Aung San Suu Kyi ne zaslužuje Nobelovu nagradu

„Više nema sela, nijednog.“ Priče o sistematskom etničkom čišćenju muslimana u Mijanmaru, kojim sada vlada svjetski poznata dobitnica Nobelove nagrade Aung San Suu Kyi, konačno stižu na svjetske naslovnice ovih dana. „Nema više ni ljudi. Sve je nestalo.“

Patološka mržnja prema muslimanima ukorijenjena u vodeće američke i evropske medije (koja sada na agresivan način zamjenjuje historijski antisemitizam ovih društava) jedva da im dozvoljava da vide ili izvještavaju o veličini nevolje koja je zadesile muslimanske mase od mijanmarskih sigurnosnih snaga i nacionalističkih budističkih rulja koje pravdu uzimaju u svoje ruke.

Samo zamislite, na trenutak, da su Jevreji ili kršćani, ili inače „mirni budisti“ na meti progona muslimana. Uporedite vrijeme u eteru koje se daje ubicama muslimanima iz ISIL-a sa malim brojem vijesti o ubicama budistima iz Mijanmara. Nešto je u liberalnom tkanju euro-američke imaginacije kancerogeno bešćutno. Muslimane ne posmatra kao potpuna ljudska bića.

„Blizu 20.000 Rohinja bježi u Bangladeš iz Mijanmara“, izvještava Al Jazeera, „protok izbjeglica postaje brži usljed novih borbi dok međunarodna zajednica izražava zabrinutost za sigurnost civila.“

„Više od 100 muslimana Rohinja izmasakrirano u državi Rakhine“, drugi izvještaji potvrđuju, dok ikona ljudskih prava na Zapadu, miljenica svakog evropskog i američkog lidera, gđa Suu Kyi ostaje ili smrtno tiha na pokolj nedužnih ljudi ili odbacuje takve činjenice o kojima se piše kao „propagandu“.

„Ne mislim da je u toku etničko čišćenje“, Suu Kyi je u aprilu izjavila za BBC. „Mislim da je etničko čišćenje isuviše oštar izraz da se upotrijebi za ono što se dešava.“ Zašto? Koje bismo riječi trebali koristiti da udovoljimo leksikografiji Njenog visočanstva za ubijanje i nered?  

„Nije to samo stvar etničkog čišćenja kako vi to nazivate“, izjavila je ona. „To je stvar ljudi na različitim stranama raskola, a taj raskol mi pokušavamo zatvoriti.“

Da li je ovo trumpovski šarlatanizam na djelu u Mijanmaru ili je to druga potpuno različita vrsta novogovora Aung San Suu Kyi? Teško je reći. Ali još hitnije: Da li ova bestidna profiterka zaslužuje da nosi titulu „dobitnice Nobelove nagrade?“

„Niko mi nije rekao da će me intervjuisati musliman“, požalila se ona srdito 2013, kada je reporter BBC-ja postavio pitanje o njenom licemjerju jer se odbija pozabaviti ubijanjem muslimana u Mijanmaru. Što je očigledniji njen mrzilački rasizam i što je evidentnija njena upletenost u etničko čišćenje u njenoj državi, to više norveški Komitet za dodjelu Nobelove nagrade mora da se zapita o moralnim osnovama za odavanje takve počasti narednom dobitniku.

Nobelova nagrada za mir?

Nobelova Nagrada za mir postala je svjetsko priznanje. Činjenica je, međutim, da je to švedsko-norveško, ili skandinavsko-evropsko, ili kako kažu „zapadnjačko“ priznanje prisilno servirano cijelom svijetu. Mi se možemo slagati ili ne slagati sa njihovim izborima ali njihovi izbori su postali globalni marker u nauci, književnosti i miru. Oni donose odluku za svijet. Mi s tim moramo živjeti.

Postoje izbori koji su u vrijeme kada su ih napravili zapravo i imali nekog smisla – kao što je Barack Obama (a kasnije se grozite na samu pomisao), a ima i onih imena zbog kojih vam se plače kada prvi put čujete njihovo ime u vezi sa Nobelovom nagradom za mir: direktor fabrike otrovnog gasa Fritz Haber (1918 – hemija), izumitelj lobotomije Antonio Egas Moniz (1949 – medicina), ratni zločinac Henry Kissinger (1973 – mir), ili jedna od novijih Evropska unija (2012 – mir).

U novije vrijeme, međutim, hitnu pažnju traži nečuveni slučaj Aung San Suu Kyi, mijanmarske političarke, koja je sada na čelu državnog aparata uključenog u masovno ubijanje muslimana.

Dokumentovano ubijanje muslimana u Mijanmaru i bešćutni nemar Aung San Suu Kyi za njihovu sudbinu i čak mogući politički dosluh sa masovnim ubicama sada ne ostavlja sumnju da, sve i ako je originalno zaslužila Nobelovu nagradu, više je sasvim sigurno ne zaslužuje.

U ovom trenutku Vijeće za ljudska prava UN-a, Međunarodni krivični sud, Amnesty International i svaka druga međunarodna organizacija koja se bavi ljudskim pravima trebali bi biti među globalnim institucijama koje vrše pritisak na norveški Komitet za dodjelu Nobelove nagrade da opozove čast koju su ukazali takvim ljudima koji su sada upleteni u veliko kršenje same ideje „mira“ na osnovu koje su im prvobitno dodijelili ovu nagradu.

Ispravljanje nepravilnosti

Svijet u globalu ne može biti na milosti i nemilosti spektakla Nobelove nagrade da ukaže takvu spektakularnu čast osobi i onda pere ruke od daljih postupaka te osobe.

Sasvim sigurno ideja o barem žaljenju zbog dodjele Nobelove nagrade određenim dobitnicima ima sasvim logično utemeljenje i presedan. Primjera radi, znamo kao činjenicu kako „sekretar Komiteta žali zbog nagrade za mir Obami“. Prema izvještajima, Geir Lundestad je rekao: „Dodjeljivanjem Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baracku Obami 2009. komitet nije postigao ciljeve koje se nadao da će postići.“

Ako je ideja Nobelove nagrade za mir da prizna i oda počast onima koji su značajno doprinijeli ostvarenju mira, komitet koji je dodjeljuje mora ići u korak i pratiti ponašanje dobitnika da vidi na koje su načine ostali vjerni toj ideji ili se u suprotnom od nje udaljili. U suprotnom je cijeli ceremonijalni spektakl samo beskorisna vježba.

Poenta ovog prijedloga norveškom Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade nije da se izdvoji Aung San Suu Kyi ili bilo koji drugi raniji dobitnik nagrade zbog ukora ili ukidanja nagrade već da se ponovo razmisli o samoj logici ovog odlikovanja na način koji će je učiniti angažiranijom, odgovornijom i trajnijom.

Danas Aung San Suu Kyi predstavlja ime koje donosi najveću sramotu listi dobitnika Nobelove nagrade. Ta globalna sramota je neophodna ali ne i dovoljna. Komitet mora vratiti svoj kredibilitet i kredibilitet budućih dobitnika kojima će ukazati čast tako što će javno oduzeti ovu nagradu osobi koja je tako otvoreno povezana sa genocidom.

Odbaciti Nobelovu nagradu za mir sveukupno kao nevažnu ili isuviše političnu ili eurocentričnu u pogledu politike i ukusa je naravno prelagano i opet previše pesimistično i nihilistično.

Imamo samo jedan svijet i to je svijet u kojem živimo i naš zadatak je da gledamo kako možemo spasiti ovaj svijet od njegovih zala pomoću svih sredstava koja su nam na raspolaganju.

Zadatak je prema tome da vidimo kako sama logika i mehanizam Nobelove nagrade za mir može biti upotrijebljen da se sačuva za bolji globalni mehanizam podsticanja mira i odbacivanja nasilja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera