Koliko je danas relevantan Karl Marx?

Radnici nikada ne mogu postati autonomni i samostalni ljudi i društvena bića u kapitalizmu, tvrdio je Karl Marx (AP)

Zaista je nevjerovatno da je Kapital Karla Marxa preživio i da se kontinuirano štampa u proteklih stoljeće i po. Uostalom, ova velika, glomazna knjiga (s više od 2.000 stranica sitnog printa u tri debela toma) i dalje ima dijelove koji su očito nepotpuni.

Čak i s najboljim prevodima, stil pisanja je zbijen i težak, konstantno se dotiče tangencijalnih tačaka i zalazi u pedantne rasprave s danas nepoznatim autorima. Ideje su kompleksne i ne mogu se lako razumjeti. U svakom slučaju, knjiga za cilj ima opisivanje ekonomske i socijalne stvarnosti sjeverozapadne Evrope u 19. stoljeću – što je kontekst koji je očito različit od našeg. Ovo je knjiga koju su mnogu puta proglasili mrtvom i zastarjelom, ali koja se uvijek vraća, a posljednji primjer vraćanja interesa za knjigu i njene dobre prodaje se desio nakon globalne finansijske krize iz 2008. godine.

Zbog čega, onda, toliko ljudi širom svijeta danas i dalje čita (ili pokušava čitati) Marxov Kapital? Očito, mora biti nešto što toj knjizi ide u prilog – a ona doista pruža koristan okvir za razumijevanje bitnih obilježja kapitalizma, bez obzira koliko su različite njegove savremene manifestacije.

Šta je sloboda

Uzmite u obzir samo nekoliko od ovih uvida. Prvi je centralna ideja o kapitalu: za Marxa tu se ne radi o samom resursu, jednostavnom faktoru proizvodnje analognom zemlji i radu, već o izrazu veoma specifičnih društvenih odnosa proizvodnje. Društveni odnosi između poslodavca i radnika je ono što, ustvari, omogućava postojanje kapitalističke proizvodnje.

On zahtijeva da radnici budu “slobodni” u dvostrukom smislu: “slobodni” da prodaju svoju vlastitu radnu snagu (nisu vezani drugim socioekonomskim vezama i ograničenjima), i “slobodni” od svakog vlasništva nad sredstvom proizvodnje, tako da nemaju izbora i moraju prodavati vlastitu radnu snagu za svoj materijalni opstanak. Čak i u slučajevima kada se bude činilo da se radi o kompleksnijim pitanjima zbog pojave podugovora i “privremene ekonomije”, taj temeljni društveni odnos je još ključan.

Koncentriranje vlasništva sredstava proizvodnje u ruke malobrojnih je ono što kapitalu učinkovito omogućava da igra svoju ulogu u proizvodnji. No, ta koncentracija je bila nužno zasnovana na eksproprijaciji od onih koji su tu mogućnost proizvodnje prethodno posjedovali, kao što su seljaci i mali obrtnici, koji su mogli samostalno proizvoditi. Ova “primitivna akumulacija” je često bila nasilan proces, ali se, također, može dogoditi – a i dalje se nastavlja dešavati – na kompleksnije načine, zbog nejednakog razvoja kapitalizma u različitim regijama i u različitim sektorima. Centralni, i dalje veoma snažni, koncept je onaj o “fetišizmu robe”: situaciji u kojem odnosi među ljudima budu posredovani odnosima između stvari: robe i novca.

Roba (proizvodi i usluge proizvedene za razmjenu) nisu jednostavno stvari ili objekti, jer ujedno posjeduju i upotrebnu vrijednost (ispunjavanje ljudskih potreba ili želja) i vrijednost razmjene (kao nešto što se može zamijenit za nešto drugo). Ali se onda vrijednost pripisuje robi, umjesto rezultatu rada, a razmjena robe i tržišno utemeljena interakcija se smatra “prirodnim” načinom odnosa spram svih stvari, umjesto historijski specifičnog skupa društvenih odnosa.

‘Fetišizam robe’

Široko gledajući, fetišizam robe je iluzija proistekla iz centralizacije privatnog vlasništva u kapitalizmu, koja zatim određuje ne samo kako će ljudi raditi i njihovu interakciju, već i način na koji percipiraju stvarnost i razumiju društvene promjene. Potreba stjecanja, opsesija materijalnim zadovoljenjem želja i uređivanje ljudskog blagostanja prema njihovoj mogućnosti da zahtijevaju različitu robu, sve to može biti opisano u formi fetišizma robe. Opsesija rastom bruto domaćeg proizvoda samog po sebi među zakonodavcima i široj javnosti je ekstreman, ali široko rasprostranjen primjer današnjeg fetišizma robe.

Marx je identificirao tri “kardinalne činjenice” kapitalističke proizvodnje:

1 – Koncentracija sredstava proizvodnje u rukama malobrojnih, gdje oni prestaju djelovati kao vlasništvo neposrednih radnika i pretvaraju se u društvene proizvodne kapacitete;

2 – Organizacija rada u društveni rad: putem kooperacije, podjela rada i udruživanje rada s prirodnim naukama;

3 – Stvaranje svjetskog tržišta.

Treća značajka je ono što mi danas zovemo globalizacijom, i to je prirodna posljedica sklonosti širenja i povećanja sistema – da uništi i inkorporira ranije oblike proizvodnje te da neprekidno preoblikuje i transformira tehnologije i institucije.

Dinamični kapital

Kapitalizam je dinamičan, neprestano generira nove vrste proizvodne organizacije i ekonomskih institucija: ne samo fabrički sistem, već i novija uređenja, finansijske institucije i strukture, pravne sisteme. Akumulacija kapitala stvara veću produktivnost i transformira sisteme, ali je, također, povezana s nejednakim razvojem. Marx je smatrao da je kapitalizam u stanju kontinuirane neravnoteže, zbog tendencije neravnomjernom razvoju koji nije ograničen samo na jednu arenu, već karakterizira sve društvene i ekonomske odnose.

Dakle, postoji inherentna tenzija između širenja proizvodnih snaga i mogućnosti ekonomskog sistema da generira dovoljno potražnje za proizvedenim dobrima. Postoji neproporcionalnost između širenja fiksnog i promjenjivog kapitala, što otežava ostvarivanje profita. Postoji neproporcionalnost između sektora koji proizlilaze iz procesa akumuliranja. Prisutan je geografski neujednačen razvoj, koji ujedno stvara i “razvijena”, i “nerazvijena” područja. Ovo se može proširiti da objasni imperijalizam, koji može biti shvaćen kao borba za kontrolom nad ekonomskim teritorijama različitih vrsta. I disbalans između novca kao medija za razmjenu, i novca kao mjere vrijednosti se pojačava razvojem kredita i finansija, stvarajući veću tendenciju za krize.

Sistem generira mnoge konflikte i kontradiktornosti, od kojih samo neki kulminiraju u periodičnim krizama. S obzirom da je osnovna dinamika kapitala da se istovremeno povećava i da osiromašuje druge klase poput radnika i seljaka, unutar jednog naroda i širom različitih nacija, on očito stvara klasne sukobe. Ali, sistem, također, stvara međuklasni sukob, gdje suprostavlja individualni kapital drugim kapitalima i radnike pojedince suprostavlja drugim radnicima. Tu stalno djeluje darvinistička borba za opstanak, tako da individualizam, sukobi i nadmetanje postaju pokretačka snaga sistema.

Ljudi postaju imovina

Ali, oni također stvaraju ono što Marx naziva anarhijom tržišta i neizbježnu tendenciju krizama. Prekomjerna proizvodnja u smislu tržišta (čak i kad ljudske potrebe svih ljudi u društvu ne moraju biti zadovoljene) karakteristična je značajka jednostavno zbog načina na koji pojedinačni kapitali djeluju u poticanju stvaranja većeg profita. Rezultat toga je da proces akumuliranja nije nikada gladak. Naprotiv, on je nejednak i isprekidan krizama. To je djelomično posljedica samog uspjeha kapitalizma u ostvarivanju većeg ekonomskog rasta i tehnološkog napretka.

Ove periodične krize su način rješavanja kontradiktornosti svojstvenih dinamici kapitalizma, iako na oštar i možda nasilan način. S obzirom da je temeljna neravnoteža tipično posljedica prekomjerne proizvodnje (u odnosu na potražnju, ne potrebu), takve krize uglavnom uključuju uništavanje značajnog dijela postojećih proizvoda i proizvodnih kapaciteta. Za Marxa krize pod kapitalizmom nikad nisu čisto “finansijske” ili “novčane”, već one označavaju stvarne neravnoteže, neproporcionalnosti i nejednaki razvoj, koji su fundamentalne značajke kapitalističke akumulacije, čak i onda kada su izraženi finansijskim izrazima. Marx nije govorio o rastu dominacije finansija, ali se može očekivati iz ovog napredovanja, a rast finansijskih institucija se također može smatrati produžetkom kapitalističkog procesa u sve više i više spora života.

Temeljna značajka kapitalističkog sistema koji je Marx opisao, onog koji ima složene društvene i filozofske podloge, je otuđenje. Ovo se ne odnosi na izolirano iskustvo osjećaja pojedinca o otuđenju iz društva ili zajednice, već na opće stanje široke mase radničke klase. Najjednostavnije rečeno, može biti izraženo gubitkom kontrole radnika nad njihovim vlastitim radom. Otuđenje radnika znači da oni, zapravo, prestaju biti autonomna ljudska bića, jer ne mogu kontrolirati svoje radno okruženje, proizvode koje proizvode, ili čak način na koji se međusobno odnose. S obzirom da ovo u osnovi definira njihove uvjete postojanja, to znači da radnici nikada ne mogu postati autonomni i samostalni ljudi i društvena bića u kapitalizmu.

Ovo otuđenje, kombinirano s fetišizmom robe, stvara posebnu vrstu neslobodnosti – koja se često ne primjećuje, jer se čini da individualna emancipacija proizilazi iz “univerzalne profitabilnosti”. Tako da je svako živo biće učinkovito pretvoreno u imovinu i svi društveni odnosi postaju transakcijski.

Naravno, postoji toliko mnogo o kapitalizmu što nije zabilježeno u knjizi: uloga neplaćenog rada, posebno u društvenoj reprodukciji i skrbništvu unutar domaćinstva; odnosi ekonomskih sistema s prirodnim okruženjem… Ipak, snažna savremena rezonansa mnogih koncepata znači da nije iznenađenje što ljudi i dalje koriste ovu donekle prijeteću knjigu za uvide i razumijevanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera