Koliko košta nečiji život

Kanader, Požar
Splitski požar bio je tako poseban jer je objelodanio neorganiziranost i nemoć, piše autor (EPA)

Slučaj prvi. Veliki srpanjski požar u splitskom zaleđu, požar koji je u trenucima najvećeg razbuktavanja zahvatio predgrađa te opasno ugrozio i sam Split, u začecima je izgledao kao i svaki drugi.

Iako uz vrlo nepovoljne uvjete; suho tlo, raslinje i šumu, vrlo jaku buru koja mijenja smjer, u prvih nekoliko sati je požar laicima, a nažalost i odgovornima, izgledao tako isti i običan. A onda je, kad se iznad, u neposrednoj blizini Splita pojavio ogroman oblak dima, postao tako poseban.

Jer laici, takozvani obični građani, shvatili su da je vrag odnio šalu i da vatra guta sve pred sobom u smjeru grada, pa su požrtvovano, u vlastitoj organizaciji, muci i znoju prionuli gašenju i naposljetku napravili zajednički podvig za pamćenje.

Dočim su odgovorni i dalje, asocirajući nas pritom na najslavnije montypythonovske skečeve, u to isto vrijeme ponavljali ono otrcano – sve je pod kontrolom.

Splitski požar bio je tako poseban jer je objelodanio i razgolitio svu našu neorganiziranost i nemoć, svu šupljikavost sustava sigurnosti, ali nas je i upozorio da smo previše zanemarili temelje društvene interakcije i solidarnosti, podsjetio nas je kako u slučajevima kataklizmi – požara, poplava, potresa ili epidemija – u onim prvim, najtežim trenucima uz nas neće biti ni političari, ni država, ni zakoni i pravilnici, već oni najbliži – susjedi, takozvani obični ljudi iz kvarta ili sela, isti oni koji su u Splitu očajnički u svim zgradama poskidali vatrogasna crijeva i u najkritičnijim trenucima zaustavili vatru na ključnim mjestima.

U brojnim analizama nakon požara svašta se moglo čuti i pročitati, no svakom razumnom i objektivnom promatraču postalo je jasno da sustav nije bio efikasan, ili je posve zakazao, u segmentima gdje se preventivno nešto više moglo i moralo učiniti.

Nismo mogli utjecati na kišu koja mjesecima nije padala, na srpanjske vrućine i buru, na nepristupačne vrleti ili noć.

Ali smo mogli i trebali imati više vatrogasaca i vatrogasnih vozila, više opreme (ponegdje uopće nije bilo najobičnijih vatrogasnih crijeva i naprtnjača! ), mogli smo imati prohodnije putove, gušće i urednije protupožarne prosjeke, znatno bolje zaštićene rizične punktove (gorjelo je odlagalište otpada!?), dostupniju vodu za gašenje, zaštićenije i po mogućnosti ukopane električne vodove i dalekovode.

I dakako, jasniji i suvisliji zakon o prenamjeni zemljišta. Jer prema postojećem se zgarište može prenamijeniti u građevinsko zemljište. A to onda ostavlja jaku sumnju u podmetanje požara.

Duboku, duboku sumnju. Jer opet gori; u predgrađima Zadra, Drnišu, kod Benkovca, Biograda, Šibenika, na Hvaru, Velebitu. B, c, d, e, f…varijante slučaja prvog.

Amoralnost i bahatost politike

Slučaj drugi. Svibanj 2014. Poplava katastrofalnih razmjera u Slavoniji. Pucanje nasipa koji je obnavljan samo nekoliko godina prije, potpuno potopljena Gunja, Račinovci i još neka sela, dvoje poginulih, uz brojna spašavanja doslovno u zadnji tren, evakuacije tisuća ljudi. Strah, panika i nemoć.

Unatoč iznimnoj požrtvovanosti vatrogasaca i GSS-a, zadivljujuće solidarnoj reakciji volontera iz čitave Hrvatske, kao i uvažavanju činjenice da su te godine poplave zaista bile strahovite, nakon sabiranja dojmova ostao je gorak okus neorganiziranosti u izvanrednim situacijama. Jer je u početku, u onim najkritičnijim trenucima, nedostajalo je gotovo svega, od ljudstva, vozila i čamaca za spašavanje do čizama i pitke vode.

Ono čega nije nedostajalo, i čega valjda nikada neće nedostajati na Balkanu, bila je amoralnost i bahatost politike i političara.

Slika vozikanja amfibijom kroz poplavljena područja u manekenskom gardu, kao i nepromišljeno degutantna izjava kako zna koliko traje isušivanje jer je njemu jednom u stanu pukla cijev, bivšeg premijera Milanovića će zauvijek pratiti kao sinonim populizma i bahatosti.

Slučaj treći. Početkom kolovoza ove godine na komičan način – jer je sve okončano bez ozbiljnih posljedica – razotkrivena je posvemašnja neefikasnost hrvatske službe spašavanja na moru.

Naime, nakon SOS poziva talijanske jedrilice, u pomoć zbog nevremena nisu mogli isploviti brodovi Lučke kapetanije i pomorske policije, ali ni brod Obalne straže, uz obrazloženje kako „trenutno nije spreman za plovidbu“. Budući da drugog rješenja nije bilo, u pomoć su pozvani svi brodovi koji se nalaze u blizini, pa je naposljetku talijanske jedriličare spašavala posada jahte u vlasništvu bogataša, vlasnika poduzeća za proizvodnju brodskih dizalica.

Iako je u uredno najavljenoj neveri od strane meteorologa, i uz more prepuno brodova, sve bilo potaman za havarije i intervencije nadležnih službi.
Kasnije je utvrđeno da je Obalna straža ipak imala jedan brod angažiran na spašavanju neke druge jedrilice, ali ostaje komična činjenica da je od ukupno pet brodova Obalne staže, svih brodova MUP-a i Lučke kapetanije, u tom trenutku na raspolaganju za plovidbu bio samo jedan brod.

Slučaj četvrti. Nasreću, još se nije desio, nadajmo se da nikada ni neće. Potres na području Zagreba, isti (ili jači) kao i onaj iz ne tako davne 1880. godine.

Iako Zagreb ima Ured za upravljanje u hitnim situacijama, teško da bi u slučaju razornog potresa bilo što moglo efikasno funkcionirati.

Jer osim minimalnih ili gotovo nikakvih ulaganja u zaštitu od potresa, zastarjelih i neprilagođenih bolnica i ambulanti, kao i loše prometne infrastrukture, gotovo nitko u Zagrebu ne zna što treba činiti, kome i gdje se treba javiti i kako se ponašati u slučaju potresa.

Ništa nas ne smije iznenaditi

A što je zajedničko u sva ova(kva) četiri slučaja, i svim podvarijantama?

Nema organizirane i efikasne službe civilne zaštite. Nekadašnji jugoslavenski model Općenarodne obrane i društvene samozaštite, često ismijavan ONO i DSZ, napušten je i odbačen kao zastario i nepotreban, iako je danas prilično jasno da nemamo ni približno dobru alternativu.

Kako smo na važnim križanjima uvijek savršeno točno izabirali pogrešan put, tako smo odbacili i vrlo dobar sustav civilne zaštite i zamijenili ga „fake“ i „light“ varijantama.

Civilna zaštita, nekada unutar jedinstvenog sustava ONO i DSZ, sa znatno većim ovlastima, materijalnim sredstvima i ljudstvom koje je imalo obavezu sudjelovanja u zaštiti i spašavanju građana prilikom većih elementarnih nepogoda i kataklizmi, danas je praktički pretvorena u beskoristan ured unutar ureda Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

Nekadašnje ležerne vježbe „Ništa nas ne smije iznenaditi“ često su počinjale i završavale smijehom, ali su – što je također danas prilično jasno – itekako imale smisla, a i šire pozitivan efekt.

Ljudi su se upoznali, vidjelo se tko su novi susjedi, naslutilo se na koga se može više ili manje računati. I barem je u podsvijest – naročito onih kojima sa sviješću ide malo teže – upisano da nisu sami, nemoćni i obespokojeni. 
Jer u slučaju katastrofe, nevolje i panike, kroz organizirani sustav civilne zaštite ipak u pozitivnom svjetlu progovara država i sve ono što bi država trebala predstavljati.

Lakovjerni će reći da za takvo što nemamo dovoljno novaca, jer je „sustav skup i neučinkovit“.

A koliko košta nečiji život? Nečija kuća, zemljište, imovina, uspomene, nečija sreća? Koja je cijena tisuća opožarenih hektara šume, izgorjelih životinja i njihovih staništa? Poplavljenih i osiromašenih regija i sela?

Možda bi se za financiranje sustava zaštite ipak negdje moglo pronaći još malo?

U besramno velikim plaćama bezveznog menadžmenta, privilegiranim plaćama i mirovinama političara i inih „domoljuba“, u službenim limuzinama i kreditnim karticama, u apsurdnim poticajima, u stranačkim sinekurama po općinama i gradovima, u armiji beskorisnih zaštitara po državnim ustanovama, dvoranama i događanjima, u milijardi kuna koja se godišnje uručuje Crkvi, u neispravnim MIG-ovima nakon remonta, u skupim kreditima na račun državne rasipnosti, u proćerdanim milijunima na reprezentacije i dernečenja…

Možda bi ipak mogli kupiti još poneki kanader ili Air Tractor, obučiti i zaposliti još vatrogasaca, kupiti još vatrogasnih crijeva, čamaca za spašavanje, kompleta prve pomoći, sagraditi i opremiti još poneko sklonište. Možda, ipak, toliko možemo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Sizifov posao, čini se, rade vatrogasci u zaleđu Zadra i Šibenika. Čim ugase požar, on ponovno plane. Neka sela su pod vatrenom opsadom dva dana. Teren je često težak i neprohodan, pa vatrogasci čekaju vatru da se spusti u nizinu kako bi ju mogli gasiti. Na Promini i kod Bribira nisu mogli čekati – da […]

Published On 23 Aug 2017

Pet starica koje žive u selu na padinama Promine kod Drniša nisu ni pomišljale da će nakon rata morati opet bježati. Vatra rasplamsana burom došla im je do samih kuća. Spašene su, ali sna nije bilo dok vijesti iz sela nisu stigle u drniški vrtić u kojem su privremeno smještene.

Published On 22 Aug 2017
Više iz rubrike Piše
POPULARNO