Zašto Trump (ne) mora da dođe u London

Kabinet Therese May pokušava iz sve snage da dovede Donalda Trumpa u Veliku Britaniju (EPA)

Tek što se uselio u Belu kuću, Donaldu Trampu došla je u posetu Tereza Mej. Kako tradicija specijalnih veza između Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a nalaže prvi inostrani susret sa novim stanarom Bele kuće, rezervisan je za prekoatlantskog saveznika. Britanska premijerka i 45. predsednik SAD-a tada su snimljeni kako se idilično drže za ruke što je sa obe strane Atlantika uveravalo javnost da će veze između ove dve zemlje u novim okolnostima, kada Britanija izlazi iz Evropske Unije, a Trampova Amerika se ograđuje zidom, postati čvršće nego što su bile.

Od tada su Trampa u Rijadu zasipali cvećem, držao je ruku Kralja Salmana, na Filipinima u Manili bio je impresioniran “crvenim tepihom kakav nikad nikome nije do sada razastrt”, nije video nikakav problem da sa tamošnjim liderom Duterteom, pobornikom prekog suda, najsrdačnije prijateljski razgovara… Bio je u Izraelu. I odlučio da premesti ambasadu u Jerusalim. Rukovao se u Parizu sa Emanuelom Makronom 29 sekundi, nadgledao sa francuskim predsednikom svečani defile povodom pada Bastilje, zaželeo da se po ugledu na parisku, i u Vašingtonu povodom Dana nezavisnosti organizuje ista takva glamurozna parada. U Poljskoj je, prethodno, nacionalistička partija na vlasti obezbedila besplatni autobuski prevoz za sve Poljake koji su bili raspoloženi da se pozdrave sa zastavicama Donalda Trampa na Trgu Krasinski u Varšavi…

Nije isključeno da će američki predsednik doći i u Beograd, pošto su mu srpski predsednik [Aleksandar Vučić] i ministar spoljnih poslova [Ivica Dačić] u septembru na marginama zasedanja Generalne skupštine UN-a obećali u ime svih nas, da ćemo ga bolje dočekati, nego bilo gde drugde…

Ali za godinu dana otkad je postao predsednik, Tramp nije uzvratio posetu tradicionalnom savezniku. Ne samo da je “specijalne veze” sveo na uvredljive tvitove, već je uspeo da unese dodatni razdor unutar britanske političke scene. A povrh svega toga, doživeo je da se od svog predsednika ogradi američki ambasador u Velikoj Britaniji.

Američki ambasador demantuje Trumpa

Vudija Džonsona je na ambasadorsko mesto postavila Trampova administracija, on je jedan od najvećih republikanskih donatora, i čovek koji je podržao Donalda Trampa i njegovu kandidaturu još u maju 2016. A kada takav pouzdani Trampov izaslanik oseti potrebu da lično pridoda predsedniku SAD-a još nekoliko “pinokija” (uz onih 2.000 koliko ih je Tramp, po Vašington postu zaradio za ovih godinu dana), onda to znači da je američka administracija unutar sebe raštimovana do nepopravljivog nivoa.

Ako se taj klavir ne odstrani iz koncertne dvorane, i ako američke veze sa svetom nastave da se mere po dužini crvenog tepiha koji se predsedniku podastiru pod noge, odoše na doboš svi instituti, međunarodna razmatranja, diplomatske aktivnosti o globalnom ili bilateralnom poretku. Ostaju u eteru samo svadljivi tvitovi i kakofonija.

Trampov tvit u kome je otkazao radnu posetu Londonu, okrivivši svog prethodnika Baraka Obamu da je prethodnu američku ambasadu prodao za “kikiriki”, a novu zgradu enormno platio i premestio je na “loše mesto”, te da on zbog toga neće doći u London da preseče vrpcu i otvori novo zdanje američkog diplomatskog predstavništva, naterala je ambasadora SAD-a u Londonu, na presedan u dosadašnjoj diplomatskoj praksi i demantuje sopstvenog šefa države.

Odluka o preseljenju američkog diplomatskog predstavništva doneta je u vreme Džordža Buša radi veće bezbednosti (prvi “pinokio” za Trampa koji tvrdi da je Obama kriv za sve, pa i za ambasadu u Londonu). Nova američka ambasada je građena i funkcioniše po najmodernijim principima uštede energije i pruža do sada najbolje uslove za rad i prijem gostiju. Američke poreske obveznike nije koštala ni centa. Sav novac je prikupljen od prodaje američkih nekretnina u Londonu. Sve to uz još mnogo detalja iznosi ambasador SAD-a u britanskim medijima, kao odgovor na Trampov tvit.

Kako li se oseća dok se preseljava u novo zdanje koje je oklevetao njegov predsednik? Verovatno slično kao građani Londona čiji je gradonačelnik Sadik Kan, laburista pakistanskog porekla, prvi musliman na čelu britanske prestonice. Oni će kad tad morati da dočekaju tog američkog predsednika, uprkos njegovim nepodnošljivim tvitovima i zakonskim odredbama koji diskriminišu ljude na osnovu vere i boje kože.

Koliko Britanci ne vole Trumpa

Svima je jasno da Tramp nije otkazao svoju posetu zbog toga što mu se ne sviđa nova ambasada, već zato što Britanci pripremaju ogromne proteste , kroči li američki predsednik  na savezničko tlo.

Peticiju protiv dolaska Donalda Trampa na Ostrvo, potpisalo je do sada milion i osamsto hiljada Britanaca. Ipak, kabinet Tereze Mej pokušava iz sve snage da ga dovede u Britaniju, dok je izvor Sandej Tajmsa potvrdio da Tramp smatra kako mu vlada nije “pružila dokaze da ga dovoljno voli”.

Boris Džonson, sadašnji šef diplomatije, a nekadašnji gradonačelnik Londona, i Tereza Mej, nekadašnja ministarka unutrašnjih poslova, ubrzano rade na tome da Trampu pruže potrebne dokaze ljubavi. Dok američki Džonson (ambasador) ispravlja svoga šefa (Trampa), britanski Džonson (Boris) optužuje opoziciju, naročito Sadika Kana, i levičarskog predsednika Laburističke stranke Džeremija Korbina da proteruju Trampa i ugrožavaju specijalne odnose sa SAD-om.

Donedavno, britanskom šefu diplomatije po živopisnim tvitovima niko nije bio ni do kolena. Nekadašnju predsedničku kandidatkinju Hilari Klinton uporedio je sa “sadističkom medicinskom sestrom u bolnici za duševne bolesnike”, Libiji je predvideo procvat turizma, čim leševi budu uklonjeni sa ulica… Sada se “uozbiljio” i najavljuje da će Vašington i London voditi razgovore kao “odrasli ljudi”. Mada, Džonson priznaje da zavidi Trampu što je preko tvitova mobilisao širok front istomišljenika.

Brexit i američki pilići

U pitanju je mnogo komplikovanija igra od one koja se svodi na Trampovu sujetu i britanski ponos.  Ujedinjenom Kraljevstvu, više nego ikad ranije potrebno je da obezbedi sa SAD trgovinski sporazum, čim izađe iz EU krajem marta 2019. Tramp je ranije (preko tvita, nego preko čega će drugog!) najavio da će sa Ujedinjenim Kraljevstvom sklopiti “uzbudljiv trgovinski sporazum” koji donosi nova radna mesta. Evropska Unija se zbog toga zaista uzbudila jer takav sporazum podrazumeva uvoz piletine i junetine obogaćene hlorom i hormonima, što se kosi sa evropskim standardima o namirnicama. Ako do takvog sporazuma dodje, Evropa ne bi mogla da dozvoli da granica Ujedinjenog Kraljevstva sa Republikom Irskom(članicom EU) posle bregzita ostane “mekana” kao što je sada. Jer bi hlorisana piletina i ko zna šta još, preletala iz Amerike, preko Severne Irske u EU.

Spona očeličena u ratu, topi se u miru

Bez obzira na uspone i potonuća, specijalne veze između roditelja i deteta, između Britanije i SAD-a, za mnoge Britance nisu nikad dovedene u ozbiljno pitanje. Za Čerčila je to bila čelična spona iskaljena u borbi (Drugi svetski rat) koju su Britanci negovali. Iako sa Amerikom ne govore identičan engleski jezik, ove dve anglojezičke zemlje se dobro razumeju kad pucaju u druge. Uoči pohoda na Irak, Toni Bler je govorio o “ceni u krvi” i pozivao Britaniju da se pripremi da je plati kako bi se savez dalje učvršćivao.

U Americi su za razliku od Britanije političari i pre Trampa gajili promiskuitetne običaje, pa su mnoge veze proglašavali za posebno važne i ključne: sa Nemačkom, Južnom Korejom i naročito sa Izraelom. 

Pre sedam godina istraživanja su pokazivala da 57 odsto Amerikanaca smatra kako je ovaj anglotransatlantski most najvažnije bilateralno partnerstvo u svetu i da će Britanija od svih zemalja najviše biti spremna da podrži Ameriku kad zapadne u krizu. Druga je bila Kanada koja je uživala bezrezervno poverenje kod 24 odsto Amerikanaca, a samo četiri odsto je očekivalo od Australijanaca da za Ameriku stavi ruku u vatru.

Danas je britansko javno mnenje izrazito neraspoloženo prema ličnosti i delu američkog predsednika. Samo 18 odsto Britanaca veruje da je Tramp prijateljski raspoložen prema Ujedinjenom Kraljevstvu. Tri četvrtine Britanaca (72 odsto) veruje da američki predsednik ugrožava međunarodnu stabilnost, da mu se ne može verovati, da je nepouzdan. Više od 40 odsto stanovnika Ostrva ne želi da Tramp ikada poseti Britaniju.

Raistički ‘asteroid užasa’

Za deo laburističke opozicije je Donald Tramp je rasistički “asteroid užasa” (Emili Tornberi, laburistička ministarka u senci), ali britanska premijerka slaže se sa Borisom Džonsonom da je došlo vreme za sklapanje mira sa Donaldom Trampom. Spremna je da zaboravi sve uvrede koje su iz Trampove Bele kuće tvitovane protiv Britanije, pa i nje lično (kada se Tramp stavio na stranu ekstremno desničarske islamofobične grupe i poručio premijerki da joj je bolje da se posveti obračunu sa teroristima), i da privoli američkog predsednika, javnost, i samu Kraljicu da Trampu prirede sve zvanične počasti koje mu kao predsedniku SAD pripadaju. Taj poziv, koji je Trampu Mej uputila još prošle godine u februaru, kako tvrde u Dauning stritu, još uvek je važeći. Jedino još nije određen datum posete.

U međuvremenu Boris Džonson je našao reči da definiše Trampa “kao ogromni, slavni globalni brend”. Ako taj brend ne dođe u Britaniju, tim gore po nju, jer je prethodno već “sleteo”, uz punu pompu, čak i u Francusku.

Britansko ostrvo, međutim, još uvek preispituje ispravnost odluke o odvajanju od EU, iako je sada evropska familija požuruje da tu odluku sprovede u delo. Mnogi veruju u “partnerstvo iz srca” kako je vezu između Britanije i SAD-a, nazvao Trampov prethodnik, Barak Obama. Oni objašnjavaju da su plemeniti principi oličeni u ovom istorijskom odnosu, suviše dragoceni da bi bili stavljeni “na oltar Trampovog narcizma”. Jedan britanski analitičar čak (u Gardijanu) zaključuje da je Americi danas, više nego ikad do sada, neophodna iskrenost njenih saveznika. I zalaže se zato za otkazivanje Trampove posete.

Ali šta da rade Britanci kada posle Bregzita ostanu bez iskrenih ili neiskrenih saveznika sa druge strane Lamanša. I bez sadašnjeg sigurnog tržišta EU. Da se okrenu Americi – sa ili bez Trampa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera