Približavaju li se zaista Turska i Iran

Predsjednici Hassan Rouhani i Recep Tayyip Erdogan  tokom sastanka u Ankari 2014. godine (Umit Bektas/Reuters)
Predsjednici Hassan Rouhani i Recep Tayyip Erdogan tokom sastanka u Ankari 2014. godine (Umit Bektas/Reuters)

Tursko-iranski odnosi uvijek su prkosili svakoj generalnoj karakterizaciji. Između ova dva susjeda nikada nije došlo do otvorenog saveza, svađe, saradnje ili rivalstva. Njihov je odnos uvijek imao elemente svega ovoga istovremeno. Bilo je perioda kada se činilo da njihov odnos naginje ka jednom ili drugom, i to je izazivalo više debate, kontroverze i konfuzije o prirodi i budućem kursu odnosa između ove dvije države.

Sada prolazimo kroz takav period. Tursko-iranski odnosi sada se posmatraju u svjetlu saradnje, ako ne i gradnje saveza. Takva karakterizacija je, međutim, preuranjena i predstavlja pretjerano pridavanje značaja diplomatskoj ljubaznosti. Čini se da se u posljednje vrijeme intenzivirala diplomatska razmjena između Ankare i Teherana. U augustu je velika iranska vojna delegacija, s glavnokomandujućim Mohammadom Hosseinom Bagherijem na čelu, posjetila Ankaru, gdje se susrela s turskim kolegama, kao i s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Očekuje se da će turski predsjednik uskoro posjetiti Teheran.

Ovaj nedavni porast diplomatskih aktivnosti trebalo bi posmatrati u kontekstu nedavnog približavanja problema i doživljaja prijetnji na Bliskom istoku. Međutim, ne bi se trebalo tumačiti kao ništa više od tog, jer Turska i Iran i dalje imaju različite, ako ne i sukobljene interese, posebno u Iraku i Siriji.

Zajednički razlozi za zabrinutost

Nedavno se između Turske i Irana pojavio niz zajedničkih razloga za zabrinutost, što je dovelo do nedavnog poboljšanja odnosa. Dva faktora su posebno značajna. Prije svega, borba da se uspostavi regionalni poredak nakon Arapskog proljeća proizvela je zabrinutost i u Ankari, i u Teheranu. Najočiglednija manifestacija ove borbe bila je potpuno transparentna tokom najnovije krize u Zaljevu. Ni Iran, ni Turska nisu posmatrali ovu krizu kao izolirani sukob između Katara i zaljevsko-arapske koalicije.

Saudijsko-emiratsko-egipatska osovina pokušava uspostaviti novi regionalni poredak uz podršku administracije Donalda Trumpa i Izraela, a koji odobravaju države poput Jordana. Logični drugi član ovog saveza je politički islam, i samim time Turska, a javno objavljeni neprijatelj je Iran. Prema tome, ovaj novi regionalni poredak, ako bude nametnut, bio bi štetan za interese obje ove regionalne sile.

I Turska, i Iran su se usprotivili potezima bloka predvođenog Saudijskom Arabijom protiv Katara. Zapravo, tokom inicijalne faze ove krize, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif otišao je u rijetku posjetu Turskoj da razgovara, između ostalog, o dešavanjima u Zaljevu. Osim tog, borba za regionalni poredak nakon Arapskog proljeća podudarila se s još jednom da se odredi budućnost Iraka i Sirije nakon oružane grupe Islamska država Irak i Levant. Što ISIL gubi više teritorija, to je više rivalstava koja isplivavaju u vezi pitanja ko će ih kontrolirati.

Dva pitanja izazivaju posebnu zabrinutost u Turskoj, i u Iranu: nejasnost američke politike i političke ambicije Kurda. Iran zabrinuto iščekuje da vidi da li će SAD svoju regionalnu politiku, kojom je dominirala borba protiv ISIL-a, zamijeniti politikom koja u prvi plan stavlja borbu protiv Irana. Tursku, pak, brine činjenica da ne može odgonetnuti do kad će SAD podržavati Kurde u Siriji, kao i krajnji cilj ovog partnerstva u Siriji.

Obje države su, također, zabrinute zbog ukupnih ciljeva američke politike u Siriji. Izgledi za kurdsku državu u Iraku i za autonomiju u Siriji i potencijalni efekat koji bi to moglo imati na kurdsku populaciju u Turskoj i Iranu izazivaju mnogo zabrinutosti u oba glavna grada. Pojavljivanje sirijskog kurdskog bloka, predvođenog Partijom demokratske unije kao glavnog igrača u Siriji, natjeralo je Tursku da ponovo procijeni svoju politiku u Siriji. Prioritet Turske je da ublaži pobjede sirijskih Kurda u vezi promjene režima u Siriji i ova nova strategija je postala najproblematičnije pitanje u tursko-američkim odnosima.

Saradnja koja se pojavila između SAD-a i PYD-a tokom ISIL-ove opsade sirijskog kurdskog grada Kobanija između septembra 2014. i februara 2015. godine dobila je čvršće utemeljenje kreiranjem Demokratskih snaga Sirije, čiji je glavni oslonac vojno krilo PYD-a, Jedinice za zaštitu naroda. PYD, stranka koju Turska smatra partnerom Radničke partije Kurdistana i nacionalnom prijetnjom, proširila je svoje teritorijalne dobitke, dobila međunarodno priznanje i legitimnost i pribavila vojnu opremu i savladala vojne vještine kao rezultat ovog partnerstva. Ankara je doživjela američku upotrebu SDF-a kao primarne sile u borbi protiv ISIL-a čak i izvan područja s kurdskom većinom, kao dokaz dugoročne posvećenosti Washingtona sirijskim Kurdima. Na neki način, za Tursku se de-ISIL-izacija ovih područja pretvorila u SDF-ikaciju ili PYD-izaciju.

Ambicije iračkih Kurda

Iran, također, brinu kurdske političke ambicije, posebno ambicije iračkih Kurda. Nezavisnost iračkog Kurdistana umanjila bi status Iraka – države sa šiitskom većinom- nad kojom Iran ima značajan nivo utjecaja – u pogledu populacije, geografije, bogatstva uglijkovodikom i vodenih resursa. Nezavisni irački Kurdistan će, također, vjerovatno biti bliži Zapadu, Turskoj, Izraelu i, nedvojbeno, zaljevskim državama nego Iranu.

Kurdska država bi, također, mogla izazvati mnogo problema unutar Irana. Veze iranske kurdske populacije i stranaka sa svojom iračkom kurdskom braćom čvršće su od veza s turskim Kurdima. Osim PKK-ovog iranskog partnera, Kurdistanske stranke slobodnog života (osnovana 2004. godine), sve druge iranske kurdske stranke imaju duboke historijske veze s iračkim kurdskim strankama. Zapravo, vođstvo iranskih kurdskih stranaka, Kurdistanske demokratske stranke Irana i lijevo orijentirane Komale, živi u iračkom Kurdistanu.

Pa ipak, ovi zajednički razlozi za zabrinutost ne postaju zajednički interesi u tursko-iranskim odnosima. Iako su obje države zabrinute zbog kurdske državnosti, interesi Turske leže u minimiziranju prijetnje na relaciji PKK-PYD, dok su političke projekcije iračke Demokratske partije Kurdistana podnošljive (iako se Ankara protivi njihovom najnovijem zahtjevu za nezavisnost, ipak oni predstavljaju znatno manju prijetnju od autonomnog tijela na sjeveru Sirije koje podržava PKK).

Za Iran je situacija suprotna: otcjepljenje iračkog Kurdistana loše je za iranske politike u Iraku i Iran bi uradio sve da to spriječi; prisustvo PKK-a i PYD-a u Siriji i Iraku, međutim, nije ništa više do smetnja. Turska je, u skladu s kurdskom konzervativnom nacionalističkom strujom, na čelu s KDP-om Massouda Barzanija, dok je marksističko-nacionalistička struja, koju predvodi PKK, imala radne veze s Iranom i njegovim saveznicima, kao što je iračka centralna Vlada sve donedavno.

To je razlog zbog kojeg Iran, uprkos zabrinutosti zbog partnerstva PYD-a i SAD-a i teritorijalne kontrole, i dalje održava hladni mir s ovom grupom. Odraz ove politike je da Irak i PJAK, iranski ogranak PKK-a, održavaju primirje koje su zaključili 2011. godine.

Osim kurdskog pitanja u Iraku, Iran i Turska imaju i druge različite interese. Ankaru uznemiruju dvostruki procesi centralizacije i sektaštva u iračkoj državi. U principu, Ankara podržava jačanje centralne Vlade, kako bi suzbila iredentističke težnje iračkog Kurdistana, ali to bi moglo značiti dominaciju sektaške politike dok šiitske grupe zadržavaju veći dio državne moći – trend koji već postoji u sigurnosnoj arhitekturi ove države.

Različiti interesi u regiji

Ovaj proces je bio u punoj snazi dok je premijer bio Nouri al-Maliki između 2006. i 2014. godine i njegove politike je nedvojbeno umnogome podržavao Iran. Teheran sada, također, podržava sektaške politike iračke centralne Vlade i upotrebu šiitskih milicija u područjima koja su očišćena od ISIL-a. Ovo sa sobom nosi rizik da se dodatno naljute saveznici Turske u Iraku – irački suniti i KDP. Ankara i Teheran, također, imaju različite interese u Siriji. Iako je Turska prestala pozivati na promjenu režima u Damasku, još nije u poziciji da podrži potpunu eliminaciju opozicije. Izgleda da Iran, kao i režim, favorizira nanošenje što je moguće veće štete opoziciji. U isto vrijeme, Iran teži tome da uvjeri Tursku da otvori kanale s režimom, koristeći teritorijalnu ekspanziju sirijskih Kurda kao razlog.

Na stranu principi ili normativna razmatranja, potpuna eliminacija opozicije ili otvaranje Turske prema režimu bila bi loše za turske interese, budući da su njene veze s opozicijom među najznačajnijim tačkama utjecaja (bez obzira koliko brzo nestajale) koje ima u sirijskim pregovorima. Osim ako i dok Turska ne povjeruje da uspostavlja neku ravnotežu interesa ili utjecaja u vezi Irana i Sirije, bilo koja saradnja s istočnim susjednom će ostati ispunjena latentnim ili očitim tenzijama i nezadovoljstvima.

Američka podrška sirijskim Kurdima je ono što primarno motivira Tursku da traži prisnije odnose s Iranom, kao i s Rusijom. Bilo koja promjena u američkoj politici prema sirijskim Kurdima imat će direktan utjecaj na odnose Ankare s Teheranom. Gorivo za tursko-iransko približavanje obezbjeđuju njihovi zajednički razlozi za zabrinutost. Pa ipak, nivo na kojem oni mogu sarađivati ostaje uvjetovan i ograničen njihovim različitim interesima u regiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO