UAE i Saudijska Arabija od Katara prave žrtvenog jarca

Veoma je malo vjerodostojnih dokaza koji povezuju Katar sa planovima da se destablizuju susjedi iz GCC-a, piše autor (Reuters)
Veoma je malo vjerodostojnih dokaza koji povezuju Katar sa planovima da se destablizuju susjedi iz GCC-a, piše autor (Reuters)

U središtu odluke Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da uguše svog manjeg susjeda Katar opsadom u srednjovjekovnom stilu, nalazi se jedno ključno pitanje: koji su strahovi i demoni natjerali vođe u Saudijskoj Arabiji i Emiratima da preduzmu ove drastične mjere kako bi primorali Katar da promijeni svoju vanjsku i medijsku politiku i potpuno se povinuje njihovima zahtjevima?

Kako možemo objasniti ovu oštru reakciju koja meni, kao i mnogim posmatračima u svijetu, izgleda preuveličana do te mjere da je histerična? Važno je shvatiti zašto su tačno lideri u Saudijskoj Arabiji i Emiratima implementirali ovu paralizirajuću opsadu Katara, kako bismo se mogli pozabaviti tim pitanjima, uključujući i svaku legitimnu žalbu, koja je izrečena u brojnim optužbama protiv Katara, dok su druge u ravni tek preuveličanih strahova.

Moja diskusija sa kolegama širom Zaljeva i arapskog svijeta sugeriše da žestina saudijsko-emiratskog napada na Katar proizlazi iz novih faktora, ali i starih koji su već godinama prisutni.

Dva se čine ključnim: prvi, nedavne dominantne odlučivačke uloge prijestolonasljednika Mohammeda bin Zayeda Al Nahyana u Emiratima i zamjenika prestolonasljednika i ministra odbrane Mohammada bin Salmana Al Sauda u Saudijskoj Arabiji, koji odlučno idu ka tome da čuvaju ono što vide kao svoju nacionalnu sigurnost i dobrobit; i, drugo, nagomilani strahovi da islamisti širom regije i dalje dobijaju na snazi u narodu nakon ustanaka u arapskom svijetu iz 2010-2011, i stoga predstavljaju stvarnu, egzistencijalnu i neposrednu prijetnju vladajućim porodicama i njihovim vizijama svojih država i šireg poretka u Zaljevu.

Nesreća Katara je u tome što su se njegove dugogodišnje politike u nekoliko oblasti približile ovim novim strahovima i pojačale ih među mladim vođama u Emiratima i Saudijskoj Arabiji, koji su bili odlučni da uzmu stvar u svoje ruke i zaštite svoj svijet na način koji smatraju prikladnim. Ove katarske politike uključuju sponzoriranje otvorenih regionalnih medija putem Al Jazeere i drugih platformi koje prati veliki broj ljudi u arapskom svijetu; bliske ekonomske veze sa Iranom koje uključuju eksploatisanje zajedničkog gasnog polja (u čemu se ogledaju slične bliske trgovinske veze sa Iranom u Omanu, Kuvajtu i Dubaiju, među ostalima u GCC-u); i, mreža kontakata sa, i podrška odabranim islamističkim pokretima širom regije i svijeta, uključujući Hamas, Muslimansku braću i druge – koje Emirati i Saudijska Arabija smatraju „promotorima terorizma“.

Za Emiraćane i Saudijce, doslovno svaki element vanjske politike Katara predstavlja zastrašujuće vizije njihovog najvećeg straha – regionalni poredak u kojem mediji otvoreno diskutuju o političkim pitanjima koja su zaista bitna arapskim državljanima, aktivne poveznice sa islamistima i drugim političkim grupama koje izazivaju preovladavajuće poretke u arapskom svijetu, bliske veze sa Iranom, i nezavisan niz događaja koji je potaknuo Katar da se odmakne od regionalne vizije GCC-a koju Saudijska Arabija pokušava provesti u djelo već decenijama.

Islamisti koji su pobijedili na demokratskim izborima i došli na vlast potpuno ili djelomično u Egiptu, Jordanu, Tunisu, Maroku, Kuvajtu i Jemenu uistinu su uplašili spoj Saudijska Arabija-Emirati. Ovi lideri GCC-a vide islamizam, populistički aktivizam, demokratiju, građanske slobode, političku odgovornost i druge slične fenomene kao stvarnu prijetnju svom legitimitetu, svojim vrijednostima i nacionalnim i regionalnim porecima koje žele sačuvati u svojim vrhovnim, patrijarhalnim sistemima upravljanja u državama blagostanja.

Ovo je samo po sebi bilo loše; a dodatno su ga pogoršala još tri faktora: arapski ustanci koji su pokazali slabost brojnih arapskih režima, činjenica da su SAD i evropske sile prestali podržavati bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka u Egiptu (što nisu željeli da se dogodi njima), i uspješni pregovori zapadnih i globalnih sila održani sa očito snažnim i regionalno dobro povezanim Iranom.

I Emirati i Saudijska Arabija imaju razloga da se plaše islamista. Imali su povremene i ozbiljne probleme sa domaćim islamistima i teroristima, ali nijedan koji je ugrozio stabilnost političkog sistema upravljanja ili vladajućih porodica. UAE je redovno zatvarao i osuđivao desetke svojih građana povezanih sa Islahom i drugim islamističkim pokretima zbog planova da sruše vlast i uspostave halifat.

Izgleda da je vodstvo u UAE-u i Saudijskoj Arabiji odlučilo učiniti Katar žrtvenim jarcem za svoje stvarne strahove, iako je veoma malo vjerodostojnih dokaza koji povezuju Katar sa planovima da se destablizuju susjedi iz GCC-a. Vršili su pritisak na Katar zbog ovih pitanja prije tri godine, kada su samo opozvali ambasadore, ali dogovor o pomirenju nije značajno promijenio politike Katara, ili njihovu viziju onoga što smatraju stvaranjem problema i prijetnjama liderima u Dohi.

Početkom juna ove godine, kada je novi američki predsjednik posjetio regiju Bliskog istoka, Saudijci i Emiraćani su prikazali Katar kao predstavnika svih negativnih trendova protekle decenije koji ugrožavaju stabilnost i ekonomsku ulogu članica GCC-a. Očigledna podrška američkog predsjednika dala je novim, mladim liderima u Abu Dhabiju i Rijadu samopouzdanje da udare jako, kako bi sačuvali svoj regionalni poredak bacivši Katar na koljena.

Ovi potezi niti su neočekivani niti su novi, jer su i Saudijci i Emiraćani produbili i pojačali svoje regionalne politike da se suprotstave Iranu i uzvrate udarac arapskim islamistima i demokratskim probojima u proteklih nekoliko godina. To je uključivalo upotrebu vojne sile u Libiji, Jemenu, Iraku i Siriji, podršku feldmaršalu Abdel Fattahu el-Sisiju koji je postao predsjednik u Egiptu i označavanje Muslimanske braće, Hezbollaha i drugih kao terorističkih organizacija.

U narednim sedmicama će biti jasnije kako će se ova konfrontacija završiti. Posredovanje s ciljem iznalaženja političkog rješenja brzo se odvija na nekoliko frontova; moglo bi se ubrzati budući da pomagači Katara, uključujući Iran, Oman i Tursku u regiji, ublažavaju posljedice opsade obezbjeđujući nove rute za dolazak osnovnih potrepština.

Kombinacija američke i kuvajtske medijacije trebala bi proizvesti kompromise koji uključuju nove katarske mjere rješavanja nekih od razumnih pritužbi protiv ove države (kao što je uvođenje oštrijih mjera protiv donatora militantnim islamistima i utišavanje nekih od proislamističkih medijskih ličnosti). Ovo bi također trebalo omogućiti Saudijcima i Emiraćanima da se opuste i nauče da njihove oštre mjere ne mogu poništiti činjenicu da politiku razgovora sa svima koju praktikuje Katar cijeni vjerovatno većina vlada, dok SAD  i Turska također cijene svoje bliske strateške veze sa Katarom kroz svoje baze u Kataru.

Mirno win-win razrješenje omogućilo bi Kataru da održi svoj suverenitet i široku političku orijentaciju sa samo nekoliko ne toliko važnih ustupaka, istovremeno omogućavajući Saudijskoj Arabiji i Emiratima da shvate kako je njihova politika opasnih momaka koji nikada ne griješe ostavila utjecaj i poslala poruku regiji i svijetu da će oni ostati pri svome i poduzeti mjere da održe politički status quo u susjedstvu, bez obzira kako se mijenjala regija ili svijet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Korisnički računi na društvenim mrežama prepuni su fetvi, stavova, fotografija i statusa kojima se blokadi Katara pokušava dati religijsko utemeljenje.

14 Jun 2017
Više iz rubrike Piše
POPULARNO