura na površinu, u Egiptu, Tunisu, Libiji, Siriji i zemljama Zaljeva, najavljuje početak nove faze u povjesti arapskog regiona.  

Takav čin predviđa kraj duboke države i vlada iz sjene koje su decenijama upravljale regionom na nama dobro poznat način, s obzirom na to da su prekršile glavni uvjet svoga postojanja: da ostanu u dubini i da djeluju preko posrednika iza scene.   

Plodovi arapskog proljeća

Arapsko proljeće je, općenito, proizvelo dva glavna konfrontacijska fronta: front revolucije i onih koji stoje na toj strani, te kontrarevolucije i njenih podržavalaca. Ovakva podjela ne obuhvata scenu u cjelosti, ali određuje prirodu glavnih aktera s aspekta revolucionarnog djelovanja i njegovog nasljeđa još od tuniske eksplozije krajem 2010.   

Ujedinjeni Arapski Emirati vrlo rano su podržali snage kontrarevolucije, uglavnom kroz finansijsku, sigurnosnu, vojnu i političku podršku sistemima koje su zapljusnuli talasi revolucije. Emirati su rano postali utočište velikom broju lidera koji su pripadali starim vladajućim sistemima u državama proljeća, a brzo su oformili i operativne štabove s ciljem gušenja revolucija, udara na tranzicijske tokove i ponovno vraćanje starih sistema na vlast.  

Ovi štabovi su uspjeli ugušiti glavni revolucionarni model kojeg je predstavljala  revolucija u Egiptu, kada je Abu Dhabi, a s njim i Saudijska Arabija, podržao uništavanje prvog modela civilne demokratske vladavine u Egiptu. Izabrani predsjednik Muhamed Mursi je zatvoren a na njegovo mjesto dolazi vojni vladar i pučista, dok su Kairo i njegovi trgovi pretvoreni u veliki bazen krvi egipatskog naroda.

Štabovi kontrarevolucije su, također, radili na slabljenju toka drugih revolucija, poput libijske, gdje je emiratska podrška generalu pučisti predstavljala suprotstavljenu opciju koja je spriječila libijsku revoluciju da dođe do željenog cilja kako bi se započeo proces tranzicije pod vođstvom civilnog stanovništva bez vojnih avantura i sna o uskrsnuću Gadafija.

Ova scena nije bila ograničena samo na podršku pokušajima vojnog udara, već je išla i dalje, kako bi se nanio udarac linijama podrške revoluciji, bilo materijalno, medijski ili politički. Ova opcija, koja predstavlja centralni dio u umu kontrarevolucije, objašnjava rat prevratničkih sistema protiv vlasti i snaga koje podržavaju revolucije, bez obzira da li se radi o Zaljevu kroz blokadu nametnutu Kataru i radu na izmjeni vlasti u ovoj državi kroz otvorenu zavjeru ili kroz otvoreno neprijateljstvo prema Turskoj.  

Zajednička stvar za Katar i Tursku je njihovo odbijanje da se svrstaju među države koje sponzoriraju i podržavaju prevrate na račun revolucionarnog iskustva i njegovog uništavanja. Upravo to i objašnjava zašto su se ove države našle pod prijetnjama pučista, čiji je pokušaj bio neuspješan, kao prvo, u Turskoj, a zatim je propao i iščezao i u Kataru.  

Pored toga, tu su još i drugi neuspjeli pokušaji državnih udara i velikodušna finansijska podrška utjecajnim međunarodnim medijskim skupinama s ciljem da se Katar i Truska demoniziraju i dovedu u vezu s terorizmom.    

Prevratnička nastojanja na prvom mjestu 

Danas se skoro svi slažu u tome kako je glavno ostvarenje Arapskog proljeća to što je arapska svijest jasno uvidjela stvari, i to iznad granica očekivanog. Ko je mogao i zamisliti da će situacija u arapskom svijetu biti onakva kakva je danas? Je li iko mogao i zamisliti šokantne razmjere brutalnost arapskih diktatorskih režima kao što se to desilo u Siriji?

Ko je mogao uopće zamisliti da će se destrukcija ummeta, muslimanske zajednice u svijetu, izvršiti iznutra, a ne spolja? Ko je mogao zamisliti, čak u najgorim noćnim morama, da će arapski režimi biti osnovni instrument za uništavanje snova naroda i ubijanje svih njihovih ambicija, pa čak i ako to košta milione ljudskih života, protjeranih i izbjeglih?

U ovom slučaju, režim UAE-a nije ništa drugo osim najgori obrazac šefovanja i nametanja sebe na sceni zbog svoje tvrdoglavosti da dominira ekipom koja provodi kontrarevoluciju i grčevito se bori da u krvi uguši iskustva mirnih arapskih revolucija.

Ova uloga u dešavanjima arapskog proljeća tek se nedavno otkrila u potpunosti, a posebno nakon blokade Katara. Posljednji događaji u režiji UAE-a jasan su pokazatelj da su kapaciteti djelovanja kontrarevolucije dosegli krajnje moguće granice destrukcije.

Takav prizor nije ništa novo, budući da involviranost Ujedinjenih Arapskih Emirata u sistem kontrarevolucije i dirigiranje državnim udarima usmjerenim protiv rezultata revolucija arapskih naroda datira još od osvita revolucija, odnosno 2011. godine. Pa čak i znatno ranije, kada su finansijski podržavali sve arapske diktatorske režime iskoristivši svoj finansijski prosperitet u tom periodu.

Revolucije Arapskog proljeća bile su historijska prilika za reformu arapske političke strukture kroz reviziju iste, a samim tim i naznaka da će se okončati stari apsolutistički sistem i pozvati na nužnost obnove strukture upravljanja u arapskim zemljama.

Međutim, arapska politička odluka nije bila u skladu s onim što se očekivalo, stoga je donesena odluka da se ovaj pokušaj uništi, proljeće osujeti i upropasti prilika za spašavanje samog arapskog političkog sistema, dok su Emirati preuzeli na sebe ulogu da vode taj projekat.

Prva važna napomena, kada je riječ o međunarodnoj i regionalnoj ulozi UAE-a, jeste geografska ekspanzija ove uloge i njeno prodiranje u mnoge strukture i sisteme, uključujući gotovo sve arapske teritorije, bez obzira da li se radi o zemljama koje je dotakao vjetar arapskog proljeća ili o onima gdje se to nije dogodilo.

Ova vertikalna i horizontalna prisutnost otvara brojna pitanja o sposobnostima, pozadinama, ciljevima i motivima. Kako mala država može kontrolirati sudbinu krupnih regionalnih pitanja koja se u velikom broju slučaja preklapaju, osim ako nije dio nekog drugog, većeg projekta?

Emirati su zabranili putovanje katarskom građaninu kojeg su do jučer smatrali istaknutim kandidatom za vođenje prevrata kojeg su planirali izvesti protiv vladajućeg sistema u toj državi. Prije toga su zabranili Tunižankama da lete emiratskom aviokompanijom, kao i letove u Evropu bivšem egipatskom premijeru Ahmadu Shafiqu. Emirati su, također, konstruirali krvavu intervenciju u Jemenu, a zatim i iscrtali plan za blokadu Katara.

Ovi opasni incidenti, samo neki na dugoj listi udara i izazivanja haosa, predstavljaju jasne pokazatelje prirode vanjske politike Emirata, ocrtavaju njihovu percepciju granica suverenosti država, posebno arapskih, te u kojoj mjeri to ugrožava nacionalnu i društvenu sigurnost u ovim državama.

Poigravanje sa situacijom u Tunisu

Tunis ima izuzetno važne karakteristike za regionalne i arapske sile, i to iz brojnih i različitih aspekata. Tunis je, nedvojbeno, kolijevka Arapskog proljeća i rodno mjesto revolucija, koji je pružio globalni primjer sposobnosti miroljubive snage naroda da sruši diktatorski režim i ugrozi ostale ovakve modele. Tunis je pružio obrazac kojeg su vrlo brzo slijedili narodi Libije, Egipta i Sirije.

Ovakva simbolika revolucije Tunisa čini ovaj model simboličnom metom u svijesti i mentalitetu kontrarevolucije i prevratnika. Prevrat protiv revolucije u Tunisu i njeno uništenje zapravo predstavlja simbolično uništenje svega što predstavlja Arapsko proljeće i njegove revolucije, na način da se uništiti njegova kolijevka i mjesto rođenja.

Po mom mišljenju, ovo je najvažniji razlog zbog kojeg su se operativni štabovi Emirata snažno fokusirali na pokušaje da unište tuniško iskustvo, naročito nakon uspjeha da rasture egipatsku revoluciju.

Neuspjeh revolucije u Tunisu bio bi poruka svih diktatorskih režima u arapskom svijetu da Arapima ne odgovaraju sloboda, izbori i demokratija, te da su represivni režimi njihova jedina sudbina. Dakle, arapski diktatorski režimi na tome temelje svoj legitimitet za represiju, tiraniju, korupciju i pljačkanje resursa, uzimajući to kao jedinu opciju za vladavinu na arapskim teritorijama. 

Emirati su medijski, politički i finansijski podržavali sve elemente duboke države u Tunisu, a na medijskom planu uspjevaju uspostaviti važnu mrežu novina, televizijskih kanala, radio stanica i web portala koje direktno podržavaju preko grupe biznismena i sredstvima koja više niko ni ne skriva.

Šta više, najnovije informacije iz Tunisa govore o tome da su Emirati finansirali kandidate na prethodnim predsjedničkim izborima, te da su uspjeli prodrijeti i u ovaj aspekt. Dokumenti koji su nedavno procurili u javnost govore o velikim nastojanjima da se formira ”parlamentarni pojas” i utiče na suverene odluke države, pored donošenja represivnih odluka, kao što su zabrana Tunižankama da slijeću ili koriste UAE kao tranzitnu zemlju. 

Emiratsko demoniziranje islamista u Tunisu i iskazivanje dubokog neprijateljstva prema svim elementima revolucije na političkoj sceni, uz pokušaj da se sruši koncenzus postignut na vrhu piramide vlasti, zapravo su djela koja nadilaze zločin uplitanja u unutrašnja pitanja jedne nezavisne države. Time se otvara pitanje o kakvoj se sumnjivoj ulozi Emirata uopće radi i u čijem interesu se to čini?

Destrukcija arapske scene, obaranje svih mirnih tranzicijskih iskustava, podrška krvavim i mekim udarima, danas su nesumnjivo najveća opasnost za budućnost regiona. To je akt koji ne samo da ugrožava narod i njegovo pravo na slobodu i društvenu pravdu, već se time utemeljuje stanje haosa i nasilja kao jedina alternativa promjenama.

Najozbiljnija prijetnja sigurnosti arapskih država danas jeste talas očaja kojeg će pratiti stanje frustracije zbog neuspjeha mirnih revolucija, jer će to predstavljati osnovu na kojoj će skupine koje zastupaju nasilje, haos i destrukciju – i inače stoje iza toga – zasnivati svoj projekat uništenja preostalih elemenata muslimanske zajednice u svijetu i njenih opcija za mirni izlazak iz stanja destrukcije, podčinjenosti, korupcije i diktature.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera