Knjiga ‘One’ – Svjetlo zajedničko svima

Da li smo u ovome naumu uspjeli, to će ocijeniti čitaoci, a naša želja je bila da poruka knjige 'One' bude pristupačna za sve, piše autor (Screenshot / YouTube)
Da li smo u ovome naumu uspjeli, to će ocijeniti čitaoci, a naša želja je bila da poruka knjige 'One' bude pristupačna za sve, piše autor (Screenshot / YouTube)

Zamišljao sam i ujedno sebe propitivao kako bi bilo kada bi našim ulicama prohodali sveti ljudi koji su u svoje vrijeme zasnovali današnje najbrojnije religijske tradicije.

Kako bi bilo kada bismo na ulicama Sarajeva, Beograda ili Zagreba susreli Isusa, Muhammeda ili nekog drugog pročelnika čije ideale ljudi širom svijeta i danas pokušavaju pretočiti u svoje živote dok vode stalni dijalog između transcendentne zbilje i aktualnih ovezemaljskih zbivanja. Da li bi i oni uopće prepoznali svoje sljedbenike danas?

Kako bi se poslanik Muhammed osjećao kada bi prošetao gradovima Sirije i Iraka i susreo zlikovce Islamske države Irak i Levant, koji u njegovo ime provode neviđeni teror? Kako bi reagirao na slike ugušene djece ili kolone izbjeglica i muslimanskih i nemuslimanskih koji bježe pred hordama zla?

Šta bi časni Isus rekao zločincima koji su u Višegradu žive spalili čitave porodice na Bikavcu, a tek kako bi reagirao danas na krst srama kojeg podižu u njihovu slavu, skrnaveći tako njegovu simboliku i svetost? Koliko su najviši ideali svetoga koji se slivaju sa stranica Tore, Evađelja ili Kur’ana danas zatočeni, upregnuti i rastrgani s onim što svjedočimo u našemu globaliziranom svijetu?

U svetim spisima vjernici nalaze naputke i lekcije koje direktno utječu na njihove živote. Sav ideal vjerovanja svodi se na dohvatanje nedokučivog onim što imamo ovdje i sada u našemu svijetu koji nas okružuje. Vjera je čovjeku utjeha i ona danas u našemu prebrzom i sukobima opterećenom svijetu svakome treba.

Međutim, ta čista iskonska vjera, koju obični čovjek pokušava živjeti koliko i kako može, danas je, nažalost, najviše zloupotrijebljena i nerijetko stavljena u funkciju mržnje, kao pogonsko gorivo zločina i paradoksalnog ubijanja krunskog stvorenja Božjeg – čovjeka.

Čovjek je, naime, po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti, ni razviti svoje sposobnosti. Jer, Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka “muško i žensko stvori ih”, veli Biblija (Knjiga Postanka, 1:27). Njihovo udruživanje tvori prvi oblik zajednice ljudi. Stoga Bog, kako opet čitamo u Svetom pismu, vidje “sve što je stvorio i bijaše veoma dobro”. (Knjiga Postanka, 1:31)

Godina tuge

Muslimanska tradicija bilježi jedan veoma važan događaj, koji se desio 619. godine, tri godine prije preseljenja poslanika Muhammeda iz Mekke u Medinu. Ova godina se naziva “godinom tuge”, jer je poslanik Muhammed, pored nepovoljnog bojkota, kojemu je sa svojim sljedbenicima bio izložen, doživio teške personalne gubitke, u smrti vjerne supruge Hatidže i važnog zaštitnika strica Ebu Taliba.

Ipak, pored tuge, u ovoj godini zbio se događaj koji je donio tračak nade. Muhammed je, prema predaji, doživio nebesko Noćno putovanje. Muslimani danas ovaj događaj obilježavaju kao Noć Isra i Miradža. U svom noćnom putovanju, Muhammed je otputovao daleko, u “Hram Najudaljeniji” (Al-Aqsa) u Jerusalemu, a otuda se vinuo u Nebesa.

Simbolika ovog putovanja bila je nadilaženje šovinizma plemenskog identiteta, pokorenje svoga vlastitoga ega, nadilaženje pripadnosti grupi i u konačnici zbližavanje s ostalim pripadnicima ljudskog roda. Kao da je ovaj bijeg iz izolacije pustinje odražavao Muhammedovu čežnju da Arape, koji su se osjećali ispuštenim iz božanskog plana, uvede u središte monoteističke tradicije.

Samouništavajuću oholost džahilijjetskog društva Mekke Muhammed zamjenjuje monoteističkim pluralizmom. U Jerusalemu, “Hramu Najudaljenijem”, on otkriva da su svi Poslanici od Boga poslani svim narodima “braća”. U tome duhovnom nebeskom susretu oni mu izražavaju dobrodošlicu u svoju porodicu, oni ne kritiziraju jedni drugog, niti pokušavaju obratiti jedan drugog, već slušaju i savjetuju jedni drugog.

Tako u jednom momentu Mojsije savjetuje Muhammeda da se vrati Bogu i traži smanjenje obaveze molitve sa 50 na pet puta dnevno. Čak i smjer prema kome su se muslimani prvotno okretali u molitvi bio je Jerusalem, kao simbol monoteističkog središta i mjesto u kome su ranije obitavali i djelovali njegova duhovna braća, kako je u svojim izrekama Muhammed često nazivao Isusa i Mojsija, Jakova i Josipa i druge vjesnike Božje Riječi.

Muslimanske egzegete naglašavaju kako od ovog sudbonosnog događaja Kur’an kao Objava naglašava zajedničku viziju, dok u jednom svom pasusu Bog jasno ukazuje da vjernici moraju bez ograničenja vjerovati u objave svakog pojedinačnog Glasnika Božje riječi: “Reci: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo.'”

Samopredaja Bogu

Ovaj kur’anski stavak, kako to izvanredno primjećuje Karen Armstrong, ustvari konstatira kako se ne može biti “musliman” (lehu muslimun – Njemu, Bogu predan) ukoliko se ne poštuju Mojsije i Isus. Štaviše, isključivost i slijepo slijeđenje mogu u konačnici odvesti u idolatriju (širk), najteži grijeh koji ljude stavlja u isti nivo s Bogom.

Držimo ovaj primjer iznimno važnim kako bismo razumjeli da sve religije, ustvari, naglašavaju samopredaju i posvećenost kao put ka Bogu. Ta čista duhovna potreba danas je veoma često i zločesto oteta i kidnapirana od onih koji, kroz citiranje svetih Božjih Riječi, žele ljude podijeliti, umjesto da ih, kroz plemenite vjerske ideale, ujedinjuju i okupljaju. Sasvim suprotno je to od onoga što stranice svetih spisa kazuju i svjedoče onda kada se bez predrasuda njima pristupi.

Najveći neprijatelj vjere je neznanje i ignorancija. Upravo se tako naziva period pred samu pojavu islama u Arabiji – džahilijjet – period  neznanja. No, ovo nije samo oznaka za jednu historijsku epohu. Prije će to biti oznaka za mentalno stanje, kolektivni duh tog društva.

Nažalost, ta ignorancija se lahko može uočiti i danas, kako na Istoku- tako i na Zapadu. Bog, dakle, ne pripada samo jednoj tradiciji, već je izvor svog ljudskog znanja. U jednom od najmističnijih kur’anskih stavaka Bog sebe naziva tim “Svjetlom Nebesa i Zemlje”, koje se ne može zatvoriti u pojedinačnu lampu, već je zajedničko svima.

Božja Riječ, dakle, izvire iz Jednog korijena, ali se grana u mnogobrojne vrste religijskih iskustava, koje ne mogu biti ograničene na jednu vjeru ili jedan lokalitet. Ona nije ni sa Istoka, ni sa Zapada, a mi smo upravo ovo željeli pokazati samo jednim malim dijelom, odnosno, koliko su poruke koje sveti tekstovi nose slične i univerzalne, a istovremeno koliko mi tu činjenicu umnogome zanemarujemo i ne primjećujemo. Mnogo je stvari u kojima se razlikujemo, ali je itekako više stvari koje su nam zajedničke.

Praktični eksperiment

Kako bismo nekada teško razumljive i obimne stranice svetih tekstova učinili pristupačnijim običnim ljudima, odlučili smo se da načinimo svojevrsni praktični eksperiment tako što smo osmislili knjigu One. Naime, odabrali smo dva teologa, islamskog Muhameda Fazlovića i kršćanskog teologa i filozofa Pavla Mijovića, da nam na deset tema ponude deset stavaka, ajeta ili rečenica iz Biblije, odnosno Kur’ana.

Oni su dvojica kolega naučnika koji podučavaju na katedrama koje izučavaju filozofsko-teološke nauke. Oba dolaze sa dvije najprestižnije bogoslovne škole na Balkanu: Fakulteta islamskih nauka i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu.

Uputili smo im jednostavan zahtjev. Željeli smo od njih dvojice čuti šta bi oni, kao musliman i kršćanin, željeli u najkraćem poručiti jedan drugom iz Biblije, odnosno Kur’ana. Koje bi to svete riječi bile kojima bi u najsažetijem i najjasnijem obliku prenijeli poruke svoje vjere. Šta je to od islama, odnosno kršćanstva što bi jedan drugome željeli kazati, prenijeti, poručiti. Zamolili smo ih da to učine iskreno i sa srca, a u duhu razumijevanja i saradnje.

Da li smo u ovome naumu uspjeli, to će ocijeniti čitaoci, a naša želja je bila da poruka knjige One bude pristupačna za sve, od učitelja do odgajatelja, od sportiste do vozača tramvaja, od pekara do rudara, od novinara do političara – dakle, za svakog i iz svakog segmenta našeg bivstvovanja. Sve to jer je danas mnogo lakše, jeftinije i učinkovitije raspirivati mržnju i netoleranciju, nego graditi pozitivne korake.

Pavla i Muhameda smo pozvali da nam iz Biblije i Kur’ana odaberu po deset poruka na deset tema: o Jednom Bogu, miru, pravdi, ljubavi, odnosu prema bližnjemu, svetosti života, suosjećanju, opraštanju, pomaganju drugome i nadi. Nada je uvijek zadnja i nadamo se da ona neće pokleknuti pred izazovima mržnje i netolerancije.

Upravo zato knjiga One predstavlja jedinstven izazov i poziv da zajednički, kao “jedno”, svi ustanemo protiv pošasti i zlikovaca koji danas ugrožavaju naše svetinje, koji prijete našoj budućnosti, koja ili će biti zajednička i mirna za sve, ili ćemo je zajednički svi izgubiti.

Možda bi tek u jednoj takvoj budućnosti i Muhammed i Isus prepoznali svoje sljedbenike, onakve za kakve su se svim svojim bićem borili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO