Cinizam Istoka na crnogorski način

Nekoliko crnogorskih partija zahtijeva referendum o ulasku Crne Gore u NATO (EPA)
Nekoliko crnogorskih partija zahtijeva referendum o ulasku Crne Gore u NATO (EPA)

Budući da sam objavio desetine, ako ne i stotine, tekstova koji su govorili o cinizmu Zapada, nećete mi zamjeriti da ovaj započnem krasnim primjerom cinizma Istoka: nedavno održanim referendumom u Turskoj.

Na tom referendumu turski su građani odlučili da proceduru u kojoj je vrhunac demokratija – referendum – iskoriste za javno pogubljenje parlamentarne (i svake druge) demokratije u svojoj zemlji. Dajte mi svu i nekontrolisanu vlast, tražio je od njih Recep Tayyip Erdogan. I dali su mu.

Erdogan nije prvi koji se sjetio da u demokratskoj proceduri ispita žele li građani kojima vlada demokratiju. Pred prve višepartijske izbore u Crnoj Gori, recimo, Milo Đukanović je sugerisao kako bi građane trebalo pitati žele li višepartijski sistem.

Nisu ih pitali. Da jesu, nema sumnje da bi građani Crne Gore na referendumu o višepartizmu rekli odlučno “ne”. Sa ili bez višepartizma, Đukanovićeva partija je od onda na vlasti. Kada bez vlasti ostane, to neće biti zbog višepartizma, nego zbog toga što se vladajuća partija urušila u sebe. I najbolje sagrađene utvrde od najčvršćeg kamena na kraju padnu. Utvrda te, napokon, može odbraniti od onoga što dolazi izvana, ali ne i od onoga što te jede iznutra.

Zahtjev za referendum

Nekoliko crnogorskih partija zahtijeva referendum o ulasku Crne Gore u NATO. To je, opet, klasični cinizam Istoka. Hoćemo demokratsku proceduru, da u njoj odlučimo da nećemo savez sa zapadnim demokratijama, nego sa savremenom verzijom carske Rusije.

Hoćete još cinizma Istoka?

Čak i kada bi referendum bio održan i građani rekli “da”, posve je jasno da partije koje su ga zahtijevale taj rezultat ne bi priznale.

One do danas nisu priznale ni rezultat referenduma o crnogorskoj nezavisnosti, koji je održan – vrijeme sve brže protiče – daleke 2006. godine. Iako je taj referendum bio 746 puta demokratskiji od onog na kojem je odlučeno da Crna Gora “ostane” u Miloševićevoj Jugoslaviji, i  7.460 puta demokratskija od odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine kojom se Crna Gora samoukinula, kao, nedavno, i turska demokratija.

Partije o kojima govorimo ne priznaju ni pravosnažne odluke suda u Hagu. One, recimo, ne priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Zašto bi partije koje ne obavezuju odluke suda Ujedinjenih nacija, koje priznaju, obavezivale odluke crnogorskog parlamenta, koji ne priznaju, kada bi ovaj potvrdio odluku donesenu na referendumu o pristupanju Crne Gore NATO-u?

Nepriznavanje rezultata

Napokon: neke od tih partija ne priznaju ni rezultat Drugog svjetskog rata i sudske odluke jugoslovenskih vlasti donesene zahvaljujući njegovom ishodu. Te partije tvrde da su četnici bili oslobodilačka vojska, koja nije počinila zločine za koje su četnički lideri osuđeni pred komunističkim sudovima.

Sam referendum o crnogorskoj nezavisnosti bio je klasični primjer cinizma Zapada. Na zahtjev Evropske unije, propisana većina na tom referendumu bila je 55 posto glasača. Time je Evropska unija izvršila brutalno, masovno kršenje ljudskih prava pristalica crnogorske nezavisnosti, jer je glas indipendiste vrijedio za petinu manje od glasa unioniste. Precizno, glas unioniste vrijedio je kao 1,2222222222 glasa indipendiste.

Što nas dovodi do sljedećeg: Erdogan je propustio impresivnu priliku za još jednu demonstraciju cinizma Istoka. Šta mislite kako bi Evropska unija reagovala da je turski “svi za jednog, jednom sve” referendum održan po pravilima koja je EU nametnula Crnoj Gori: da je Erdoganu, kao onomad crnogorskim unionistima, za pobjedu na referendumu trebalo 45 posto plus jedan glas? Ne bi li takvim referendumom Erdogan zapravo primijenio evropske standarde, jer je upravo te standarde EU propisala za crnogorski referendum o nezavisnosti?

Za razliku od velikih, mali, žele li pobijediti, ne smiju propuštati šanse. Stoga crnogorski političari koriste svaku priliku za izlive cinizma Istoka. Uzmite za primjer, recimo, poslanicu Demokratskog fronta Marinu Jočić, koja, i partija joj, izgorješe, presvisnuše za “demokratskim referendumom o NATO-u”. Poslanica Jočić parlament poima kao mjesto u kojem je slobodna demokratski šamarati poslanice drugih političkih partija – na primjer- poslanicu Šćepanović, zbog čega je privođena u policiju. Što je, dakako, još jedan dokaz da je u Crnoj Gori na djelu diktatura.

Reakcija javnosti

Poslanica Jočić je prije neki dan objasnila kako, čak ni u demokratiji, čestitom Srbinu Bošnjak i Albanac ne mogu biti nadređeni. U Facebook postu napisala je: “Po mom dubokom, najdubljem ubjeđenju, jedina opozicija u Crnoj Gori je DF [Demokratski front]. Ako je Nikola [Rovčanin] zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, on neće moći da stavi kravatu, neće moći da mu, kao Srbinu, potpredsjednik partije bude musliman, niti predsjednik političkog Savjeta Albanac.”

Onda su uslijedile, molim vas, reakcije “zgrožene javnosti”. Kao: “mislili smo da smo fašizam pobijedili 1945…”, blablabla… Opet cinizam Istoka. Prvo, fašizam vam je živ i zdrav, što se za crnogorski antifašizam ne može reći. Drugo: takozvani javni intelektualci i takozvana crnogorska javnost, dakako, oduvijek znaju da Demokratski front nikada nije bio ništa drugo nego baš ono što demonstrira poslanica Jočić: fašistička falanga. Pa ipak su i javnost, i “javni intelektualci” našli načina da zapuše nos i zatvore oči, zagovaraju opozicionu saradnju sa Frontom i još nas, skeptične, poduče kako će baš Front i lider mu, vojvoda Andrija Mandić, biti ti koji će, ironije li sudbine, cinizma li Istoka, Crnu Goru pretvoriti u istinsku zapadnu demokratiju.

I tako…

Vladavina cinizma

Autokratska Rusija zahtijeva da građani Crna Gore o članstvu svoje države u NATO odluče na demokratskom referendumu: cinizam Istoka.

Demokratske članice NATO-a smatraju da to pitanje ne treba rješavati u ultimativnoj demokratskoj proceduri – drže da referendum nije potreban, jer je, po Ustavu Crne Gore, dovoljna odluka u skupštini, donesena prostom većinom: cinizam Zapada.

Jasno vam je šta vam hoću reći: takozvana visoka politika nije prostor demokratske borbe ideja i  ideala, nego apsolutne vladavine cinizma. Moć je uvijek cinična. Političar koji se poziva na ideale je cinik, kao što je cinik i političar koji tvrdi da se od idealnog mora odustati u ime mogućeg. Moćnik je cinik i kada je populista i kada je elitista, i kada je demokrata, i kada je zagovornik vođe.

Jedini ideal koji je u praktičnoj – ili vam je milije: realnoj – politici moguće doseći jeste idealni cinizam.

Riječ cinik, podsjetimo, ima korijen u grčkoj riječi kunikos, onaj psu nalik. A ova, opet, od riječi  kuōn, pas.

A gdje je pas, tu je i stado.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO