Mišljenja

Nova pravila igre za Rusiju u Siriji

Moskva do sada nije uspjela pretvoriti svoju međunarodnu prisutnost – baziranu na vojnoj intervenciji u Siriji – u strateške političke poene, piše autor (Reuters)
Moskva do sada nije uspjela pretvoriti svoju međunarodnu prisutnost – baziranu na vojnoj intervenciji u Siriji – u strateške političke poene, piše autor (Reuters)

U proteklih pet godina, sirijska kriza je u fokusu ruske vanjske politike. Moskva je uspjela instrumentalizirati svoju vojnu intervenciju u Siriji za jačanje međunarodnog prisustva, iskoristivši pritom zatvorenost administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i neefikasnost evropskih i međunarodnih stavova u sirijskom pitanju te arapsku i regionalnu zbunjenost.    

Međutim, kako Moskva do sada nije uspjela pretvoriti svoju međunarodnu prisutnost – baziranu na vojnoj intervenciji u Siriji – u strateške političke poene, jaki čovjek iz Kremlja stavlja ulog na mogućnost izdvajanja i korištenja ovog pitanja kao jedne od glavnih poluga u nastojanju da ostvari cilj, odnosno da nametne Rusiju kao ravnopravnog partnera Sjedinjenim Američkim Državama i Sjevernoatlantskom savezu (NATO).     

Također, ovo pitanje je Rusiji važno i za osnaživanje države kako bi postala jak partner koji se ne može zaobići u međunarodnim pitanjima, ali i da bude priznata na teritorijama njenog utjecaja koje se protežu od država bivšeg Sovjetskog Saveza do obala Sredozemnog mora. 

U proteklih nekoliko sedmica pojavili su se novi i važni indikatori koji potvrđuju da naredna faza nosi sa sobom velike i teške izazove za rusku vanjsku politiku. Međutim, i dalje je teško predvidjeti jačinu njenog utjecaja na konture te politike u doglednoj budućnosti, u odnosu na način razmišljanja predsjednika Vladimira Putina i praktičnog provođenja istog u političke trendove u kojima se vanjski ciljevi ne mogu odvojiti od unutrašnjih faktora.    

Slabljenje dominacije

Slabljenje ruske političke i vojne dominacije u Siriji izravno će pogoditi pristup Kremlja u militarizaciji politike, koji podrazumijeva igranje na kartu rasplamsavanja slavenskog nacionalizma i falsificiranja kolektivne svijesti kako bi se skrenula pažnja sa pogoršavanja ekonomske situacije, korupcije velikih razmjera u državnim institucijama, ali i zatvaranja horizonta za razvoj ruskog političkog sistema.     

U skladu s tim, postoje realnije procjene koje ukazuju da će Moskva poduzeti oštrije korake u sirijskom pitanju, ali tako da sukob ne eskalira do tačke koja bi prijetila da stvari izađu izvan kontrole.

Cilj Moskve koji se krije iza takvih koraka jeste pomjeranje granica izazova na političkom planu kako bi se povećala težina Rusije u određivanju smjera i temelja svakog napora koji se ulaže u nastojanju da se pronađe političko rješenje za sirijsku krizu.      

Rusija želi da rješenje za sirijsku krizu bude dio sveobuhvatnog dogovora sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, što bi joj ostvarilo dobit na međunarodnom nivou. U isto vrijeme, Rusija bi sačuvala svoje vojne baze i politički i ekonomski utjecaj u Siriji, pri čemu treba imati u vidu značaj i težinu ruskog prisustva na teritoriji Bliskog istoka u cjelini.    

Promjene računica

U ovom kontekstu, znakovit zaokret koji je učinila administracija Donalda Trumpa uspijeva naglavačke preokrenuti računice centra donošenja odluka u Moskvi po pitanju pravca ruske vanjske politike. Stav Kremlja da se može računati na ”medene godine” sa predsjednikom Trumpom odlazi u bestrag.  

To je potvrdio i predsjednik Putin uoči susreta sa američkim državnim sekretarom Rexom Tillersonom kada je u odgovoru na pitanje ruskog TV kanala Mir 24 o odnosima između Moskve i Washingtona rekao: “Možemo reći da stepen povjerenja na radnom, a pogotovo na vojnom nivou, ne samo da se nije poboljšao, već je najvjerovatnije opao.”

Pogoršanje američko-ruskih odnosa može oslabiti šanse Moskve za normalizaciju njenih odnosa sa državama Evropske unije koje trenutno vide Rusiju kao stratešku prijetnju za sigurnost i stabilnost evropskih društava, nakon što je Moskva postala zaštitnik i podrška evropskim snagama ekstremne desnice i evropskim populističkim strankama u političkom i materijalnom smislu u državama u kojima se vode ključni izbori.         

Pored problema ruske vanjske politike u relacijama sa Washingtonom i Evropskom unijom, Moskva treba uzeti u obzir mogućnost zaokreta u arapskim i regionalnim stavovima, naročito zaljevskim i turskim, u svjetlu veoma značajne promjene u američkom načinu bavljenja pitanjem sirijske krize, a u širem kontekstu i prema regionalnoj ulozi Irana i njihovih saveznika u regiji.

Prema procjenama krugova bliskih ruskom centru donošenja političkih odluka, Moskva se ozbiljno bavi ovim mogućnostima te razmatra načine da ih apsorbira kako bi spriječila da dođe do zastoja u njenim relacijama sa zemljama Zaljeva i Turskom, paralelno s radom na ublažavanju pritiska na Iran, glavnog saveznika Rusije u regiji.    

Također, recesija koja pustoši rusku ekonomiju još od septembra 2014. godine utjecat će, na ovaj ili onaj način, na pregovarački položaj Rusije. Uprkos relativnom poboljšanju u ruskim privrednim pokazateljima za 2016. godinu, Rusiji i dalje prijeti ekonomska nestabilnost i utjecaj zapadnih ekonomskih sankcija.   

Ovdje je važno napomenuti da je ruski ministar finasija Anton Siluanov objavio, u svojim izjavama u maju 2016. godine, da se državne rezerve postepeno iscrpljuju, upozorivši da bi iste u potpunosti mogle nestati do 2017. godine.  

Vraćanje na početak

Od izbijanja sirijske krize, Rusija je u više navrata izjavljivala da se njene konstante prema sirijskoj krizi svode na pet ključnih tačaka, a to su: ”političko rješenje kroz bezuvjetni dijalog, ‘ne’ okončanju krize vojnim putem, provođenje izbora, donošenje novog ustava i uspostavljanje demokratske države u Siriji”.    

Pa čak i više od toga, predsjednik Putin je 20. decembra 2012. godine, izjavio: ”Mi nismo zabrinuti za režim Bashara al-Assada u Siriji, mi smo zabrinuti za ono što se tamo trenutno dešava. Mi znamo da se ova porodica nalazi na vlasti već 40 godina i nema sumnje da su promjene neizbježne”, dodavši: ”Ono što nas zabrinjava je budućnosti Sirije.”

Ove konstante su izgledale prihvatljive za mnoge sirijske, regionalne i međunarodne strane, kao osnova za dijalog i saradnju s Moskvom. Međutim, ruska vojna intervencija u Siriji (koja je počela 30. septembra 2015. godine) pokazala je da Rusija nije pridavala značaj ovim konstantama.

Bez obzira na izgovore kojima se opravdavala vojna intervencija, poput suprotstavljanja ekstremistima kavkaskog porijekla, borbe protiv organizacije Islamska država Iraka i Levanta (ISIL), sprječavanja širenja haosa… itd., sasvim jasno se pokazalo da je Rusija svojom vojnom intervencijom željela postići dva glavna cilja. Prvi je spriječiti kolaps Assadovog režima, dok je drugi čvrsto kontrolirati sirijsko pitanje kako bi se iskoristilo kao adut za jačanje ruske uloge u suprotstavljanju Washingtonu i Zapadu.

Nova prilika

Putin je pronašao povoljnu priliku da poduzme ove korake, imajući u vidu da administracija Baracka Obame nije imala efikasnu i jasnu strategiju prema krvavom ratu u Siriji, ali i zatvorenost vanjskih politika Washingtona i činjenice da nije ništa učinio po pitanju ruske vojne intervencije i širenja novih ruskih vojnih baza u Siriji. Putin je uistinu uspio pokazati da je njegova država najveća sila koja drži glavnu riječ u sirijskoj krizi, kao i zasjeniti i marginalizirati ulogu SAD-a.  

Ova slika je postala nestabilna na neki način pred prvim ozbiljnim testom u Siriji, nakon raketnog napada kojeg su izvela dva američka razarača na vojni aerodrom Shayrat, kao odgovor na masakr hemijskim oružjem u Khan Shaykhunu.

Međutim, promjene u stavovima administracije Donalda Trumpa još se nisu u potpunosti iskristalizirale i nije poznato do koje mjere će ići. Možda će taj proces iziskivati duži period, što ostavlja otvorenim vrata uvjerenju Moskve da će se moći čvrsto držati Sirije kao aduta te ga i upotrijebiti, bez potrebe da čini neke suštinske ustupke.  

U svakom slučaju, postoji mala vjerovatnoća da će Moskva dobrovoljno preispitati svoju ulogu u sirijskoj krizi i svoje stavove prema njoj, kao preventivnu mjeru, na osnovu procjene implikacija promjene u američkim stavovima i očekivanih posljedica toga na evropskom, regionalnom i arapskom planu. Navedeno će podrazumijevati rusko plaćanje ogromne cijene sa direktnim utjecajem na militaristički pristup u vanjskoj politici, ali će se odraziti i na važan stub propagande usmjerene na unutrašnjost Rusije.     

Prihvatanje Rusije da njena politička i vojna uloga u Siriji slabi, predstavljat će veliki geostrateški gubitak za nju, ne samo u Siriji, već i u regiji Bliskog istoka u cijelosti. Uslijedit će i vršenje pritiska na njene bolne tačke u vitalnim oblastima što će utjecati i na budućnost vladavine režima predsjednika Putina.  

Pod pretpostavkom da će Trumpova administracija ostati posvećena čvrstom stavu u sirijskom pitanju, Rusija ima mnogo toga da izgubi. Međutim, ona neće žuriti s gubljenjem i igrat će svim kartama do kraja. Rusija će bez sumnje gledati na svoj savez s Assadovim režimom kao na veoma važan adut, dok je cijena odustajanja od toga očuvanje ruskih interesa u Siriji i regiji u aranžmanima u budućnosti.

Problem počiva u definiranju tih ruskih interesa i određivanju njihovih razmjera: Rusija želi jedno, a druge strane mogu da prihvate nešto sasvim drugo, mnogo manje od onoga čemu teži jaki čovjek iz Kremlja kao utješnoj nagradi za izlazak iz sirijskog ćorsokaka. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO