Kriza demokratije doista postoji

Brexit, Trump i, možda već sutra, Le Pen, vratili su u medije narativ o „krizi demokratije“.

Ta kriza doista postoji. Jedan od njenih simptoma je i to što se je se „demokratska javnost“ sjeti tek kada narod „izabere pogrešno“. Ta bi kriza bila jednako postojeća sve i da Britanci nisu odlučili izaći iz EU, da Amerikanci nisu izabrali Trumpa. Ona će jednako postojati i sutra, bilo da Francuzi izaberu ili ne izaberu Le Penovu.

Jean-Claude Milner ukazao je na to kako u demokratiji većina vrijedi kao sve. Pobjednik na izborima, ma kako tijesna njegova pobjeda bila, osvaja svu vlast. Izabrani predsjednik u inauguralnom govoru ne propusti da istakne kako će on biti „predsjednik svih građana“. Ali, ko je to od njega tražio? Šta ako ja ne želim da me on reprezentuje? Na izborima sam upitan i jasno sam saopštio da ne želim. Ali svejedno, njegovo predsjedništvo mi je nametnuto.

Ko u sistemu odlučivanja u državi zaista predstavlja one koji nisu glasali za pobjednika? Odgovor je: niko. Jer, kao što većina vrijedi kao sve, manjina vrijedi kao ništa. U sljedeće četiri godine, sve odluke u državi donijeće ljudi koje ja nisam ovlastio da to čine u moje ime. Postoje mnoga lijepa i rječita, neka gotovo i egzotična objašnjenja značaja manjine u parlamentarnoj demokratiji, ali manjina u parlamentu, ponovimo, vrijedi kao ništa. Gubitnike na izborima ne predstavlja niko.

Briga o manjinama

Naravno, u našim „multikulturnim i multietničkim“ državama vodi se tako mnogo nježne brige o političkoj reprezentaciji etničkih manjina – jer to je povlašteni tip manjine. Politički predstavnici manjina neprekidno mlate o tome kako je važno da oni budu izabrani u Parlament, i na taj način manjine budu „predstavljene“ od strane njihovih autentičnih „predstavnika“ – a to su uvijek oni iz „nacionalnih stranaka“. Nacionalne stranke, bile u manjini ili u većini, tvrde da zastupaju nacionalne interese njihovih glasača. A šta je sa svim drugim interesima? Ili ih glasač nema – sveden je, ogoljen na nacionalni identitet?

Elem: s 50+1 posto osvojenih glasova na izborima osvaja se 100 posto vlasti. Takva vlast, ukoliko vjeruje u značaj prosvijećenosti, ili prosto za to ima interes, može razvijati modele političke reprezentacije manjine. Mudra demokratska vlast zna da je za stabilnost demokratskog poretka važno da manjinu neprekidno uvjerava kako nije – ništa.

Šta je bilo poslije Obame? Znamo: Trump. Šta je bilo prvo što je on učinio? Znamo: simbolički spalio lutku s likom Obame.

Ako oni koji su poraženi shvate da su isključeni iz procesa političkog odlučivanja, takvo ih saznanje nužno vodi ka smišljanju drugačijih sredstava političke borbe. To sistem ne želi – njemu treba pasivni subjekt koji svoju političku djelatnost svodi na izlazak na izbore, jednom u četiri godine. Zato ga treba držati u uvjerenju da je sve što treba uraditi – da glasa. I da koristi ekološke sijalice. A da bi ga u to uvjerili, moraju ga uvjeriti da njegov glas doista vrijedi.

Totalitaristički preokret

Jasno je da opisani totalitaristički preokret (većina vrijedi kao sve) nije napuštanje i izdaja demokratskih praksi, nego nešto već upisano u demokratski poredak. Sa jedne strane stoji nastojanje da demokratija profunkcioniše, jer se smatra da je u tome rješenje problema.

Ali nije li očito da je problem upravo u povjerenju u demokratiju, u uvjerenju da će pravilno funkcionisanje demokratije riješiti stvar? To je vjera na kojoj počiva Amerika, glavni izvoznik demokratije.

To smo bezbroj puta vidjeli u holivudskim filmovima: korumpirani pojedinci (u vojsci, policiji ili administraciji) ili pohlepne korporacije na kraju će biti poraženi – sistem će na koncu ispraviti nepravilnosti i opravdati očekivanja vjernika. Ti filmovi imaju efekt karnevalskog pročišćenja, virtuelnog obračuna s „mangupima u našim redovima“.

Zato je čitav projekt Obama imao tako jasnu karnevalsko-holivudsku formu: nedostajalo je jedino da na inauguraciji novog predsjednika bude spaljena lutka s likom Georga W. Busha.

Šta je bilo poslije Obame? Znamo: Trump. Šta je bilo prvo što je on učinio? Znamo: simbolički spalio lutku s likom Obame.

Izborena promjena

Tako, dakle, izgleda promjena izborena na izborima.

Potom dolazi razočarenje. Zar je to sve? Jesmo li za to glasali? Tako se građanin vrati uvjerenju da je – bio većina ili manjina – ništa i da njegov glas ništa ne vrijedi.

Još je Pascal ponudio moguću utjehu: čovjek je čestica prašine u beskonačnom svemiru, ali on zna za svoju ništavnost: njegova veličina je u tome što je svjestan svoje bijede. Ali današnja saznanja iz oblasti neuropsihologije čovjeku nište i status svjesne prašine.

„Iluzija je neodoljiva… U bljesku oka vidimo signal svijesti, iza kostiju lobanje zamišljamo eterični prostor, vođen promjenjivim obrascima osjećaja i mišljenja, napunjen namjerama. Esencija. No što nalazimo u prostoru iza lica kada ga pogledamo? Okrutna je činjenica da tamo nema ničega osim materijalne supstance: meso i krv i kosti i mozak… Gledate u otvorenu glavu, vidite kako mozak pulsira, vidite kako ga hirurg dira i opipava, i sada razumijete da ne postoji ništa osim toga. Tamo nema nikoga“ – piše Paul Brooks u knjizi „U zemlju tišine – putovanja kroz neuropsihologiju“.

U političkoj ravni, pitanje glasi: kako organizovati zajednicu onih koji su ništa, zajednicu tijela u kojima nema nikog? Provjereno: tako što će ih se poslati da kupuju.

Odlomak koji ledi krv u žilama predstavljen je kao takozvana objektivna naučna istina. Humanistički svijet vladavine ljudskih prava okončava tako što se ljudsko lice proglašava maskom iza koje se krije ništa. Ali nemojmo zaboraviti: uvijek možemo pobjeći u takozvani „idealizam“.

Duh na lošem glasu

Religijski opskuranti riječ „duh“ izveli su na loš glas: i danas je svijet pun onih koji pred hladnoćom-složenošću svijeta bježe u religiju, gdje je toplo kao u štali. Njihova netrpeljivost prema prosvijećenosti i modernosti (ali obratimo pažnju: oni objeručke prihvataju moderne tehnologije i moderni luksuz) nije čak ni bijedan izazov nauci: bježeći od teksta koji uvijek znači mogućnost mnoštva interpretacija, oni niču na marginama jednog društva na margini, napamet sričući bjelinu u koju su utekli.

Ali ako nas hladni naučni diskurs uči da je duhu drugo ime „iluzija“, onda je upravo iluzija ono što je u čovjeku više od njega samog. Onda, upravo dok imamo „iluziju“, u nama, iza kostiju i kože, ima nekog. Ako je tako, za što bi se s većom istrajnošću vrijedilo boriti nego za iluziju o vlastitoj čovječnosti?

U političkoj ravni, pitanje glasi: kako organizovati zajednicu onih koji su ništa, zajednicu tijela u kojima nema nikog? Provjereno: tako što će ih se poslati da kupuju. Njihovu zajednicu, k tome, treba urediti demokratski. Ali prije toga treba odgovoriti na pitanje: ko je subjekt demokratije?

Subjekt demokratije su, kaže se, svi ljudi kojima su, u nasilnom činu apstrakcije oduzeti svi njihovi partikularni sadržaji: „bez obzira na rasu, pol, religiju, socijalni status“.

Svi nismo isti

Pa ipak, u proklamovanu jednakost svih, bez obzira na sve, može se vjerovati samo kao u apstrakciju: mi konkretno znamo da svi nismo isti pred zakonom, znamo da socijalni status itekako određuje naš uticaj u svakom, pa i demokratskom sistemu, znamo da postoje skriveni (ili neskriveni) sistemi prvenstveno klasne, potom i etničke, rasne i rodne eksploatacije, ali mi ipak biramo da vjerujemo u apstraktnu, idealnu demokratiju apstraktne jednakosti apstraktnih individua.

Način na koji Simon Critchley objašnjava veličinu demokratije sličan je onome na koji Pascal objašnjava veličinu čovjeka. On ističe kako je i demokratsko društvo hegemonijsko, ali je ono, za razliku od drugih, svjesno toga. „Machiavelli i Hobbes su bili itekako svjesni uvjetovanosti i političkog ustroja socijalnog, ali nisu baš htjeli da se ta vijest pročuje među narodom… Demokracija se, pak, odlikuje samosviješću o samim mehanizmima moći“. Demokratiju zato odlikuje insistiranje na transparentnosti – jer je to pjevanje himne njenoj veličini.

Pogledajte u napuštene tvorničke hale, u američke gradove koji su umrli onda kada su velike kompanije proizvodnju iz njih premjestili u Aziju. Mašine za proizvodnju progutala je trava, šuma je k sebi natrag uzela gradske vijećnice i prigradske kuće u kojima su živjeli dobri ljudi koji su vjerovali u Boga, kapitalizam i demokratiju. Pogledajte u banke, koje su bez posla ostavile još milione ljudi, a potom od predsjednika dobile nove kredite: tamo je tako mnogo tako bogatih menadžera koji su spremni da širom svijeta finansiraju one koji će pronijeti vijest da su kapitalizam i demokratija najbolji od svih sistema.

Krhotine života

Pogledajte, potom, na drugi kraj svijeta: tu, kod nas, u kockarnice gdje novac na sreću polažu kraljevi naše džungle – krhotine života ljudi srednje klase materijal su od kojih su oni sazidali svoje tornjeve.

Kockarnice su prepune, kao i sportske kladionice, u kojima kockaju oni koji čak ni na sreću ne mogu položiti više od dva eura… Kao što su prepune i kafane, u kojima čete nezaposlenih, koji jedva da imaju za kafu i cigarete, čekaju veliku prodaju i početak novog života. Preostalo stanovništvo u nijemim kolonama odlazi u tržne centre, u kojima kupovinom robnih marki pokušavaju kupiti identitet – jer robna marka ima prepoznatljivost, tradiciju i svoju jedinstvenu priču: sve ono što njima nedostaje.

Pogledajte: tako mnogo svijeta s pravom glasa, s najmodernijim osobnim ispravama, onima s biometrijskim podacima.

Pogledajte onda u zgrade Predsjedništva, Vlade i Skupštine: tako mnogo političkih predstavnika u skupim odijelima i limuzinama.

Potom pogledajte malo bolje: tamo – nigdje – nema nikoga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera