Iranski predsjednički izbori stavljaju populizam na test

Dok kampanja za iranske predsjedničke izbore poprima puni zamah, trenutni predsjednik Hassan Rouhani se suočava sa dva snažna favorita iz klerskog establišmenta.

Kao i prvi put kada je učestvovao na izborima 2013., Rouhani, „umjereni predstavnik“, se bori protiv „tvrdokornih konzervativaca“, suca Ebrahima Raisija (štićenika vrhovnog vođe), i vojnog velikana Mohammada Baghera Qalibafa, trenutnog gradonačelnika Teherana.

Njih nazivaju i „principalistima“ (etiketa koju preferiraju), i često na Zapadu „vjerskim ekstremistima“ – Rouhani je upotrijebio ovaj termin u svojoj prvoj kampanji misleći na svog prethodnika Mahmouda Ahmadinejada.

Danas se još jedna etiketa tiho uvukla da opiše Rouhanijeve rivale: populisti. Međutim, za razliku od Zapada, gdje se oznaka populizam koristila u vezi sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, francuskom predsjedničkom kandidatkinjom Marine Le Pen ili Talijanom Beppeom Grillom, u Iranu populisti ne zbacuju establišment; oni su establišment. Reformista i liberalni internacionalista Rouhani je onaj koji predstavlja opoziciju.

Pogled na iranske izbore kroz populističku prizmu čini tamnu politiku Islamske Republike transparentnijom, posebno u svjetlu populističkih poteza nedavno zabilježenih u SAD-u i Evropi. To nam također daje ideju kako izgledaju države koje predvode populisti gledano dugoročno, kao i kakve su za saveznike i neprijatelje izvana.

Iranski establišment ima mnogo populističkih praksi koje je usavršavao godinama. Tri se ističu – posebno zato što su u posljednje vrijeme bile prisutne u nekoliko država Zapada.

‘Učiniti Iran ponovo velikim’

Ekonomija je, prema anketama javnog mnijenja, pitanje koje najviše tišti narod, 72 posto Iranaca smatra da se stanje u ekonomiji nije popravilo ili da se nije popravilo u dovoljnoj mjeri nakon uvođenja Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog plana (JCPOA, nuklearni sporazum).

Iako je za vrijeme Rouhanija BDP porastao za rekordnih sedam posto, i iako je spasio ekonomiju od pada u hiperinflaciju kao posljedicu Ahmadinejadovih loše vođenih etatističkih politika (sada je, prema podacima MMF-a, inflacija oko 9,2 posto), Qalibaf i Raisi ga optužuju da nije uspio ispuniti obećanje o prednostima labavljenja sankcija.

Njihov razlog: Rouhani je postao isuviše prisan sa Zapadom i ugrožava ekonomsko blagostanje Irana kroz globalne finansijske i trgovinske dogovore.

Njihovo rješenje: slijediti ideju vrhovnog vođe Khameneija o „ekonomiji otpora“ koja daje prednost domaćoj proizvodnji i oslanjanju na vlastite snage, jedinom načinu da se bori  „protiv nezaposlenosti i recesije, kontroliše inflacija i suoči sa prijetnjama neprijatelja“, kao što je objasnio u govoru prošle godine. Qalibaf obećava da će kreirati pet miliona radnih mjesta i udvostručiti državni prihod tokom svog mandata; Raisi obećava 1,5 miliona radnih mjesta godišnje i kaže da će on utrostručiti pomoć siromašnima. Rouhanijev tim je uzvratio udarac nazvavši ovu populističku retoriku praznim obećanjima, primijetivši da bi za otvaranje tako velikog broja radnih mjesta bilo potrebno ostvariti ekonomski rast od 26 posto – pusti san.

Ipak, iako su iste populističke prakse isprobane i nisu donijele rezultate za vrijeme Ahmadinejada, dodvoravanje onima koji su „ostavljeni na cjedilu“ sa obećanjima isplata, čudesnih poslova i utopijskog blagostanja predstavlja populističke okosnice u Islamskoj Republici koje su postale legitimnije sada kada njihovi zagovornici vide kako se ista retorika kopira i u drugim državama – u Trumpovim obećanjima da će raskinuti globalne trgovinske sporazume koji nanose štetu „običnim Amerikancima“, i uvjeravanjima Therese May da će izlazak Britanije iz EU unaprijediti britanski suverenitet i ojačati britansku ekonomiju.

Rouhani, koji je iransku ekonomiju vratio na put razvoja nakon devastirajuće finansijske i trgovinske izolacije zbog sankcija, vidi takve politike kao put prema ometanom razvoju.

‘Iran na prvom mjestu’

Iako je u to vrijeme hvaljen kao „win-win“ rješenje, nuklearni sporazum sa pratećim labavljenjem sankcija izgubio je svoj sjaj u Iranu. Rivali optužuju Rouhanija da je otpisao suvereno pravo Irana i da popušta Zapadu. Vrijeme je, kažu i Raisi i Qalibaf, da se prestane s kompromisima i da se počne primjenjivati vanjska politika koja štiti interese i prestiž Irana.  Nijedan od njih nije zvanično odbio nuklearni sporazum, ali osuđuju Rouhanija jer je pokleknuo pred dvoličnošću SAD-a i Evrope. Međunarodne banke, ističu oni, se i dalje plaše američkih kazni ako ponude finansiranje Iranu, američki Kongres kuje planove o novim sankcijama u odgovoru na iranska testiranja raketa – iako nuklearni sporazum ne zabranjuje testiranja, a Trumpova administracija se dodvorava najvećem rivalu Irana, Saudijskoj Arabiji, kako je Washington „upozorio Iran“ dok vrši reviziju američke politike prema Teheranu.

Svaki put kada je Iran pružio ruku, ovi kandidati iz establišmenta ističu, SAD je vratio željeznom pesnicom, i sada je opet, Trumpova administracija signalizirala da nije posvećena nuklearnom sporazumu.

Rouhanijev odgovor je da vanjska politika Irana treba da služi njegovoj domaćoj ekonomiji – slogan kampanje koji je koristio postigavši dobre rezultate u prvoj kandidaturi za predsjednika i na koji se oslanja zalažući se za stav da će veći rezultati labavljenja sankcija doći tokom drugog mandata pod istim liberalnim vođstvom. Zaista, Rouhanijev stav je da su nepredvidivost i sebičnost vanjskih politika Irana, a ne samo nepovjerenje i antagonizam Zapada, izolirali i nanijeli štetu Iranu u proteklom periodu.

Rouhani smatra da se populistički idealizam Irana protiv svih više puta pokazao neupotrebljivim u globaliziranom svijetu. Ova država je napredovala i stekla kredibilitet i prosperitet samo kada su je vodili liberali reformatori.

‘Kontrola medija’

Kada je fraza „alternativne činjenice“ ili „lažne činjenice“ udarila na američku savjest, Iranci i drugi Bliskoistočnjaci koji su intervjuisani za potrebe ove priče iskazali su oduševljenje zapadnjačkim idealizmom. „Mi smo naviknuti na lažne činjenice – naše vlade ih uvijek koriste“, kazao je jedan novinar.

Iako je Iran na vrhu liste kada su u pitanju blogovi i pozivi mobilnim telefonom, sukob između establišmenta i opozicionih reformista u vezi kontrole medija često je bio brutalan, i razlikovao se umnogome od jedne administracije do druge. Aktivizam na internetu pomogao je Rouhaniju da pobijedi na prvim izborima, i on nije podlegao pritisku kritičara, uključujući šefa obavještajne službe Iranske revolucionarne garde, da blokira društvene mreže – posebno veoma popularnu aplikaciju Telegram. Među njegovim prvim izjavama u toku kampanje bila je izjava da je glas za njega glas za slobodu izražavanja.

Zabrinut da bi mediji mogli biti ključni u sijanju razdora među duboko podijeljenom populacijom (konzervativci naspram modernista), vrhovni vođa Khamenei želi odati sliku snažnog i stabilnog vođstva. Njegova islamistička vizija spaja revolucionarni idealizam sa religijom i državom, a to je polemika koja, kao i većina populizma, ne dozvoljava višestruke interpretacije. Da potaknu nacionalistički žar da se „Iran ponovo učini velikim“ i svijet posmatra kroz prizmu „Iran na prvom mjestu“, mediji koji promoviraju patriotizam, revolucionarni aktivizam i široku podršku su ključni, čak i ako se sve to ne zasniva na istini.

Razlika između populističkog establišmenta u Iranu i konzervativnih populističkih eksperimenata u SAD-u, Italiji ili Britaniji, je da je fikcija sada gradivni materijal ove platforme. Pristalice opskrbljuje kredibilitetom; za domaće protivnike i međunarodne aktere,  uvodi čudni osjećaj neskladne nestvarnosti. Za Rouhanija je anatema dobroj vlasti. Za američkog ministra odbrane Jima Mattisa, koji ne vidi Iran „kao nacionalnu državu…već kao revolucionarni pokret posvećen haosu“, to je retorika u službi nacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera