Kina – nova sila koja određuje pravila

Xi Jinping, Kina
Kineska Komunistička partija je predložila uklanjanje ograničenja na dva mandata za predsjedničku dužnost (AP)

Napustivši Transpacifičko partnerstvo i Pariški sporazum, Donald Trump samo hrani strahove sve veće izolacije SAD-a na globalnoj areni. Naravno, prognostičari su fokusirani na Kinu i na to kako ona može iskoristiti pukotinu u vladajućem konsenzusu američkog vodstva.

Razmotrite Xi Jinpingovu simboličnu odbranu globalizacije u Davosu u januaru – čime svijetu signalizira da je Peking spreman da bude garant ekonomskog rasta i saradnje, tokom faze sve izraženijeg provincijalizma i anemične globalne trgovine.

U kontekstu novonastale praznine u vodstvu, Kina je svjesna da ne može izazvati američku hegemoniju jednostavnim treniranjem ekonomskih i vojnih mišića. Stoga nikoga ne bi trebala iznenaditi činjenica da vanjska politika Kine pod Xijevim vodstvom odražava značaj ideja i institucija.

Zanimljivo je da je svrha diplomatije obrnuta u korist domaće politike u Kini. Diplomatija je više od mitologizirane nacionalne kulture prevedene u univerzalne vrijednosti koje se mogu izvoziti; ona istovremeno uključuje proizvodnju vrijednosti kod kuće i u inozemstvu.

U promišljanjima o Xijevoj grandioznoj strategiji, pametno je pratiti način na koji Kina procjenjuje međunarodnu politiku u domaćim terminima.

Rubna diplomatija

Prema mišljenju naučnika Qin Yaqinga, u središtu kineske vanjske politike nije sigurnosna dilema između velikih sila, već „dilema u vezi identiteta“: Ko je Kina? Kako Kina doživljava svijet i svoje mjesto u njemu? Ova identitetska dilema artikulisana je idealiziranim debatama o njenom „harmoničnom društvu“ u korelaciji sa njenim „mirnim usponom“ na svjetskoj pozornici.

Ova težnja je vidljiva u Xijevoj usklađenoj grandioznoj strategiji. On je vanjskoj politici Kine dao specifičan pomak u združenim idejama prečišćenim kroz privlačne slogane („kineski san“), institucije (Azijska infrastrukturna investiciona banka i Fond puta svile), i projekte (Jedan pojas, jedan put) kako bi izgradio impresivnu mrežu političkih, ekonomskih, kulturnih i sigurnosnih odnosa.

Xijeva asertivna vanjska politika – koja objedinjuje razvojne i sigurnosne ciljeve – predstavlja prekretnicu u suprotnosti sa erom pragmatizma Denga Xiaopinga, koju su poštovali i Zemin i Jintao.

Bez sumnje, tenor kineskog vođstva pete generacije može se razumjeti obraćanjem pažnje na refren u diplomatskim obraćanjima koji su do sad definisali Xijevu vlast.

Na „Radnom forumu kineske diplomatije prema periferiji“ 2013, Xi je naglasio „koordinaciju sveobuhvatnog“ pristupa rješavanju birokratske kompleksnosti uprkos podijeljenom autoritetu komunističke partije Kine.

Xi je u svom govoru eksplicitno smjestio vanjsku politiku u službu domaće politike: povezavši diplomatiju sa „ostvarenjem kineskog sna“ i „velikim podmlađivanjem kineske nacije“, što će biti ispunjeno postizanjem dvaju stoljetnih ciljeva postavljenih na 18. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine 2012. godine.

Sugerišući da Kina mora izgraditi bliže sigurnosne veze unutar susjedstva, on je objasnio da regionalna saradnja mora evoluirati i premašiti međusobnu korist do „zajedničkih vjerovanja i normi ponašanja za cijelu regiju.“

Gramatička analiza takvih izjava otkriva kako Xi želi da razmišlja u vezi projekcije diplomatije, one koja se podudara sa podmlađivanjem Kine.

Cilj rubne diplomatije nije samo da proširi ekonomski razvoj i osigura političku stabilnost, već da pruži ideju regionalnog poretka: „zajednicu sa istom sudbinom“ kako je Xi nazvao. Uistinu, završio je svoj govor na Konferenciji o interakciji i mjerama izgradnje samopouzdanja u Aziji 2014. ističući da je Kina „spremna da podrži i pomogne drugim narodima u Aziji da ostvare svoje velike snove.“

Ipak, ključni principi kineske vanjske politike – uzajamno poštovanje, povjerenje, reciprocitet, saradnja – ne isključuju hijerarhiju. Evidentno je da upravo ovo tradicionalno vjerovanje u regionalni sistem sa Kinom u centru pokreće rubnu diplomatiju Pekinga.

Izgradnja „kineskog sna“

U drugom govoru održanom na Centralnoj konferenciji o vanjskopolitičkim pitanjima 2014., Xi je ponovo naglasio značaj periferije u vanjskoj politici Pekinga, kao i potrebu za uzajamnom zavisnošću i globalnim vodstvom.

Što se tiče grandiozne strategije, veza između domaće i globalne ravni bila bi ostvarena univerzalizacijom „kineskog sna“. Kao što je Xi izjavio „trebali bismo povećati obim kineske diplomatije, dati dobar kineski narativ i na bolji način prenijeti poruku Kine svijetu“.

Šta tačno od „kineskog sna“ i podrške „azijskom snu“? Može se raspravljati da li ovaj slogan obuhvata pojedinca, kolektiv ili naciju. Ako Xi vidi regionalnu zajednicu kao produžetak kineske nacije, onda su snovi ovog vladara prihvatljivi dok god nisu u koliziji sa snovima Pekinga.

„Novi put svile“ je sastavni dio ovog strateškog proračuna da se materijalna moć pretvori u ideološku dobit. Projekat „Jedan pojas, jedan put“ (OBOR), kojeg pokreću geoekonomski problemi, jedan je takav poduhvat natopljen potencijalom da dovede do ostvarenja kineskih i azijskih snova  saradnjom na obostranu korist u regiji.

Nadalje, inicijativa OBOR je u mnogim dijelovima predstavljena kao kulturološka alternativa liberalnom poretku sa SAD-om na čelu, prema kojoj kontinentalne i pomorske strategije Pekinga neće samo povezati ekonomije već „civilizacije“. 

On naglašava povezanost vojne moći sa moralnom odgovornošću da se izmijeni globalna arhitektura sa interesima koji nisu zapadnjački. Sve ovo se uklapa u Xijevu grandioznu strategiju koja Kinu vidi kao normativnog vođu, kao novog hegemona.

Kineski mir

Uspjeh kineskog kapitalizma kojim upravlja država zajedno sa finansijskom krizom 2008. bez sumnje je doveo u pitanje legitimitet anglosaksonskih tržišta i liberalne demokratije.

Ako i kada inicijativa „Novi put svile“ bude smatrana uspjehom, potvrdit će da Kina nije u podređenom položaju, već na mjestu vođe i da svijetu nudi superiorniji model globalizacije.

Da li ovo znači da će Kina postati proaktivna u oblikovanju globalnog liberalnog poretka uvođenjem kineskih karakteristika ili „azijskih vrijednosti“ – u poređenju sa izbacivanjem globalizacije zajedno sa institucionalnim otpacima – mogli bismo saznati prije nego se nadamo.

Istina, dolar daje SAD-u  strukturalnu prednost koja neće uskoro nestati. Ali u kontekstu fragmentacije neoliberalnog konsenzusa, bilo bi nam bolje da Kinu shvatimo ozbiljnije kao novu silu koja određuje pravila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO