Progonitelji kulture u BiH i njihovi strahovi

Siromašni nemaju novac za kulturu ni kada bi osjećali potrebu za njom dok onim imućnim sve to izgleda poput neke socijalne drame (Narodno pozorište Sarajevo)
Siromašni nemaju novac za kulturu ni kada bi osjećali potrebu za njom dok onim imućnim sve to izgleda poput neke socijalne drame (Narodno pozorište Sarajevo)

Od prije nekoliko godina ne postoji više obaveza da obrazovne institucije, škole i fakulteti, kao dio obaveznih aktivnosti trebaju posjećivati sarajevske teatre. Iako su postojali neki objektivni problemi koje je ta obaveza nosila sa sobom nadležno Ministarstvo obrazovanja njome je u svojoj suštini načinilo ogromnu štetu.

Za posljedicu mogli bi imati da će budućim generacijama teatar biti potpuno strani prostor a ne objektivna kulturna potreba jednog ozbiljnog društva.

Podaci koje je prezentirao UNESCO početkom stoljeća ukazali su da se od ukupnog stanovništva u prosjeku između jedan i pet posto stanovnika može smatrati pozorišnom publikom.

Popisom stanovništva u BiH, Sarajevo, a i još poneki bh. grad (ako u njemu uopće imamo teatar) mogao bi se uklopiti u tu statistiku. Čak se broj posjetitelja sarajevskih pozorišta primiče maksimalnom procentu uz napomenu da smo nedavno saznali kako je Sarajevo ipak znantno manji grad od onoga kako smo ga zamišljali prije izvršenog popisa.

Broj izvedenih predstava nakon premijere teško prebacuje 20 igranja iako ima izuzetaka poput npr. predstava sa trocifrenim brojem izvedbi: „Umri muški“ ili „AY Carmela“.

Predstave poput „Tajna džema od malina“ koje su odigrane više od 50 puta također se mogu smatrati vanredno uspješnim iako nerijetko imamo i predstave koje jedva da se odigraju pet puta.

Godišnje četiri sarajevska teatra produciraju u prosjeku oko deset predstava, s tim što je taj broj češće manji nego veći. Za razliku od još siromašnije filmske produkcije, situacija u teatru je ipak znatno bolja, a pogotovo kada se tome dodaju ono što rade teatri u Zenici, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci…  

Bez obzira na sve nedostatke, pozorišna scena u BiH jeste dobra. Imamo neke zaista dobre reditelje/ice, glumce/ice, teatarske radnike/ice. Nerijetko imamo i zaista fantastične i važne predstave.

Imamo jedan od najznačajnijih teatarskih festivala u ovom djelu Evrope. Ipak, to nije ono što će samo po sebi dovesti ljude u pozorište jer da bi ljudi znali zašto će to njima, tome ih ipak mora neko i naučiti. Miš koji živi u biblioteci nije ništa pametniji od običnog poljskog miša.

U zemlji sa ovakvom politikom za koju sve više vjerujem da svjesno destruira obrazovni sistem, ljudi zaista ne shvataju zašto je pozorište važno ili zašto je važno čitati knjige.

Oni na koje se prosječan Bosanac danas želi ugledati su oni kojima istovremeno zavide na parama, moći i položajima koje imaju. To je jedino što sve više ljudi danas smatra važnim.

Eh sad, ti kojima oni zavide često nisu baš neki prepametni, moralni niti obrazovani ljudi. Nekad su čak i malo priglupi, bez empatije su, te također ne čitaju knjige, niti gledaju filmove, ne idu na izložbe niti na teatarske predstave.

Oaza za odumirući srednji sloj

U takvim okolnostima, obični građanin/ka, učenik/ca ili student/ica mogu steći dojam da, možda ako budu čitali knjige i gledali predstave, neće imati vremena postati “zvijezda ružičaste beiha”.

Naravno ima i onih koji sa pozicija neprikosnovenog morala zaprijete kako umjetnost može moralno izopačiti i staro i mlado jer je umjetnost po njima opasnija od kladionica, raznih idiotluka po televiziji i prije svega od korupcije.

Takav strah od umjetnosti uvijek je bio pokazatelj neznanja i površnosti čije su posljedice često bile katastrofalne. Njeni progonitelji nikad nisu bili svjesni da je umjetnost bila ogledalo u kome samo vidite sami sebe i vaše okruženje. To su oni što se pri spomenu riječi kultura odmah hvataju za pištolj.

Često pitanje medija koje kulturnim radnicima uvijek zvuči šokantno je pitanje o bitnosti kulture i umjetnosti uopće a postavljena u formi „Kome treba kultura?“ ili “da li su umjetnost i kultura potreba ili luksuz”.

Naravno, nekom ljudskom logikom odgovor je da kultura treba Bosni i Hercegovini, treba svijetu i treba ljudima. Bez toga ljudi su u biti niko i ništa, prazne ljušture bez smisla.

Međutim, pokazatelj da smo u velikom problemu je i sama mogućnost to što danas uopće možete da postavite jedno takvo pitanje a koje se nekad čuje i među političarima, kao i mnogim drugim naizgled normalnim ljudima.

Stoga, razjasnimo još jednom, kultura nije nikakav luksuz a mi u BiH i Sarajevu to znamo i empirijski. Dovoljno je npr. pročitati knjigu Davora Diklića “Teatar u ratnom Sarajevu”. Tada su i političari suočeni sa fizičkim nestankom grada osvijestili zašto je kultura važna.

Ipak, kao što se kaže pametni uče iz grešaka drugih a glupi iz svojih. Danas imamo korumpiranu mediokritetsku diktaturu koja ne vidi ništa dalje od osobnog interesa pa je tako kultura zadnja rupa na svirali, a pozicija ministra kulture i drugih kulturnih rukovoditelja sizifov posao s malom razlikom – da kad nešto uskotrljate uzbrdo pojavi se neki kabadahija i nabije vas nogom ka dnu.

Nezaobilazno pitanje kada se govori o finansijama uglavnom povlači i već tradicionalnu kuknjavu nas iz kulture. Suštinski, umjetnost je danas uglavnom oaza za odumirući srednji sloj.

Siromašni nemaju novac za kulturu ni kada bi osjećali potrebu za njom dok onim imućnim sve to izgleda poput neke socijalne drame koja remeti lagodnost njihovih života.

Upravo su ti oni koji najviše zagovaraju vrlo problematičnu tezu o komercijalizaciji kulture i koji kulturnim radnicima žele nametnuti razgovore kroz statistiku prodatih karata i sl. U biti takvog odnosa je zapravo sugestija da bi umjetnost trebala biti više zabava za klasu imućnih. Takvi vjerovatno u kućnoj stalaži možda imaju i Tolstoja ali ne znaju kako je u Kalendaru mudrosti,1908. godine, napisao: “Umjetnost koja ima za cilj da zabavlja bogatu klasu ne samo da je nalik na prostituciju, nego i nije ništa drugo već prostitucija.”

Bilo bi pogrešno zanemariti nastojanja pojedinaca u politici koji se zaista trude stvari postaviti na svoje mjesto, ali problem je u tome što ta destrukcija traje predugo, kao i to da ni onda kada je jedan od tih pozitivaca ministar kulture, to ne znači da će imati podršku ljudi iz vlastite stranke. Napori pojedinaca nisu isto što i osmišljena politika, a to nemamo. Naše partije, osim nekih ispraznih, površnih parola se ni ne bave pitanjem kulture.

Mulj primitivizma i mediokritetstva

Moglo bi se čak reći da umjetnost na njihovu nesreću opstaje i opstat će sve dok postoje stvarni umjetnici/ice – jer umjetnost nastaje iz potrebe umjetnika/ice da nešto uradi, a nikako kao neki državni ili nacionalni projekt.

U tome leži još jedan problem našeg društva ali i mnogih drugih jer umjetnost je najsnažnija manifestacija individualizma a naša trenutna politika nas nastoji kolektivizirati po svaku cijenu i staviti pod jednu šljivu.

Iz takve politike imamo pravu agresiju nacionalnih politika na internacionalnu kulturu u pokušaju da se umjetnost svede pod neku kategoriju nacionalnog, a ne univerzalnog.

Da budem precizniji, hrvatski nacionalisti u Federaciji imaju vrlo ozbiljan problem sa internacionalizmom i stiče se utisak da im je to ponekad veći problem i od ustaštva.

S druge strane, bošnjačka politika raznih stranačkih profila djeluje više nego tupavo u odnosu na sve to što se događa sa internacionalnom scenom u BiH, i poput slijepca prati već utabanu stazu srpskih i hrvatskih nacionalista ne shvatajući da time Bosna i Hercegovina tone u duboki mulj primitivizma i mediokritetstva.

Srpski nacionalisti su naravno u svom filmu, uglavnom prosječne vrijednosti “Žikine dinastije” nerijetko uokvireni u crkveno-nacionalističku ikonografiju; a lažno i ljutito “građanstvo” zadovoljno je pljuvanjem svega toga bez želje da izgledaju išta pametniji od već spomenutih, već rafalaju iz svojih rovova bez da uopće gledaju koga će pogoditi.

Pred kulturne radnike i umjetnike često se postavlja zadatak da budu ti koji će približiti i spojiti ljude brišući nametnute razlike. Istovremeno, mnogima od onih koji su u vlasti upravo brisanje tih razlika predstavlja najveći problem jer u odsustvu znanja identiteti su vrlo krhki. Previše znanja opet za njih nije dobro jer je malo teže manipulirati obrazovanim ljudima.

Imamo umjetnost kako ne bi umrli od istine

Generalno, govoreći o tom brisanju razlika, umjetnost zapravo niti ima tu funkciju niti ima moć da spoji ljude i izbriše nametnute razlike. Ni u našem društvu, niti bilo gdje.

To je posao političara, kao što je posao političara i da osiguraju slobodu bez koje umjetnost ne može da postoji. Sloboda je kisik umjetnosti i jedino pravo pitanje trenutno je koliko smo slobodni, kao umjetnici i kao ljudi.

Tako je to kada govorimo o nekim normalnim ali sve više utopijskim društvima, a u našem slučaju najčešće vrijedi ona rečenica Fridriha Nietzchea da “imamo umjetnost kako ne bi umrli od istine”.

Funkcija umjetnosti je da provocira ili da ukazuje na probleme, fenomene, ali i na lijepe stvari, s tim da je ona uvijek upitna kada u njoj ne postoji savršeni sklad između etike i estetike. Još gore od toga je kada umjetnost postane predmetom rasprava priučenih ili još češće neobrazovanih i primitivnih ljudi koji se osjećaju pozvanim komentirati sve; od kulture do astronomije.

Činjenica je da, po definiciji, kultura i umjetnost ne poznaju granice, ali ne treba biti u zabludi i praviti se kao da ne vidimo da i kulturni radnici i umjetnici nerijetko budu dijelom politički i ideološki problematičnih stavova.

Primjer, srećom vrlo kratkotrajnog, ministra kulture Hasanbegovića u susjednoj Hrvatskoj nabolji je primjer. S druge strane, politika nije ono na što smo mi ovdje naviknuti u posljednjim decenijama. U biti, posao svih pametnih i odgovornih ljudi je da spajaju a nikako da razdvajaju bilo da se radi o političarima/kama, umjetnicima/icama, općinskim službenicima i službenicima ili onim koji ostavljaju komentare ispod tekstova.  

Helem neise, situacija nije dobra. „Nema većeg mraka od neznanja“, napisao je Shakespear. Zlatno doba mediokritetstva odavno traje a do kad će samo dragi Bog zna. 

Možda odgovor treba potražiti u onim skriptama iz kojih nam mnogi “uspješni studenti” pripremaju ispite, magistarske i doktorate, pa ako ne piše tu onda garant ima u komentarima naših portala gdje neki anonimni svijet uglavnom sve zna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Upravo je završeno 50. jubilarno izdanje Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala (BITEF), dok je u Sarajevu počeo 56. pozorišni festival MESS. Uprkos uvjetima u kojim organizuju produkcijski zahtjevnefestivale, međunarodno su priznati i na regionalne pozorišne scene dovode svjetski poznate predstave. Gostujući, ali i domaći, reditelji pokušavaju prenijeti lični doživljaj svijeta u kojem živimo – nažalost, sve češće je to svijet podjela i rastućeg […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO